Predstavu repera Stoke pogledalo 80.000 ljudi: ‘Dobivam stotine poruka mladih kojima je pomogla’

Nije sramota otići se liječiti, vani je to puno jednostavnije, i poznate osobe idu po klinikama za odvikavanje, okolina tak’ i tak’ zna što ti radiš, da se drogiraš… I sad kad ti misliš joj što će drugi reć’, to je puko izbjegavanje da se suočiš s tim. Sretan sam da na mlade ima takav učinak, dobivam na stotine poruka na Instagram, Facebook, od mladih ljudi koji su pogledali predstavu i kojima je pomogla da sami potraže pomoć, ili ovih koji ne bi ni poželjeli ići tim putem.“

Povod za druženje s Marinom Ivanovićem

Tvrdokuhani gangsta reper, performer i showman, danas 41-godišnji Marin Ivanović alias Stoka, o burnom iskustvu skidanja s kokaina (na kojem se razbijao 18 godina i prošao iskušenja pet komuna) napisao je žestoku monodramu. Elem, Stara škola kreka – iz tame u svjetlo, rađena po njegovim zapisima, u režiji Maria Kovača postavljena je u Zagrebu, u prosincu 2017. Njezina gorka terapeutska pilula ne prestaje se napajati iz mračne narkotičke faktografije Hrvatske.

Jer, samo prema svježe objavljenim crnim rezultatima Zagreb je četvrti grad u Europi po dnevnoj potrošnji marihuane, 11. po potrošnji kokaina, 12. po potrošnji amfetamina te 14. grad po dnevnoj potrošnji ecstasyja… I to je jedan od povoda telegramčenja s Marinom, o njegovom dugom maršu iz tame u svjetlo.

TELEGRAM: Što vas je povuklo da svoju brutalnu životnu priču pretvorite u naturalističku performersku ispovijed? To nije ono life coach preseravanje?

IVANOVIĆ: Razmišljao sam o tome po uzoru na Mikea Tysona, gledao sam njegovu predstavu koju je sa Spikeom Leeom radio na Broadwayu, i to je bilo genijalno, stvarno sam bio pod dojmom toga. Kasnije sam još desetak puta predstavu gledao na DVD-u i poželio sam i ja tako stati pred publiku i ispričati svoju priču. No, nije bilo realno da ću moći jer sam se drogirao. Zarekao sam se, ako ikad odem u zajednicu Cenacolo onda ću tamo i napisati monodramu. Tako je i bilo. Otišao sam tamo i na noćnim klanjanjima pred Presvetim, u tri ujutro sam u malu bilježnicu zapisivao natuknice, a po povratku u Zagreb sam krajem 2017. taj tekst uprizorio s redateljem Mariom Kovačem.

TELEGRAM: Kakva je bila suradnja s Kovačem? On ima poseban senzibilitet za marginalce i socijalne probleme.

IVANOVIĆ: Da, tako je. Inače, Mario i Petra Radin su mi jako pomogli da to uprizorim. Imam ja to iskustvo bine i publike, što mi je uvelike olakšalo cijeli proces, ali definitivno oko tih dramaturških zahvata ili postavki kretanja na sceni, su puno pomogli Mario i Petra, na čemu sam im beskrajno zahvalan.

TELEGRAM: I nakon pet godina, apdejtate tkivo predstave?

IVANOVIĆ: Ja stalno apdejtam, svaka predstava je drugačija… Uvijek dodajem neke nove trenutke, tako da se od praizvedbe do danas predstava definitivno razlikuje.

TELEGRAM: I stvarnost vas na to tjera. Evo, prošle godine su dileri za biznis imali bazu čak u jednom zagrebačkom vrtiću. Nije li to užasno?

IVANOVIĆ: Definitivno toga ima jako puno i bit će ga sve više. To je biznis koji plaća ratove, biznis u koji su uključene države, tajne službe i policije, jer uvijek ima onih neispravnih i unutar sustava koji pomognu i olakšaju dovođenje velikih količina narkotika u državu. Toga će uvijek biti i teško će se iskorijeniti. Zato treba stalno progovarati kroz edukacijske tribine i radionice kojih nažalost slabo ima, pa i kroz ovakve predstave kao što je moja, o posljedicama drogiranja. Droga je napravljena da bi se ti osjećao dobro ali s najkatastrofalnijim posljedicama na svijetu.

TELEGRAM: Stvarno je dosad predstavu vidjelo 80.000 gledatelja?

IVANOVIĆ: Da, presretan sam zbog toga. A čak još nisam ni zagrebao površinu Hrvatske, ima jako puno gradova gdje još moram ići. Evo, nedavno mi je bio Tarik Filipović na predstavi i oduševio se, rekao je: “Buraz ovo svatko mora vidjet!“ I struka je to prepoznala. Ja sam jednu pokaznu izvedbu radio za psihijatre, psihologe i policiju… Kasnije sam s MUP-om ostvario i suradnju u njihovom programu za prevenciju ovisnosti o drogama, izvodio sam predstavu i u kaznionicama i popravnim domovima… Tako da, dobro je to.

TELEGRAM: Kakva je interakcija s publikom? Imaju li ljudi potrebe čekati nakon izvedbe, da bi izmijenili s vama i vlastite traume?

IVANOVIĆ: Da, itekako toga bude, ali ja izbjegavam to. Na predstavi se dajem i eksplodiram tristo posto, ali onda bježim na stražnja vrata, da ne vidim nikoga iz publike. Jer, nisam ja taj kapacitet da slušam još i priče drugih, ja se jedva nosim sam sa sobom. I nisam nikakav ljekoviti mag koji ti stavi ruke na čelo i završi ti ovisnost. To je svakodnevna borba, borim se sam sa sobom i sa svojim demonima, tako da se moja komunikacija s publikom svodi na njihovo pisanje u moj inbox. Sve ostalo pokušavam izbjegavati jer jednostavno nisam za to kapacitet.

TELEGRAM: Punih 18 godina ste vodili teške bitke protiv droge. Pet puta ste bili u komunama. Kad se napusti tamošnja izolacija i zaštićenost, nastaje li tek tada za ovisnika pakao iskušenja?

IVANOVIĆ: Ja volim reći da se odvikavanje sastoji od tri faze. Prvo moraš priznat i sebi i drugima da imaš problem s drogom, zatim i otići na odvikavanje u zajednicu. Ja vjerujem samo u izlječenje u zajednici. Sve ostalo, neke druge terapije, ne vjerujem u to, samo na suho se skinuti, otići na dugo neko vrijeme i dobit se. Druga faza je naučit živjeti život bez droge, zato se u komuni ostaje jako drugo. Jer ti si sve radio uz drogu i sad ti trebaš reorganizirati svoj način življenja bez droge i u njemu naći novu satisfakciju. Treća faza je kad izađeš van ne vratiti stare stvari sa starih stranica na svoju novu okrenutu stranicu. A to je najteže, stotine nekih okidača, stalna iskušenja… Ja nisam tip koji nameće vjeru drugima, ali kažem, samo ti dragi Bog može pomoći da se ne vratiš u drogu.

TELEGRAM: Koji je to bio stupanj preokreta, kad ste osjetili da ćete smoći snage i pobijediti ovisnost?

IVANOVIĆ: Pa definitivno se to dogodilo kad sam odlučio igrati na vjeru, u zajednici Cenacolo, zadnjoj od svih zajednica u kojoj sam bio, prije nisam išao u vjerske… E, onda treba izgraditi život uz pomoć Boga, osjetiš da ti daje satisfakciju življenja i da postaješ dovoljno jak da sam nosiš svoje jade i rane kojih smo puni svi… Znaš da možeš svakodnevicu nadživjet i proživjeti sa stotine tih trigera.

TELEGRAM: Podrška obitelji je bila presudna?
IVANOVIĆ: Obitelj, definitivno. Smatram da nisam imao takve roditelje koji su bili ustrajni u tome da mi pomognu, ja bih danas bio mrtav čovjek.

TELEGRAM: Ali ne smijemo osuđivati one koji se jednostavno slome i odustanu, uz svu ljubav prema djetetu?

IVANOVIĆ: Da, nažalost ima puno i onih koji se slome, koji ne nađu u sebi dovoljno snage za pomoć svojim bližnjima. I opet kažem samo Bog može pomoći nekom roditelju da smogne snage za ustrajnu podršku djetetu da iznese taj mrak u svjetlo. Jedno zajedništvo u obitelji itekako može pomoći i u liječenju. Jer koliko se dijete, sin ili kćer, mijenja u zajednici, toliko se i roditelji za vrijeme trajanja puta komune moraju mijenjati da bi to funkcioniralo u budućem životu.

TELEGRAM: Uz svu mučninu priče, niste htjeli izbjeći samoironiju?

IVANOVIĆ: Samoironija je potrebna i pozitivna iz razloga jer ne trebaš letjet, treba biti svjestan svojih jada, a mislim da i kroz tu samoironiju onda drugi može prepoznat sebe i svoje jade. Ako ja sebe patetično uzdižem da sam ja sad neka faca, ne drogiram se više, to će mi se obiti o glavu… No, ako otvoreno, pa i kroz ironiju, pokažeš sve svoje najjadnije, onda će i drugi prepoznat svoje probleme. I možda smognu snage potražiti pomoć.