Priča nove redateljske zvijezde koja večeras ima veliku premijeru u Kerempuhu

Sve stane kad se netko zarazi koronom

Nedavno su glumac i glumica iz druge predstave bili pozitivni, pa je ekipa Marine Pejnović u ključnom trenutku ostala bez inspicijentice i tehničkih djelatnika. “Sve je stalo”, kaže, “a baš u tom trenutku smo trebali početi spajati predstavu. Imaš manje dana za ključne probe, u puno kraćem roku od predviđenog moraš riješiti brojne situacije i probleme. Uz to, korona izvlači iz ljudi ono najgore, bukte frustracije pa dolazi do nervoza, ponekad i kaosa.”

A u takvim okolnostima doista nije lako raditi. Stoga glumci Linda Begonja, Dražen Čuček, Josip Brakus, Matija Šakoronja i Bernard Tomić, zajedno s kostimografkinjom Vedranom Rapić, autorom glazbe Josipom Maršićem te videa Denijem Ključarićem i ostalom ekipom grčevito nastoje nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Probe su se održavale dva puta dnevno, subotom i nedjeljom. Budući da je ekipa mlada, nitko nije cijepljen.

“Jednu večer kod dramaturga smo do kasno u noć razrađivali i dorađivali tekst. Kad mu je došla djevojka upitala sam ju je li joj smetamo, a ona mi je odgovorila: Ne, samo mi vas je žao. I to je to”, ispričala je Pejnović te zaključila: “Tu se međutim ništa ne može promijeniti jer moramo napraviti najviše što možemo u zadanoj situaciji. Nema odustajanja. Kada bismo čekali idealne uvjete i kraj pandemije, jedino što bismo dočekali jest degradaciju mogućnosti”.

Predstava će izazvati zanimanje publike

Nakon velikog uspjeha s nagrađivanom predstavom Bilježnica Robija K., Viktora Ivančića, Marina Pejnović režira autorski projekt “Teorija zavjere” koji je napisala s mladim dramaturzima Filipom Jurjevićem i Marinom Lisjakom. Već se sa sigurnošću može predvidjeti da će predstaviti izazvati golemo zanimanje publike jer je tema više nego aktualna, intrigantna pa i bizarna.

Temelji se, naime, na rasponu od banalnih teorija zavjera koje nas fasciniraju upravo zato što ne možemo shvatiti da netko vjeruje u njih i živi u neopravdanom strahu od teorija koje su manje poznate. One su ujedno i opasnije jer su njihovi akteri spremni djelovati, sve do teorija koje to niti nisu, ali su tako medijski predstavljene u vidu transkripata tajno snimljenih razgovora nekadašnje državne tajnice Josipe Rimac koja je uhićena zbog sumnje za korupciju.

I ne samo to, u predstavi se razrađuju detalji njena ponašanja nakon što je saznala da ju tajno prisluškuju, što je sve u tom trenutku poduzela… Također na satiričan način analiziraju se lažne vijesti, informacije da su neprijatelji svuda oko nas, koje kolaju društvenim mrežama. Kako joj je to već druga predstava s političkim kontekstom, Pejnović objašnjava da se ne boji političkog teatra.

Već ima status svojevrsnog fenomena

“Politiku oduvijek pratim i žao mi je što je taj politički teatar bolji od mojega. Političari spretno koriste kazališne vještine. Uspjeli su nametnuti populizam kao nešto normalno, i što je najvažnije, sve to prolazi kod publike.” Istodobno, međutim Pejnović ne krije kako ju izrazito plaši ta kultura etiketiranja koja hara društvenim mrežama, taj rast fašizma koji je toliko agresivan da sve više negativno utječe na živote ljudi, pogotovo one koje se označava neprijateljima.

U kazališnim krugovima Marina Pejnović već ima status svojevrsnog fenomena. Nakon što je diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti studij Kazališne režije i radiofonije, ona je, za razliku od svoje generacije, jurila iz posla u posao. Režirala je crtiće, dječje predstave, live action, radio drame, evente, koncerte, opere, drame, komedije, baštinske i suvremene tekstove, autorske predstave….

Među ostalim, režirala je dio trilogije Odbrojavanje – na piru s Držićem i Nalješkovićem, Geranium, Odjenuti gole Luigija Pirandella i Nemreš pobjeć od nedjelje Tene Štivičić u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića, autorski projekt Kad tad u &TD-u, Nema života na Marsu Une Vizek i praizvedbu mjuzikla Glazba srca mog u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu, autorski projekt Avantura brokule i češnjaka, te Uljez u kažiprstu (prema motivima crtića Bilo jednom… ljudsko tijelo) u Hrvatskom narodnom kazalištu u Šibeniku, autorski projekt Krleža alla Gavella u sklopu Krležinih noći u Gradskom dramskom kazalištu Gavella, Bilježnicu Robija K. u Satiričkom kazalištu Kerempuh, operu Orfej i Euridika Christopha Glucka u sklopu sveučilišnog projekta tri umjetničke akademije i TTF-a, predstave za djecu Zeko traži potočić za ZiM, Hrvatsko narodno kazalište Ivan pl. Zajc i Malik i Leti, leti u suradnji Zagrebačkog kazališta mladih i Gradskog kazališta u Braunschweigu te je korežirala Dubrovačka zrcala – tri struka lovorike, pelina i vrijesa na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Prihvaćala je svaki posao koji joj je ponuđen

Na pitanje kako objašnjava takvu angažiranost i raznovrsnost, dočekao nas je neočekivani odgovor. “Po meni to je vjerojatno dijagnoza od koje pate svi redatelji samostalni umjetnici. Kao da kontinuirano patiš od samonametnute šizofrenije,” kazala je kroz smijeh te pojasnila: “No, to je jedini način da se u nas bude prisutan i aktivan, jer u ovako maloj zemlji specijalizacija nema smisla.”

Pejnović objašnjava kako je radila tako puno jer je prihvaćala svaki posao koji joj je bio ponuđen. Željela se okušati u svemu što dotiče kazališnu režiju te vidjeti što joj odgovara. “Bitno je suzbiti vlastiti ego jer to ljude najviše limitira i koči u razvoju. Također valja biti spreman prihvatiti neuspjeh, mora se imati snage preživjeti uspone i padove.” Nikad neće, kaže, zaboraviti koncert kojeg je loše režirala jer je iz toga najviše naučila.

No, Pejnović ne zaboravlja napomenuti kako je uz golem trud i energiju potrebna i doza sreće. “Bez toga ne ide. Znam puno mladih ljudi, pola moje generacije nije imalo sreće dobiti pravu priliku za rad pa su jednostavno nestali. A završili su jedan od najskupljih studija u državi.” Što je, smatra, velika šteta jer je školovanje redatelja previše skupo kako bi se samo tako od mladih redatelja odustalo.

Akademiju upisala 2010. s još dvoje kolega

Pejnović je upisala režiju s kolegicom i kolegom na Akademiji dramskih umjetnosti 2010. Nakon šest mjeseci kolegica je odustala, pa im je klasa spala na dvoje ljudi. “U takvim okolnostima ne dolazi u obzir da dođeš nepripremljen na predavanje, strašno je neugodno ako nešto ne znaš. A kad se netko od nas dvoje razbolio onda si ostao jedan na jedan s profesorom i tu tek nema izmotavanja.” Zbog toga je studij bio iznimno naporan te se radilo, subotom i nedjeljom, bilo je puno proba i vježbi pa je često dolazila na fakultet u 8.30, a vraćala se kući u ponoć.

Pejnović smatra kako su najveći problem u nas četiri kazališne akademije i hiperprodukcija glumaca. Godišnje u Hrvatskoj na akademijama diplomira oko pedesetak studenata glume. “A u tako maloj sredini za sve njih nema posla. Glumački poziv iznimno je zahtjevan, potrebna je samokontrola, puno talenta i vježbanja, glumci su ključni u teatru, no u nas ih ima toliko da ih se ne može sustavno pratiti.”

Kako bi pomogla mladim kolegama Pejnović ih nastoji što češće angažirati. Čak četiri kazališne akademije glavni su krivci za takvu hiperprodukciju glumaca. To je za tako malu sredinu kao što je Hrvatska, drži Pejnović, apsolutno neprihvatljivo. Smatra kako bi jedna bila dovoljna, a studentima iz ostalih sredina trebalo bi osigurati stipendije kako bi mogli doći u Zagreb.

Gleda što više predstava da upozna glumce

Pejnović nastoji gledati što više predstava, kako bi upoznala glumce. “Za mene je dobar glumac onaj koji je u stanju u istoj predstavi igrati u različitim žanrovima, onaj koji je na rez u stanju iznijeti i komički i dramski moment. Mentalno i fizički brzi glumci otvoreni za sve vrste izvedbe u istoj predstavi. Za mene glumac mora biti izvođač, a ne samo netko tko ulazi u lik. Mene interesiraju glumci koji igraju svijet predstave, a ne lik.”

Pejnović inzistira na profesionalnosti na probama, a ne da a priori ozračje bude privatno, da se redatelja ne svodi na tetu u vrtiću. “Dobar glumac ne minira predstavu, već ukoliko mu ne odgovara iz nje izađe na početku van”, zaključila je Pejnović. Ponekad joj je žao što ne može angažirati više glumaca u nekom od kazališta u kojem radi jer ju često interesira rad s više ljudi iz nekog ansambla, ali nema za njih ulogu.

Naporni studij i rad, velika odgovornost i brige koju donosi njen posao te želja da se izbori za mjesto u svijetu teatra, vjerojatno su razlozi što djeluje vrlo ozbiljno. Takvom dojmu zacijelo su pridonijele i sve odreda ozbiljne i teške teme o kojima smo razgovarali. Od svoje generacije Pejnović se razlikuje po mnogo čemu, a ponajprije po interesima: voli suvremenu glazbu, čita klasike, nije šminkerica, zanima ju politika, uživa u samoći i tišinu. Tek kad se njenim licem razlegne široki osmjeh vidi se zapravo koliko je mlada te koliko može biti opuštena.

Gluma je na početku nije ni zanimala

Premda iznimno cijeni glumce, a još od djetinjstva igrala je u raznim dramskim grupama, pa i u Zagrebačkom kazalištu mladih, Marinu Pejnović gluma nije zanimala. “Mama me upisala u dramsku sekciju jer je vidjela da kao dijete živim u nekom svom imaginariju, u nekom svom svijetu. Često nisam znala razdvojiti iluziju i stvarni svijet, ukrašavala sam priče kako bi bile zanimljivije. Nisam priču doživljavala fiksiranom.”

Ipak odlučila je studirati medicinu no kad se 2008., u trećem razredu gimnazije razboljela od meningitisa te ležala u zaraznoj bolnici, došlo je do obrata. “Kako nisam mogla čitati, gledati televiziju niti držati oči otvorenima, posvetila sam se samo sebi i priznala si da želim kreirati svjetove. Tako se neočekivano rodila ideja da studiram režiju.” Bila je sigurna da neće proći prijemni, pa je doživjela pravi stres kad je pročitala svoje ime na listi oni koji su položili ispit. “Tek nakon druge godine studija shvatila sam da bih doista mogla i raditi taj posao.”

Nema dvojbe da je redateljski poziv jedan od najtežih i najzahtjevnijih u teatru. Uz to što umjetnički kreiraju predstavu, redatelji moraju biti organizatori te posjedovati umijeće upravljanja velikim brojem ljudi, psiholozi, trebaju biti psiholozi i znati raditi s glumcima, odabrati najbliže suradnike, dramaturge, scenografe, kostimografe, autore glazbe, majstore za video i svjetlo… Zbog toga moraju posjedovati puna talenata i kvaliteta.

Svaki dan požali što se bavi tim poslom

“Redateljski posao je stalna muka, možeš mjesecima naporno raditi, a da ne uspiješ napraviti ono što si želio. Najbolnije je kad na kraju vidiš da nisi imao vremena doraditi predstavu pa zbog toga sav trud može začas otići u vjetar. Zbog toga sam češće ljuta i frustrirana, nego li sam zadovoljna kad nešto dobro napravimo,” istakla je Pejnović. Zbog toga, priznaje, svaki dan požali što se bavi tim poslom pa u šali kaže kako je prava šteta što im nitko, prije nego li su upisali studij, nije kazao kako je to teško zanimanje.

“Istodobno, dakako, svaki mi je dan drago da sam kazališna režiserka. Za mene je teatar najveća čarolija, veća nego film, u kazalištu istovremeno imaš osjećaj supostojanja s izvedbom, ali i odmak od nje.” Kazališni kritičari su bolna točka za Pejnović. Nikako, naime, ne može shvatiti da je netko spreman na pola kartice teksta, crno bijelom tehnikom, omalovažiti i obezvrijediti trud ljudi koji su na predstavi radili pola godine.

“I to samo nakon gledanja jedne, premijerne predstave, a da uopće ne znaju kako je predstava nastajala, da nisu razgovarali s autorima niti vidjeli i jednu probu”, napominje Pejnović te dodaje: “Postoje predstave u kojima se pokušava napraviti nešto vrijedno, što će se onda primijeniti na sljedećim predstavama, ali to se ne uočava niti analizira. U našim uvjetima, kad nema novaca niti vremena za ozbiljan rad, teško je očekivati da će baš svaka predstava biti hit, a mnoge ideje i slike koje nosimo u sebi moraju biti napuštene.”

Ljuti je što se samo pamte bilješke kritičara

Priča kako se najviše druži s ljudima iz teatra, s glumcima, redateljima, dramaturzima. S njima dugo analizira i komentira predstave i tekstove pa tu, kaže, nauči puno više nego iz pola kartice teksta nekog kritičara. Pri tomu ju najviše ljuti što samo njihovi zapisi ostaju bilješka u vremenu.

Nakon što odabere tekstove, Pejnović ih adaptira, razrađuje, dopisuje, krati. “Interveniram ne zato što imam nešto protiv tekstova već zbog toga jer imam određenu ideju o predstavi koju želim naglasiti. Bitno mi je da svaka sekunda progovara tu ideju, a ne da se deset minuta do nje dolazi. Precizno i brzo pričanje izvedbom bez odugovlačenja. Bitno mi je također režirati vrijeme i tempo današnjih događanja u odnosu na vrijeme teksta.”

Komentirajući legende o tipičnom ponašanju nekih redatelja koji su ponekad znali biti vrlo grubi prema glumcima, Pejnović je objasnila kako je to pitanje prošlih generacija koje su djelovale u drugačijem kontekstu. “To je mojoj generaciji neprihvatljivo ponašanje. Najvažnije je biti profesionalan i pobijediti osobni ego u ime predstave. Ne živjeti sliku redatelja, već biti redatelj”, zaključuje Pejnović te ističe kako smatra da nema pravo biti neugodna i vikati na glumce pogotovo na one koji su puno stariji od nje jer joj to ne dopušta njen odgoj.

Stariji glumci izazivaju neugodne situacije

“Zato uvijek biram trenutak kad ću nešto reći glumcu, nastojim zaobilaznim putevima doći do cilja što me umara.” Bizarno je da stariji glumci ponekad namjerno izazivaju neugodne situacije pogotovo pred mladim redateljima kao da će, kaže Pejnović, na tvojoj predstavi izliječiti dugogodišnje frustracije s kazališnom dinamikom, a ti im nisi u poziciji odgovoriti u istoj mjeri jer se ne želiš svesti na to.

No, tvrdi Pejnović, sada je potpuno drugačiji kontekst. Više ne postoji funkcija kućnog redatelja već režiseri mahnito sele iz jednog u drugo kazalište, iz jednog u drugi grad te nemaju vremena za takve odnose, već se zahtijeva profesionalizam. “Ukratko, takvo ponašanje je neprihvatljivo i točka. Tome osobno ne zanima, ni od kuda niti iz kojeg vremena dolazi.”

Na pitanje zašto režira autore poput Pirandella, Vojnovića, Držića, Čehova koji nisu toliko bliski mladim generacijama, Pejnović kaže kako ju zanimaju povijesne teme koje dobro komuniciraju i komentiraju suvremenost. “Primjerice, tema Tri sestre Antuna Čehova vrlo je bliska novim generacijama i zato ju imam potrebu režirati jednom godišnje, svaki put na drugi način. Taj tekst komunicira sa mnom, sadrži postupke koji su za mene ključni, koje ne vidim tekstualno, već izvedbeno. Kad radim neki drugi komad ili autorski tekst, u glavi mi se uvijek vraćaju Tri sestre.”

Ne nedostaju joj putovanja u inozemstvo

Uz to, napominje, voli se igrati s vremenima, da je u jednoj sceni jedno razdoblje, u drugoj posve drugo. Intrigira ju ta komunikacija različitih vremena. Pejnović smatra kako su domaći dramatičari zanemareni, ali su domaći romanopisci doživjeli svojevrsni bum. “U nas se sve događa u valovima, pa kad neki projekt uspije, onda svi rade slične predstave. Poput faze postavljanja tekstova iz filmova. Dramatičari su zbog toga trenutno žrtve te mode u mainstream teatru. Na sreću to je i dokazalo kako publika najviše voli gledati domaću suvremenu literaturu.”

Smatra kako je u nas najveći problem što se nismo naučili šaliti i smijati se sami sebi. “Nažalost nemamo svog Monty Pythona, pa je zato bitna predstava Dnevnik Robija K. Važni su humor i parodija, valja se redovito zabavljati na svoj račun, da se slučajno ne bismo preozbiljno doživljavali,” ističe Pejnović.

Ne nedostaju joj putovanja u inozemstvo i posjeti stranim teatrima. “Ne opterećujem se onim što se radi vani jer te predstave nastaju u radikalno drugačijem kontekstu. Na sebi se može raditi u samoći i miru kroz čitanje i odmaranje, dok se ne pojave neke slike, ideje, tonovi, iz čega onda nastaje predstava.”

U predstavama nastoji lokalizirati jezik

Naše najveće bogatstvo je što kulturološki možemo razumjeti i kreirati kroz više kodova, ističe Pejnović, te objašnjava da prepoznajemo i germanski i mediteranski te ruski pristup kazalištu. “Drugim riječima razumijemo, u gesti prepoznajemo te osjećamo i Čehova i Brechta i komediju dell’ arte. U stanju smo igrati i kreirati iz sva tri načina. Mislim da od toga ne treba bježati, već valja taj kulturološki kaos iskoristiti kao prednost te ga istovremeno postaviti u jednoj predstavi.”

Kad god može nastoji u svojim predstavama lokalizirati jezik. “Standardni jezik vrlo često nije utjelovljen u čovjeku, nerijetko je umjetan, pa su i geste koje ga prate neprirodne. Premda od rada u kazalištu može živjeti, Pejnović ističe da to zahtjeva golema osobna odricanja. Kao i 1400 drugih, Pejnović ima status slobodne umjetnice. Zbog korone dobili su pomoć od države za samo pet mjeseci, za razliku od ostalih koji su dobili za godinu dana, a mnogi projekti su otkazani.

“I kad nije bilo pandemije, imali smo potpuno neriješen status. A to znači da ništa ne možemo dugoročno planirati, jer, primjerice, nitko od nas ne može dobiti kredit. Pričao mi je stariji kolega kako je donio u banku potvrdu da je 15 godina imao primanja od oko 10.000 kuna mjesečno, ali kredit mu ipak nije odobren.”

Slobodno vrijeme voli provesti u tišini

Još je gore to što na naknadu za bolovanje imaju pravo tek nakon 42 dana osim kada je u pitanju priznata ozljeda na radu. Sramotno je također da umirovljeni samostalni umjetnici, iako ostvare puni radni staž, primaju mirovine ispod 2000 kuna, nakon što su im smanjeni koeficijenti tijekom financijske krize 2009. Premda se obećavalo da će se vratiti stari koeficijenti, to se nije dogodilo, već se potonulo u novu krizu.

Premda nema puno slobodnog vremena, ono malo što ga ima, nastoji provesti u tišini. “Ako u išta vjerujem onda je to tišina. Radila sam crtiće, radio drame i kazališne predstave koje su pune glazbe, tako da čak ni u autu ne slušam muziku. Treba mi apsolutni mir. Tek na odmoru, kad se potpuno opustim i kad sam isključena od svega, onda volim slušati sve vrste muzike, doduše bez ikakve logike ni reda.”