Imate vremena ovaj vikend? Morate pročitati ovih deset eseja o umjetnosti
Sive vijuge vježbajte uz briljantno esejističko pismo najjačih autora i autorica danas
Što bi bilo idealno proljetno štivo? U moru različitih beletrističkih naslova sumnjive kvalitete, ropotarnici beskonačnih članaka na internetu ili sve tanjem izboru dobrih tiskovina i magazina, ja vam preporučam da ovog toplog vikenda par sati vježbate vijuge uz pametne eseje o umjetnosti. O da, vizualne umjetnosti sasvim su dobro područje za prelamanje najrazličitijih perspektiva i znanja, a dobrih i lucidnih autora ima doslovno posvuda. Samo ih treba pronaći. Kako ne biste nepotrebno gubili vrijeme guglajući, mi smo konzultirali ArtNet News, jedan od vodećih portala u ovom polju, u potrazi za naslovima s kojima se isplati provesti sat-dva.
Pred vama je jedinstvena top-lista od deset friških eseja o umjetnosti, objavljenih u ožujku, koje biste trebali pročitati ako želite biti u toku s intelektualnim trendovima globalne umjetničke scene. Ako vam ovo zvuči pretenciozno, ne brinite, suvremena umjetnost najčešće i jest takva. No, to ne znači da joj ne biste trebali pružiti priliku da vas iznenadi. Koliko god se današnja umjetnost ponekad činila zakučatom i misterioznom, možda je upravo u tome njena draž. Jer, u svijetu gdje nam je sve servirano na dlanu najuzbudljivija iskustva se možda baš nalaze tamo gdje baš i nije najlakše doći prečicom. Želim vam ugodno vikend-čitanje!
1. Chris Kraus: “O ambivalentnim vrlinama škola za umjetnost”, Artspace magazin
Noviji esej Chris Kraus ulomak je iz Phaidonove knjige “Akademija X: Lekcije o umjetnosti i životu“, u koju također nije zgorega zaviriti. Kraus u tekstu pretapa intimno, političko i teorijsko u fascinantni novi okvir za proučavanje nadolazećih, vrlo teško ukalupljivih žanrova umjetnosti koji se rađaju u državnim školama za umjetnost diljem međunarodne scene. Chris Kraus je renomirana spisateljica, kritičarka i profesorica teorije filma na europskim fakultetima, a proslavila se svojim eksperimentalnim romanima živopisnih naslova “Anoreksija i vanzemaljci” i “Ja volim pimpeke”. Da, moguće je ozbiljno pisati o umjetnosti i istodobno se sjajno zabavljati.
2. Nikki Darling: “Boja konteksta”, Los Angeles Review of Books
Mlada autorica Nikki Darling u svom eseju odgovara na kritike upućene izložbi “Kreirano u L.A.-u 2014”, bijenalnoj manifestaciji muzeja Hammer. Tekst se bavi pitanjem što bi zapravo značila raznovrsnost u umjetnosti: “Je li cilj uključiti što je više moguće autora drugih boja kože u gradski muzej ili se želi stvoriti prostor samo za autore određenog enticiteta, ingorirajući druge koji se u to ne uklapaju?” Darling je svestrana spisateljica i publicistica čiji je esej “Prikladno za uništenje” L.A. Review of Books 2010. uvrstio među najbolje tekstove o glazbi.
3. Hito Steyerl: “Duty-free umjetnost”, e-Flux godišnjak
Renomirani internet magazin e-Flux donosi tekst autora Hita Steyerla o načinima na koje suvremena umjetnost postaje sredstvo u političkim igrama moćnika. Artnetov suradnik Ben Davis esej opisuje kao “nadahnut i uznemirujuć”, dok čita sve o Steyerlovom ingenioznom istraživanju curenja neslužbenih podataka na WikiLeaks o planu da se u Siriji 2010. osnuje i izgradi muzej u potpunosti sponzoriram novcem režima Bashara Al-Assada.
4. Charlotte Higgins: “Kako je Mark Leckey postao arhetipski umjetnik YouTube generacije”, The Guardian
Opširna opservacija karijere neukrotivog autora Marka Leckeya kreće se od njegovih ranih nesvrstanih dana i kultno-kičastog videa “Fiorucci Made Me Hardcore” pa sve do sadašnjice kada noviji umjetnikovi radovi postaju istinski izraz cijelog post-ironičnog, post-medijskog i ultra-suvremenog senzibiliteta generacije koja upravo pokorava umjetničku scenu.
5. Jerry Saltz: “Izbačen sam s Facebooka zbog postanja slika srednjovjekovne umjetnosti”, magazin New York
O avanturama najpopularnijeg američkog likovnog kritičara Jerrya Saltza jednog će dana netko zacijelo snimiti dokumentarac (da, itekako je moguće da netko piše o umjetnosti dobro i tako postane medijska zvijezda – pokojni Roger Ebert bio je to u domeni filma). A kada se to dogodi, jedna sekvenca morat će biti posvećena njegovom sukobljavanju s fanovima zbog postanja politički nekorektne umjetnosti na društvenim mrežama, zbog čega je tijekom proteklog ožujka na Facebooku neko vrijeme bio persona non grata.
6. Ashton Cooper: “Nemoralne nakane: ulično nasilje i suvremena umjetnost”, Pelican Bomb
Ashton Cooper napisala je vrlo poučan uvid u načine na koji su autorice poput Adrian Piper i Mirabelle Jones koristile umjetnost kako bi se suprotstavile nastrljivcima i nasilnicima, kako u galeriji, tako i na ulici.
7. Steven Cottingham: “Nikome nije stalo do kritike umjetnosti: u obranu avangarde kao alternative kapitalizmu”, Temporary Art Review
Koristeći niz sjajnih i uvjerljivih primjera, Cottingham nas bez problema uvjerava da je vrijeme za veliki kreativni zaokret u suvremenom pisanju o umjetnosti, uključujući njegovu vlastitu ludu ideju o transkriptima stvarnih razgovora ljudi na otvaranjima izložbi kao novom obliku ready-made kritike.
8. Holand Cotter: “Ugađanje digitalnog buzza za intimnu zajednicu s umjetnošću”, New York Times
Digitalna preobrazba cjelokupnog umjetničkog iskustva tema je dana (bacite pogled i na izvanredan temat magazina Red Hook “Umjetničko izdavaštvo na webu“, koji je uredio Orit Gatt). Holand Cotter osjetljivo i iskustveno važe ono što je izgubljeno u relativnom prelasku umjetnosti na ekran (i ono što je dobiveno), time inspirirajući novi esej Bena Davisa “Je li iPhone za umjetnost blagoslov ili prokletstvo?“.
9. Jillian Steinhauer: “Što reći o uvredljivoj recenziji rada Kehinde Wileya u Village Voiceu?”, Hyperallergic
Dosezi umjetnosti Kehinde Wileya svakako mogu biti predmet rasprave, ali Jillian Steinhauer recenziju autorice Jessice Dawson, u kojoj optužuje Wileya da je “perverzni grabežljivac”, čita kao implicitno homofoban tekst koji zaslužuje dostojan odgovor. Zato ga je i napisala!
10. Gilda Williams: “Nastavi pisati”, Art Monthly
Neprekidno aktualni časopis Art Monthly jedan je od onih koje uvijek vrijedi citirati, jedini je problem što baš i nije prisutan online (neki još uvijek vjeruju u dobri stari tisak). Stoga je prilika za mrežno čitanje izvrsnog eseja Gilde Williams, autorice knjige “Kako pisati o suvremenoj umjetnosti“, pravi razlog za slavlje. Osnovna potka teksta je da naprosto treba odbaciti lamentacije o krizi kritike i uživati u onom što autorica ocjenjuje pravom malom renesansom inovativnog pisanja o umjetnosti. Nema boljeg razloga za optimizam od dobrog teksta, zar ne?