Preslušali smo novi album Kendricka Lamara - evo što mislimo o njemu
Umjesto da analiziramo pjesmu po pjesmu, fokusirali smo se na cjelokupni dojam
Volimo ga od prvog dana. Voljeli smo njegove mixtapeove, a kad je 2011. izbacio debitantski album “Section.80” znali smo da slušamo budućeg superstara.
To sad možda zvuči malo hvalisavo, ali nije bilo toliko teško predvidjeti uspon Kendricka Lamara. Ključ njegova uspjeha dobrim dijelom leži u činjenici da se pojavio u pravo vrijeme. Hip hop scenu američke zapadne obale su tad s jedne strane predstavljale zvijezde koji su su svoj vrhunac doživjele devedesetih ili ranih dvijetisućitih, a s druge velik broj novih imena za koje je bilo teško procijeniti hoće li svojim stvaralaštvom nadići lokalnu slavu. Los Angeles je vapio za novim protagonistom kojeg će lansirati u mainstream stratosferu. Kendrick je taj put započeo sa “Section.80”, a kompletirao ga prvim izdanjem za Interscope records, “good kid, m.A.A.d city”.
Eksperimentalan zvuk
Novi album “To Pimp a Butterfly” donio je zvuk kojeg je bilo teško predvidjeti. Puno eksperimentalniji od svog prethodnika, ovaj album je pravovremen u tematskom smislu – jako puno se bavi rasnim odnosima i rasizmom, što je dominantni diskurs američkog društva u posljednjih godinu dana. Istovremeno puno prostora u pjesmama daje i kvartovskom hvalisanju, osobnim demonima i vlastitoj borbi s depresijom, duhovnosti i promišljanjima o slavi. Produkcija je šarolika i nepredvidiva, od utjecaja tvrdog funka i pomalo psihodeličnog jazza pa sve do vrlo pitkog soula.
Jedna od bitnih značajki albuma je činjenica da na njemu nema niti jednog pravog “radio-friendly” hita. Vjerojatno najkomercijalnija pjesma na albumu, “i”, koja semplira Isley Brothers i koja je još jesenas izašla kao prvi singl, doživjela je puno hvale od glazbenih kritičara, ali uspjeh na top listama je izostao. Kendrick je svjesno posložio ovaj projekt tako da ispriča svoju priču, neopterećen time hoće li s njim doći do broja 1.
U toj maniri je birao i producente s kojima će surađivati – dva najpoznatija su svakako Pharrell Williams i Boi-1da, dok su ostatak produkcije odradili široj javnosti manje poznata imena poput eksperimentima sklonog Flying Lotusa, sjajnog basista Thundercata, Taz Arnolda iz grupe Sa-Ra i Terrace Martina, Sounwavea i Tae Beasta s kojima Kendrick često surađuje.
“To Pimp a Butterfly” nije pozadinska glazba
Cover albuma je također priča za sebe. Radi se o genijalnoj crno-bijeloj fotografiji na kojoj Kendrick, gol do pasa, u naručju drži malu bebu okružen hrpom (također golih) muškaraca koji hvalisavo mlataraju svežnjevima novčanica i bocama šampanjca. Scena kao sa roštilja u Comptonu, osim što iza njih u pozadini nije kvartovsko dvorište opasano visokom ogradom, već – Bijela kuća.
“To Pimp a Butterfly” nije lak za slušanje i nije namijenjen da bude pozadinska glazba. On je, kao i Kendrickova karijera, putovanje. Zahtijeva da ga se sluša kao cjelinu i zahtijeva angažiranost prilikom slušanja. Samo tako dobivao potpuni smisao i daje slušatelju ideju o tome što je autor htio njime reći.