Pogledao sam seriju koja silno želi biti ‘Twin Peaks’, a zapravo ima potencijal da bude i puno bolja
Iznenađenje u 'Wayward Pines' leži u onome što ne možemo predvidjeti
M. Night Shyamalan nije baš imao sreće u karijeri. Snimio je jedan od najboljih filmova devedesetih, ‘The Sixth Sense’. Doslovno se kao danas sjećam trenutka kada sam sjedio u kinu i kada je otkriven veliki obrat (treba li se još uvijek paziti na potencijalne spojlere oko ovog filma, ako je prošlo 16 godina?). Udarilo me kao maljem u glavu, jer to stvarno nitko nije očekivao. Što se dalje dešavalo, nisam baš siguran.
Je li Shyamalan sam sebe uvjerio da mu svaki flim mora imati tako genijalan twist ili su na tome insistirali producenti koji su znali da je to najbolji način da se prodaju njegovi filmovi? Kako god bilo, film za filmom je imao sve lošiji i očitiji obrat. ‘Unbreakable’ je još bio donekle podnošljiv, ali onda je krenulo prema dole sa ‘Signs’ (stvarno? vanzemaljci koji umiru u dodiru s vodom dolaze na vodeni planet i nitko tjednima ne primjeti da se rastope kad padne kiša?), ‘The Village’, ‘Lady in the Water’ i jezivi ‘The Happening’.
Mogao je biti najtalentiraniji režiser cijele generacije
Znao sam da radi kao izvršni producent na nekoj novoj seriji za Fox, ali nisam se nešto previše obazirao na nju. Vidio sam prvi trailer, izgledao je solidno. Očekivao sam da će Shyamalan zasilovati cijelu stvar sa svojim napornim obratima. Premijera serije je bila u četvrtak (isti dan se vrtila i na Foxu u Hrvatskoj, što je sasvim pohvalno), ali se nisam uspio do sinoć natjerati da pogledam ‘Wayward Pines’. I, moram priznati, gadno sam se prevario. ‘Wayward Pines’ je potpuni spektakl. Da je Shyamalan snimio samo ‘The Sixth Sense’ i ovu seriju (doduše, režirao je samo pilot epizodu i producirao ostatak), ostao bi zapamćen kao jedan od najtalentiranijih režisera naše generacije.
Serija počinje u šumi. Na podu leži krvavi glavni lik, agent Tajne službe Ethan Burke kojeg glumi Matt Dillon. Ne zna što radi tamo, kako je došao u šumu ni što mu se dogodilo. Početak je ljudima koji se boje besmislenih misterija kojima nas filaju od Twin Peaksa preko Losta do Mad Mena vrlo odbojan. Ja sam jedan od tih tipova. Kao, na početku vidimo da će sve biti nalik snu ili je glavni lik već mrtav i u zagrobnom životu. Sve je naizgled normalno, a ništa nije onako kako izgleda. Zijev.
Svaka minuta je sve zanimljivija
Osim što, u ovom slučaju, nije zijev. Svakom minutom je sve zanimljivije. ‘Wayward Pines’ neodoljivo podsjeća na neki B film pedesetih. I to na najbolji mogući način. Osvježavajuće je koliko ova serija ima hrabrosti prigrliti camp i ostati mu vjeran. Barem kroz prvu epizodu. Taj camp najviše duguje atmosferi koju gradi. Wayward Pines je grad u saveznoj državi ‘Idaho’ (pacifički sjeverozapad, koji je toliko poznat po svojim mističnim šumama da su tamo snimali ‘Twin Peaks’ i ‘X FIles’) s kojeg atmosfera kapa na svakom koraku – misteriozno prazne bolnice, retro telefoni, treperavi neon i ruinirane kuće.
U prvoj epizodi dobivamo sasvim dovoljno ekspozicije da bi mogli pratiti seriju kao da je sasvim obična drama, a ipak zadržava zdrava doza misterija. Agent Burke dolazi u Wayward Pines u potrazi za dvoje nestalih agenata Tajne službe. Polako saznajemo da to ipak nije običan gradić. Srećom, nije ni Twin Peaks. Iako bi se po izgledu to moglo zaključiti. Ne, nešto drugo se dešava ovdje, ali još uvijek nismo sigurni što. Glupo mi je u ovoj recenziji spojlati radnju serije, jer je proces gledanja prve epizode sasvim fascinantan. Taman kada ste spremni ugasiti TV uvjereni da će ovo biti još jedna u nizu osrednjih i nemaštovitih serija, kada ste sigurni da ste predvidjeli točno što će se dogoditi, stvari odu u mrvicu drugačijem smjeru. I zainteresira vas da gledate dalje.
Ovo je televizija za ljude koji vole televiziju
To ne znači da je ovo revolucionarno maštovita serija. Dapače, neke stvari se mogu predvidjeti odmah na početku. Samo ih malo prilagode da ne budu baš potpuno otrcano glupe. I to vas drži da gledate dalje. ‘Wayward Pines’ ste već gledali. Toliko posuđuje od serija koje smo već vidjeli da je to na trenutke urnebesno. Bila bi zabavna igra kada bi skupili ekipu i za svaku scenu pogađali odakle je dignuta.
Ovo je, zapravo, televizija za fanove. Ljude koji su vidjeli sve i ne očekuju nikakve spektakle. Ali svejedno se žele zabaviti. Najviše od svega, ova serija se čini koherentna. Što je sasvim dovoljno. Jer ovo nije triler, nije ni misterij. Za one koji poznaju dovoljno televizije to će biti odmah jasno. Shvatit će u prvih deset minuta prve epizode da je ovdje riječ o vrhunskoj komediji. Vrlo suhoj komediji, ali svejedno komediji.
Dillon je najurnebesniji živući glumac
‘Wayward Pines’ je komedija samo iz jednog razloga. Zbog Matt Dillona u glavnoj ulozi. Jako malo glumaca može izvesti što on može – cijelo vrijeme izgleda kao da stvarno nema pojma što mu se zbiva u životu. Ne pričam ovdje o vrhunskoj glumi. Ne, Dillon je toliko uvjerljiv da na trenutke mislim da on zaista nema pojma što mu se zbiva u životu i kako se provukao do pedesetih. Ima tolko urnebesnu mogućnost da igra komičnu ulogu potpuno ozbiljno i da iz toga stvara humor. Šteta da ga otkriju doslovno svakih 15 godina kao genijalnog glumca, pa ga ne vidimo više.
Dakle, na rukama imamo kombinaciju nekoliko serija sa fenomenalnom glumačkom postavom. Matt Dillon je najsmješniji čovjek na planeti, a Terrance Howard u životu nije odigrao ovako dobru ulogu. ‘Wayward Pines’ je Twin Peaks, X-Files, The Twilight Zone, The Prisoner i, na kraju prve epizode, Under the Dome (jedini mali spoler koji sam uvaljao u ovu recenziju). ‘Wayward Pines’ je istodobno i sve to i ništa od toga.
Kada malo bolje razmislim, od Breaking Bada se ne sjećam serije (dobro, možda malo Walking Dead) kojoj sam jedva čekao iduću epizodu. Jedina stvar koju mrzim kod ‘Wayward Pines’ je što ju nije radio Netflix, pa da u jednoj noći mogu pogledati sve epizode (a bit će ih samo deset). Rano je reći, tek sam pogledao prvu epizodu, ali ovo bi mogla biti jedna od pet najboljih serija godine