Pokušat ću vam objasniti u čemu je trijumf Posljednjeg Jedija, bez da vam imalo spoilam film

Prvi od kojih stiže na početku Posljednjeg Jedija, prije nego Luke Skywalker progovori ijednu riječ, u sceni koja je u isto vrijeme jedna od najduhovitijih, i najsubverzivnijih, u povijesti serijala. Redatelj Rian Johnson tu nam daje do znanja da ne planira pobožno i posilno pratiti i cijediti prethodnike, što je bila najveća kritika prethodnog nastavka, Sila se budi.

Tamo gdje je Sila doslovno kopirala, Jedi inteligentno podsjeća. Pravila koja je Sila pedantno uvažavala, Jedi pristojno ismijava. Klišeji kojima se Sila podlo služi, Jedi izvrće, prokazuje i baca u smeće. Ono što se u svim prethodnim filmovima činilo neupitno, odjednom je krajnje upitno. Recimo, jedan od glavnih likova konačno će priznati činjenicu na koju fanovi godinama ukazuju po raznim forumima: rezultati dosadašnjeg djelovanja Jedi viteza totalno su poražavajući. Taj odmak Posljednjem Jediju omogućava ozbiljnu razinu svježine, humora, poigravanja i iskrene zabave.

Nekoliko uistinu groznih i grozno banalnih rečenica

Smisao za humor ovaj put, prvi put, posjeduju i negativci – u jednoj od ključnih borbi, unuk Dartha Vadera, Kylo Ren, izdaje naredbe jedinicama, a njegov podređeni stoji pored njega i vjerno ih ponavlja režećim glasom. Kao u svakom akcijskom filmu u povijesti, a posebno svakom Star Wars filmu, u kojem vrhovni zapovjednik upravlja gomilom ljudi ispod sebe tako što, posve bespotrebno, neki ulizica ponavlja njegove riječi. Nakon tri ili četiri takve ponovljene naredbe, Ren ga nadrkano pogleda kao da će mu reći: what the fuck, dude?

Takva probijanja prešutnih pravila, sitnih i velikih, najjači su dijelovi Johnsonova filma. Jedan od ključnih misterija prethodnog nastavka – tko je, zapravo, glavna junakinja Rey – riješen je toliko jednostavno, logično i ubitačno, da se osjetite posramljeno što ste uopće pomislili nešto drugo. A pomislili ste, morali ste, jer se radi o Star Warsu, koji ima svoje narativne šprance, motive i običaje.

Film je manje uspješan u balansiranju između tri usporedne radnje. Ritam je dobar i ne odaje dojam da se radi o dva i pol sata, no poneki dijelovi možda su se mogli izostaviti, skratiti ili elegantnije riješiti. U nekoliko navrata scenaristi nas također počaste uistinu groznim i grozno banalnim rečenicama, koje neodoljivo podsjećaju dijaloge prequela iz ranih 2000-ih (najgori primjer: “Nećemo pobijediti tako da uništimo ono što mrzimo. Nego tako da spasimo ono što volimo”).

Naprosto je fenomenalno opet vidjeti Lukea Skywalkera

Osim tih manjih ekscesa, Johnsonov film kompaktan je i konzistentan, dovoljno uvjerljiv, originalan i provokativan da djeluje kao proizvod svog vremena, a ne cinično preslikavanje prethodnih hitova. Što se i naglašava. Kao da se obraćaju obožavateljima i kritičarima utopljenima u nostalgiji, likovi uporno ponavljaju kako prošlost baš i nije bila tako genijalna kako nam se čini, i da je treba pustiti na miru. Ili je ubiti, uništiti, zatući – nakon što mu učitelj Snoke kaže da izgleda kao idiot jer nosi kacigu po uzoru na Vadera, Kylo Ren furiozno je uništava.

Čin uništavanja uspomene na legendarnog djeda funkcionira kao metafora cijelog filma, odnosno prva dva nastavka nove trilogije – upoznati se s nasljeđem, postati opsjednut njime, uzeti ono najbolje, ismijati zastarjelo, uništiti potrošeno i bezobrazno krenuti dalje. Posljednji Jedi pritom – i u tome je njegov istinski trijumf – ne uranja u cinizam ili nihilizam, već nudi kompleksniji pogled na Star Wars svijet.

I na kraju, Luke Skywalker. Naprosto je fenomenalno vidjeti ga nakon toliko desetljeća; dobra je vijest što je dobio film dostojan tog povratka.