Pogledali smo Escort, oproštajni film Lukasa Nole. Učinio je sve da nas dovede na žiletne rubove pravedničke osvete
Lukas kroz 'Escort' kroči nepokolebljivom mudrošću i vjerom u snagu izbavljenja i ljubavi
Oproštaj Lukasa Nole starozavjetni je kovčeg. Istinska Nolina arka za spašavanje. “Escort” je testamentarni film u punom sjaju njegovog jedinstvenog, usamljeničkog opusa.
Metažanrovsko filigranski rekapitulirajući svoju autorsku misiju, redatelj i scenarist ovog začudnog filma kao da je tražio Prolaz u kozmički smiraj. I pronašao ga je. Za sebe i za nas. Mi se na tom putu nezasluženo švercamo.
“Escort” je premijeru imao na netom završenom 70. Pulskom filmskom festivalu gdje je nagrađen Zlatnim arenama za sporednu mušku ulogu (Krešimir Mikić) i scenografiju (Ivan Veljača).
Čista utopija nade i oprosta
Prije negoli ode u jesenju distribuciju, film sam pogledao zahvaljujući producentskoj kući Kinorama (koproducenti su još makedonski Skopje Film Studio i kosovski Buka Production) i ostao blagoslovljen. Dvadeset i šest godina nakon “Ruskog mesa” Lukas je načinio svojevrsnu intimističku inverziju.
“Escort” funkcionira kao svedeni, nježni nastavak, sklon golemoj energiji praštanja. Društvo je u međuvremenu prošlo stadije raspada od sirove tranzicijske džungle na asfaltu do kastinske dekadentne eksploatacije i nacerenu blaziranost platežnih i socioloških podjela. O svemu tome je Nola svih ovih godina radio fascinantne samosvojne filmove, ne mireći se s očiglednom kontaminiranošću ove mutantske zemlje, ogrezle u predatorsku bešćutnost i žrtvovane ljude.
Naposljetku, zgađen i poražen nad bezdanom distopijskog društva, Nola ne vapije za kaznom kakvu bi toksična fukara zaslužila. Nego je smogao stvaralačke i životne snage za gradnju “Escorta” kao čiste utopije nade i oprosta. Samo veliki ljudi i umjetnici nose u sebi taj eliksir. Priča bi, siguran sam, zadovoljila Hitchcocka.
Sve počinje u opuštenoj hotelskoj noći
Dobrostojeći, a anonimni 40-godišnjak Miro (naprosto treba doživjeti stotine različitih lica nelagode, potištenosti, potisnutosti i nesigurnosti koje proizvodi maestralni Živko Anočić) producent je reklamnih filmova, u sretnom je braku, oženjen za uspješnu dizajnericu Dariju (Hrvojka Begović brušeno balansira momente otuđenosti i strastvenih emocija), imaju dvoje djece i golemu kuću u pastoralnom zaleđu Rijeke koju beskonačno redizajniraju..
Film počinje u opuštenoj hotelskoj noći punoj alkohola i kokaina. Miro s dvojicom frendova (Igor Kovač kao Berak i Hrvoje Barišić kao Dado emaniraju vanjske signale raskalašene otupjelosti ispod koje skrivaju strahove od samoće) proslavlja uspješno odrađenu reklamnu kampanju. Solidan letargičan građanin kakav već jest, doznajemo da on ne voli ni voziti kući kad je “razbijen”, pa će noćiti u hotelu, a na usputne zajebancije o ševi sa strane, odgovara da je vjeran ženi.
Počinje somnambulna igra paklenog privida
Međutim, u neko doba noći u sobu mu bane escort dama Maja (melankolična verzija čeznutljive erotike izbija iz Lene Medar), veli da su njezine usluge plaćene i Miro se ipak prepušta poklonjenom seksu. Ubrzo užitak je potrošen, a šokirani Miro u kupatilu otkriva Majin leš. Skrajnuti hotelski statisti, recepcionar Belc (dijabolično-ranjivi suspregnuti Mikić ostvario je jednu od najboljih uloga bogate karijere) i vratar Davor (Nikša Butijer odlično dočarava stupuroznost i prepredenost njegovog ruiniranog bića) nude se Miru da će riješiti pitanje prostitutkinog trupla i zataškati mračnu epizodu.
Naravno, tražit će poneku uslugu zauzvrat, kao privremeni izlaz iz svog prezrenog staleža. I tada počinje lynchovska somnambulna igra paklenog privida (atmosferu uzbudljivo kreiraju kamera Frane Pamića, Veljačina scenografija, kostimi Željke Franulović i moćna muzička dramaturgija Aleksandra Pejovskog) i rezignirane jave. Uz nježan, a suveren rad s glumcima (u ansamblu se još svakako ističu Barbara Nola kao lajava, neurotična producentica; Paško Vukasović kao zlostavljano dijete i autistični mladić Rajko) Lukas Nola je učinio sve da nas dovede na žiletne rubove Mirove pravedničke osvete.
Do krajnjih granica se približava situacijama kad se raspadi porodice ili društva mogu osjetiti u zraku ili čuti šištanje njihovog brzogorećeg fitilja. Ali, kao da je preuzeo na sebe lik svoga Jakova Ribara, iz filma “Nebo, sateliti”, Lukas kroz “Escort” kroči nepokolebljivom mudrošću i vjerom u snagu izbavljenja i ljubavi. Ne priznajući da postoji kaos, vjerujući u čojstvo kao održivi relikt, Nola je “Escort” doveo do katarzičnog happy enda. Plativši cijenu rastanka u ime svih nas.