Pogledali smo novu Kerempuhovu predstavu. 'Pljuska' će vas našamarati pametnim humorom i istinski zabaviti

Znači, satira je još uvijek imala zube, ili ih je, barem, mogla imati. Ispada – iako već dugo plutamo kao prežderane ribe u mulju indiferentnog konzumerizma, samodopadnog nasljednika svega željnih poratnih egzistencijalnih previranja – od tada do danas nije se puno toga suštinski promijenilo.

Savršeno aktualan tekst

Tekst pisan prije više od četvrt stoljeća savršeno funkcionira u kontekstu Hrvatske 2024, u kojoj se i dalje ministri biraju po principu stranačke pripadnosti i dobrog starog “tko je čiji”, i gdje je nedavno usvojeni Zakon o jeziku probudio stare prijepore oko pitanja “skrbi” o tekovinama “hrvatstva”.

Satira, dakle, i dalje može imati snažan ugriz, samo što je bio potreban tekst nastao prije podosta godina da bismo se, nakon dugo vremena, u jedinom domaćem satiričkom kazalištu stvarno, ali stvarno, 70 minuta smijali na predstavi koja je – čista satira.

Naravno, ključnu ulogu odigrao je i komediografski potencijal sjajnog glumačkog pentagrama: Željko Königsknecht, Luka Petrušić, Damir Poljičak, Dražen Čuček i Elizabeta Kukić odlično su utjelovili lucidnu stratosferu ove humoristične političke torte s dvojicom referenata kao biskvitnom bazom, punjenjem od sitnog šefa, ministrom za puniji okus i potpredsjednicom vlade kao šlag-preljevom.

Nostalgični vremeplov

Königsknecht je i redatelj i Prvi referent u ovom komadu – dakle, spona koja novu produkciju Stazićeva teksta povezuje s onom otprije puno godina, u kojoj je igrao istu ulogu, i koja mu je, kako kaže u programskoj knjižici, jedna od najdražih u karijeri.

Htio je napraviti nostalgični hommage staroj predstavi i, eto, po svemu se čini da je u tome i uspio: “Pljuska” je šarmantna, dinamična crna komedija s elementima slapsticka, otkačena, zabavna i smiješna predstava, pravi vremeplov u satirično najpregnantnije doba ovoga teatra koji, pritom, savršeno korespondira sa suvremenošću.

Relativno kratka predstava – traje tek sat i deset minuta – razvija se storytellingom nijemog filma: počinje sporo, da bi događaji potom kroz pet slika dobivali na sve većem i većem ubrzanju te, postupnim intenziviranjem ekscesa do granica ekstrema, napravili puni krug do razrješenja: balon je puknuo, konfeti su ispaljeni, svi protagonisti vratili su se na svoje prethodne pozicije. Nikad se ništa ne mijenja, status quo je naša konstanta.

Rijeke pravde dolaze

Budimo se, dakle, u uredu nižih referenata neimenovanog ministarstva. Kažem, budimo, jer jedan od njih dvojice doslovce – spava. Drugome je dosadno; ako ne može gnjaviti kolegu komentiranjem vijesti iz novina i prepričavanjem starih viceva, tu se doslovce nema što raditi.

Kad ga napokon uspije probuditi, nagovori ga na jednu partiju “slagalice”, igre riječi. I tu kreće genijalan koncept ovog komada: naime, u njegovu je središtu jezik. A jezik, poznato je, ima ogroman humorni potencijal, koji Stazić odlično iskorištava.

U silno dosjetljivim, maštovito pronicljivim jezičnim kombinacijama i brzim dijaloškim razmjenama razvija se urnebesna “bitka za jezik” – savršen poligon za elokventan ideološki dribling, naravno, ne lišen političke poruke. Stazić je dvadeset godina bio saborski zastupnik SDP-a: u publici je na premijeri sjedilo pola bivše i sadašnje vrhuške stranke i još malo više. Na pozornici se spektakularno urušava potraga za istinom, uz poruku: rijeke pravde dolaze. Doći ćemo mi do istine.

‘Nepotizam’ nam nije strana riječ

Sitno rječkanje dvojice referenata oko toga što se kako kaže, koje jezične promjene se kada primjenjuju, što je tuđica a što nije, razvija se u pravu raspravu koja izmakne kontroli, pa jedan dobije stolicom po glavi; pa se i istraga šefa koji nastoji utvrditi zašto su se potukli pretvori u debakl s tučom, pa se upliće i ministar…

Königsknecht i Petrušić briljiraju u duhovitim jezičnim natezanjima dvojice sitnih referenata, igrama riječi i komičnim doskočicama koje se polako, kako se u priču upliću Šef (Poljičak), pa Ministar (Čuček), pogrešnim interpretacijama i subjektivnim reinterpretacijama šire na svu silu ideoloških, kulturoloških i svjetonazorskih pitanja, na čelu s nepotizmom, međustranačkim koškanjima i politizacijom društvenih tema u dobroj staroj prepoznatljivo anakronističkoj borbi za moć.

Razrješenje će, ipak, donijeti jedna žena: sav taj kaos i nered pomest će energična potpredsjednica vlade (Elizabeta Kukić), (utopijski?) ideal vrha političkoga ledenjaka.

Izvrstan tekst i duhovita predstava

Ni tada nas ova predstava ne lišava smijeha: od početka do kraja, sve ozbiljne situacije izvrnute su naglavačke i maksimalno šaljivo potencirane, s izvrsnim glumačkim ostvarenjima karikaturalno prenapuhanih protagonista.

Kaže li se ćuška, pljuska, fliska ili zamlatnica? Je li pataren, babun ili barbun? Kako je majmun postao riba i tko je ubio prezbiterijanskog pastora? Iznenadit ćete se kakva se riznica travestije krije unutar korpusa hrvatskog jezika.

“Pljuska” je ponajprije izvrsno napisan tekst, u novoj Kerempuhovoj produkciji uobličen u prvoklasnu tragikomediju punu jako dobre glume. Nepretenciozna predstava koja uspijeva ostvariti što mnoga puno ambicioznija ostvarenja nisu mogla: biti stvarno, stvarno duhovita.