Bio je pretposljednji dan 2013. Vrijeme blagdančenja na najjače. I baš te večeri, 30. prosinca, nadomak Silvestrova i novih nada, dok je sve oko nas pucalo od praznika i šampanjske sreće, među usamljenicima u megakinosali, stiskali smo svoje duše u zbijeg s dušama filma „Šuti“. Posve bespomoćni u namjeri da im pomognemo, grlili smo ljude Lukasa Nole. Raspadnute, tjeskobne, snažne i slabe, krvave pod kožom samoće, začudne u kolopletu suđenog nasilja i nesuđene ljubavi. Najbrutalniji, najnasilniji dio filma „Šuti” dogodi se u nekoliko „osunčanih” scena obiteljskog piknika.
Dok na žalu neke uboge rijeke, na naplavinama otpada, jedna raspadnuta, izmrcvarena četveročlana obitelj pokušava iz svoje iznurene utrobe poroditi utopiju izleta. Skrutnuto, beznadežno čavrljanje o krumpir salati i šaranima na roštilju, pogađa u pleksus gore od najizravnijih udaraca čekićem. Svi daljnji, eksplicitni proizvodi nasilja u toj obitelji, kojima će na mračnom fonu priče scenarista i režisera Lukasa Nole prohujati ova krvava bajka, zapravo su derivati premučnog vikenda.
U magmi fizičkog i mentalnog terora na kojoj pluta ovaj svijet gotovo da se najgore eksplozije događaju unutar obiteljskih zidova. U kupaonicama, kuhinjama, dnevnim i dječjim sobama… Gdje je cijuk svake zgažene igračke ili klepet lonca možda zvučna kulisa za vrisak nečije izgažene duše. Lukas Nola je filmom „Šuti“ tada bespoštedno objavio rat obiteljskom nasilju. Ogromnom energijom poštenja i očajničke borbe za posljednje komadiće ljudskosti boreći se protiv malih kućnih zločina. Protiv dugog marša u noć, protiv otrovnog kancerogenog stanja svakodnevne mržnje, stanja koje je Nola usporedio s pravim ratom.
‘Jedva smo ustali te noći iz cinestarovske fotelje…’
Jedva smo ustali te noći iz cinestarovske fotelje, nakon projekcije filma „Šuti”. Prikovani, išamarani, izudarani, umrljani suzama, poraženi fikcijom o sumornim istinama oko nas. Ali, istovremeno bili smo nekako posvećeni, pomazani privilegijom da smo sudjelovali u činu prepoštene umjetničke hrabrosti.
Iz muka Nolinog urlika prštala je silna čežnja da se unište klice zla a pronađu krpice spokoja. Glumački tim snova tu je redateljevu čežnju upio poput jedinog mogućeg čarobnog eliksira, preradivši ga u napitak mahnite utrobne bitke za ljubavlju. Dođe ti, dok se mučiš s njima, da ih zagrliš i priviješ na srce, jer prestrašeno je poput njihovog.
Istinske Noline junakinje Tihana Lazović (iz tog njenog čudesnog bića kao da će svaki čas vrisnuti Janis i oplakati nas sa “Cry Baby”) i Lana Barić (glumica izvanserijskog spoja priprostog luzerstva i božanske žrtve), dale su nam šansu da odemo s njima u smrt i smiraj, iz one izgubljene kade-arke. I često sam se proteklih godina vraćao tom Nolinom bluesu tvrde samoće. A sada nas je prerano ostavio da samujemo. Nezasluženo sretni da smo ga imali na horizontu i odrastali s njegovom vizijom žilave nade.
Članak se nastavlja ispod oglasa
‘Bio je vitez žanrovske beskompromisnosti’
U sredini koja je od davnina prezirala žanrove, Lukas Nola je bio vitez žanrovske beskompromisnosti. Nema bogatije melodrame nego što je naerotizirani lelek filma „Sami“ (2001. ) ili čemer odbačenih u „Svaki put kad se rastajemo“ (1994.). Tvrdokuhanim noirom u „Ruskom mesu“ (1997.), posebice kroz filter raskošnog negativca u kalibru Ive Gregurevića, Lukas je prvi udario temelje raskrinkavanju posttranzicijske bagre, sve do danas.
Ako je komornim televizijskim ostvarenjem „Svaki put kad se rastajemo“ pokazao gorčinu ratom rasutih porodica i osobnih lomova na državnohisteričnom fonu Domovinske zahvalnosti, filmom “Nebo, sateliti“ (2000.) čudesnom suspregnutom lynchovskom poezijom Nola je uronio u SF na rubu frontovskih rovova. Njegov astralni, odbačeni, jurodivi Jakov Ribar (u fantastičnom nadahnuću Filipa Nole) kao neki naš Miškin usrdno traga za čovjekoljubljem, neosjetljiv na udarce i mržnju, dok sve oko njega tone u kaos.
‘Lukasa nikada nisu zanimali sistemi nego ljudi’
Kad je Mani Gotovac 1992. godine otvorila Teatar ITD mladim redateljima riješenim da osviješteno spucaju izdanke nove ksenofobne i predatorske države, Lukas Nola je po vlastitom tekstu radio rabijatnu pajtonovksu pljusku „Noćni let“. Junaci iz te predstave budućnosti još i dan-danas nemaju gdje aterirati, nego prognani lebde negdje u kozmosu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kao jednom od najosebujnijih pjesnika autsajderstva na našem nebu, s pravom mu je pripala testamentarna tv-serija „Čuvar dvorca“ (2017.). Lukas i majstor kovač Ivo Gregurević ispreli su priču o udbašu usamljeniku, sićušnom i nesretnom kotačiću u golemom sistemu umirućeg komunizma. Lukasa nikada nisu zanimali sistemi nego ljudi. Bio je čuvar ljudskosti, bez obzira na cijenu. Zbogom, Lukas. Ne damo te. Mirno ti nebo, sateliti.
Otišao je vitez žanrovske beskompromisnosti, čuvar ljudskosti kojeg nisu zanimali sistemi. Zbogom, Lukas
Telegramov kritičar oprašta se od preminulog redatelja Lukasa Nole
Često sam se proteklih godina vraćao Nolinom bluesu tvrde samoće. A sada nas je prerano ostavio da samujemo. Nezasluženo sretni da smo ga imali na horizontu i odrastali s njegovom vizijom žilave nade
Bio je pretposljednji dan 2013. Vrijeme blagdančenja na najjače. I baš te večeri, 30. prosinca, nadomak Silvestrova i novih nada, dok je sve oko nas pucalo od praznika i šampanjske sreće, među usamljenicima u megakinosali, stiskali smo svoje duše u zbijeg s dušama filma „Šuti“. Posve bespomoćni u namjeri da im pomognemo, grlili smo ljude Lukasa Nole. Raspadnute, tjeskobne, snažne i slabe, krvave pod kožom samoće, začudne u kolopletu suđenog nasilja i nesuđene ljubavi. Najbrutalniji, najnasilniji dio filma „Šuti” dogodi se u nekoliko „osunčanih” scena obiteljskog piknika.
Dok na žalu neke uboge rijeke, na naplavinama otpada, jedna raspadnuta, izmrcvarena četveročlana obitelj pokušava iz svoje iznurene utrobe poroditi utopiju izleta. Skrutnuto, beznadežno čavrljanje o krumpir salati i šaranima na roštilju, pogađa u pleksus gore od najizravnijih udaraca čekićem. Svi daljnji, eksplicitni proizvodi nasilja u toj obitelji, kojima će na mračnom fonu priče scenarista i režisera Lukasa Nole prohujati ova krvava bajka, zapravo su derivati premučnog vikenda.
U magmi fizičkog i mentalnog terora na kojoj pluta ovaj svijet gotovo da se najgore eksplozije događaju unutar obiteljskih zidova. U kupaonicama, kuhinjama, dnevnim i dječjim sobama… Gdje je cijuk svake zgažene igračke ili klepet lonca možda zvučna kulisa za vrisak nečije izgažene duše. Lukas Nola je filmom „Šuti“ tada bespoštedno objavio rat obiteljskom nasilju. Ogromnom energijom poštenja i očajničke borbe za posljednje komadiće ljudskosti boreći se protiv malih kućnih zločina. Protiv dugog marša u noć, protiv otrovnog kancerogenog stanja svakodnevne mržnje, stanja koje je Nola usporedio s pravim ratom.
‘Jedva smo ustali te noći iz cinestarovske fotelje…’
Jedva smo ustali te noći iz cinestarovske fotelje, nakon projekcije filma „Šuti”. Prikovani, išamarani, izudarani, umrljani suzama, poraženi fikcijom o sumornim istinama oko nas. Ali, istovremeno bili smo nekako posvećeni, pomazani privilegijom da smo sudjelovali u činu prepoštene umjetničke hrabrosti.
Iz muka Nolinog urlika prštala je silna čežnja da se unište klice zla a pronađu krpice spokoja. Glumački tim snova tu je redateljevu čežnju upio poput jedinog mogućeg čarobnog eliksira, preradivši ga u napitak mahnite utrobne bitke za ljubavlju. Dođe ti, dok se mučiš s njima, da ih zagrliš i priviješ na srce, jer prestrašeno je poput njihovog.
Istinske Noline junakinje Tihana Lazović (iz tog njenog čudesnog bića kao da će svaki čas vrisnuti Janis i oplakati nas sa “Cry Baby”) i Lana Barić (glumica izvanserijskog spoja priprostog luzerstva i božanske žrtve), dale su nam šansu da odemo s njima u smrt i smiraj, iz one izgubljene kade-arke. I često sam se proteklih godina vraćao tom Nolinom bluesu tvrde samoće. A sada nas je prerano ostavio da samujemo. Nezasluženo sretni da smo ga imali na horizontu i odrastali s njegovom vizijom žilave nade.
‘Bio je vitez žanrovske beskompromisnosti’
U sredini koja je od davnina prezirala žanrove, Lukas Nola je bio vitez žanrovske beskompromisnosti. Nema bogatije melodrame nego što je naerotizirani lelek filma „Sami“ (2001. ) ili čemer odbačenih u „Svaki put kad se rastajemo“ (1994.). Tvrdokuhanim noirom u „Ruskom mesu“ (1997.), posebice kroz filter raskošnog negativca u kalibru Ive Gregurevića, Lukas je prvi udario temelje raskrinkavanju posttranzicijske bagre, sve do danas.
Ako je komornim televizijskim ostvarenjem „Svaki put kad se rastajemo“ pokazao gorčinu ratom rasutih porodica i osobnih lomova na državnohisteričnom fonu Domovinske zahvalnosti, filmom “Nebo, sateliti“ (2000.) čudesnom suspregnutom lynchovskom poezijom Nola je uronio u SF na rubu frontovskih rovova. Njegov astralni, odbačeni, jurodivi Jakov Ribar (u fantastičnom nadahnuću Filipa Nole) kao neki naš Miškin usrdno traga za čovjekoljubljem, neosjetljiv na udarce i mržnju, dok sve oko njega tone u kaos.
‘Lukasa nikada nisu zanimali sistemi nego ljudi’
Kad je Mani Gotovac 1992. godine otvorila Teatar ITD mladim redateljima riješenim da osviješteno spucaju izdanke nove ksenofobne i predatorske države, Lukas Nola je po vlastitom tekstu radio rabijatnu pajtonovksu pljusku „Noćni let“. Junaci iz te predstave budućnosti još i dan-danas nemaju gdje aterirati, nego prognani lebde negdje u kozmosu.
Kao jednom od najosebujnijih pjesnika autsajderstva na našem nebu, s pravom mu je pripala testamentarna tv-serija „Čuvar dvorca“ (2017.). Lukas i majstor kovač Ivo Gregurević ispreli su priču o udbašu usamljeniku, sićušnom i nesretnom kotačiću u golemom sistemu umirućeg komunizma. Lukasa nikada nisu zanimali sistemi nego ljudi. Bio je čuvar ljudskosti, bez obzira na cijenu. Zbogom, Lukas. Ne damo te. Mirno ti nebo, sateliti.