Pogledali smo 'Udarac sreće' Woodyja Allena: Slabašan autopilot koji, uz malo sreće, vodi prema skorom umirovljenju

Već spominjao umirovljenje

Ako je mnogima nesimpatičan još otkako je devedesetih zaveo pa oženio posvojenu kći svoje bivše supruge Mije Farrow, od njega 35 godina mlađu Soon-Yi Previn, Allen je unazad par godina u Hollywoodu gotovo nepoželjan zbog nikad do kraja odbačenih optužbi da je seksualno zlostavljao sedmogodišnju Dylan (njegovu i Mijinu posvojenu kći), i sve mu je teže pronaći financije za snimanje u Americi.

Koliko je situacija nezgodna pokazuje i činjenica da je više uglednih izdavača prije par godina odbilo tiskati njegove memoare, za što bi se ranije vjerojatno trgali.

Blizu devedesete (!) godine života, autorski poprilično ispražnjen, u svojoj zemlji socijalno i kulturno marginaliziran (praktički izbačen iz kino distribucije i dobrog dijela medija), Amerikanac je pomalo već i spominjao umirovljenje, pa vjerojatno nikoga ne bi začudilo kad bi Allenov prvi film na francuskom jeziku ujedno bio i njegov posljednji naslov uopće.

Prepoznatljivi sastojci

No, ako će se uistinu i povlačiti, trebao bi to raditi ponajprije zato što je, silnoj produktivnosti unatoč, njegov pravi stvaralački žar odavno zgasnuo, a ne iz nekih alternativnih razloga (barem dok je u pravnom smislu nevin, kako sada stvari stoje). Kao dokazni materijal prilažem isključivo “Udarac sreće”, od prije par dana dostupan i u hrvatskim kinima.

Sastojci najnovije vudialenovske varijacije na poznate teme, vjerojatno već pretpostavljate, nisu najsvježiji. Negdje u tipično romantiziranom Parizu mlada Fanny (Lou de Laâge), prividno zadovoljna svojim administrativnim položajem na tržištu umjetnina, još prividnije sretna brakom s nešto starijim Jeanom (Melvil Poupaud), na putu prema uredu slučajno sretne Alaina (Niels Schneider), nekadašnjeg srednjoškolskog kolegu koji je u međuvremenu postao pisac (čini se, ne posebno uspješan).

Iako se drži prilično rezervirano, brzo postaje jasno da je Fanny ovim susretom ostala poljuljana, ne samo zato što joj Alain, otvoreno flertujući, prizna da je kao tinejdžer bio apsolutno lud za njom (slaba na boemske tipove, Fanny iza sebe već ima propali brak s nerealiziranim glazbenikom), nego i zato što joj posredno pokaže koliko se zapravo u svom buržoaskom braku dosađuje.

Stereotip na stereotip

Dobrostojeći financijski lovac u mutnom koji slobodno vrijeme provodi tamaneći divlje životinje, njezin suprug Jean obasipa je pažnjom i darovima, no teško se može reći da između njih ima značajnije kemije, još manje zajedničkih interesa. U krugovima Jeanovih prijatelja, redom starijih bezveznjaka koji svjetske gradove memoriraju prema skupim restoranima u kojima su tamo jeli, ona je prije svega zanosan, šarmantan suprugov ukras, trophy wife. I toga je svjesna, ne bez nelagode.

Prije nego što za Alaina razvije ljubavne osjećaje, Fanny u njemu ponajprije vidi prozor u neki drugi svijet, u raniju verziju sebe, boemski umjetnički nastrojenu djevojku koja je imala drugačije ciljeve u životu, možda i vlastite umjetničke ambicije. To što je Alain zapravo dosadnjikav, stereotipan tip romantičnog pisca (oko kojeg se Allen ni najmanje nije potrudio) koji živi u slatkom pariškom potkrovlju i piše roman o jazzu, iz Fannyne perspektive potpuno je nevažno.

Učestala prijateljska druženja tijekom njezinih pauza na poslu glatko se pretaču u otvorenu aferu (Fanny je isprva posve nesvjesna svojih osjećaja, ali ne treba joj previše uvjeravanja), što je prilično nezgodno kad imaš duboko zaljubljenog, posesivnog muža čija prošlost, rano signalizira Allen, baš i nije posve čista i transparentna.

Banalno i predvidljivo

Osim toga, mlada supruga ne igra najbolje svoju dvostruku ulogu i prilično je neoprezna, pa kad sumnjičavi Jean angažira privatnog detektiva, ovaj bez većih poteškoća utvrdi ključne činjenice njezina preljuba. Iako je bijesan, Jean pomalo i uživa u njezinu nervoznom koprcanju, no definitivno nije tu da kapitulira pred izazivačem ili da suoči dragu s onim što je saznao. On je tu da obrani ono što je njegovo.

Utjelovljujući suprotni princip od onoga u naslovu filma, poput kakvog Harveya Denta iz visokog pariškog društva, Jean je čovjek koji stvari ne prepušta slučaju (“sam stvara svoju sreću”), pa će se potajno pobrinuti da Alain prestane viđati Fanny (hajdemo samo reći da mu daje ponudu koju ne može odbiti).

U predvidljivom razvoju situacije, a izuzev možda jedne ili dvije scene, sve je u ovom filmu banalno i predvidljivo, Fanny će u novim okolnostima razmjerno lako “obnoviti” naklonost prema suprugu, barem prije nego što njezina majka Camille (Valérie Lemercier) očekivano unese dodatnu pomutnju u stvari (Jean možda jest rogonja kojeg Allen opravdano izruguje, ali ni Fanny u njegovu scenariju nikad ne zaživi kao više od emocionalno neizgrađene djevojke koja još uvijek ne prepoznaje što joj je u životu najvažnije).

Autopilot bez humora

Nigdje u toj cijeloj priči Allen ne iskače iz svoje dobro uhodane matrice, bilo tematski ili stilski. Nitko to od njega zapravo više ni ne očekuje, no zbilja nema smisla da niže projekte izvedene na autopilotu, a “Udar sreće” nije ništa drugo nego autopilot i rezultat puke inercije, razvodnjeni intelektualni kiseliš serviran uz debelo prešećerenu marmeladu i odavno upljesnivljeni sir, otužna melodramica koja ni iz glumaca ne uspijeva izvući više od minimuma angažiranosti.

Možda možemo istaknuti da pariška jesen iz vizure snimateljskog velikana Vittorija Storara (“Posljednji tango u Parizu”, “Apokalipsa danas”) nije bez izvjesnog šarma, ali vizuali jednostavno ne mogu ni približno dovoljno ušminkati sve ostale manjkavosti filma. S druge strane, jazzy glazbena kulisa s dominantnim motivom iz “Canteloupe Islanda” Herbieja Hancocka samo potencira dojam Allenova ziheraštva.

Sve u svemu, riječ je o začuđujuće lijeno koncipiranom i priglupom, dehumoriziranom, deintelektualiziranom i deironiziranom uratku Woodya Allena, površno zabavnom koliko to površno zabavna komedija može biti, u smislu da se gleda s lakoćom i bez mentalnog uloga, kilometrima daleko i od srednje uspjelih Amerikančevih filmova, a kamoli od onih kultnih naslova po kojima će biti zapamćen. “Udar sreće” posljednji je tango u Parizu koji nikad nije trebao ugledati svjetlo dana.