U HNK-u Zagreb sprema novu dramsku premijeru. Mlada redateljica za Telegram: 'Ako je glavna riječ moje generacije 'hejt', molim ispisnicu'

TELEGRAM: Posljednji ste put u HNK-u Zagreb gostovali kao redateljica komada “Genijalna prijateljica”, koji je još uvijek na repertoaru. Kako sada, s odmakom, gledate na tu predstavu? Što vam se čini, ‘did that age well’?

PEJNOVIĆ: To mi se čini kao daleka prošlost. Kontekst te predstave jest da je nastala u doba pandemije; u doba kada smo se u kazalištu testirali tri puta tjedno – uz to što smo cijepljeni – kako bi ta predstava uopće izašla. Premijere i izvedbe stalno su bile otkazivane, mnogi su kolege ostali bez projekata i egzistencija. I onda, trenutak na premijeri kada se rastvorio zastor, i kada je 29 ljudi izašlo na scenu – to je za mene bila pobjeda nad svim uvjetima koje nam je pandemija nametnula. Na kraju, od svega u toj predstavi, to najviše pamtim. Drago mi je što je još uvijek na repertoaru i što je glumci vole.

TELEGRAM: Tekst što ga upravo postavljate u HNK-u također je suvremeni dramski tekst. Kada ste se prvi put susreli s pismom Lucy Kirkwood? Kako je, zapravo, došlo do suradnje i ideje da se “Nebeski svod” postavi na pozornicu našeg najvećeg nacionalnog teatra?

PEJNOVIĆ: S Kirkwood sam se prvi put susrela kada mi je ravnateljica drame Nenni Delmestre ponudila režirati “Nebeski svod”, s kojim je željela istaknuti moć ženskog glumačkog ansambla HNK-a Zagreb. Pristala sam jer sam još za fakulteta htjela raditi predstavu prema tekstu televizijske drame “12 Angry men”, koja je i uzor Lucy Kirkwood. Ona je sama, kao spisateljica, u zatvorima održavala radionice pisanja, što je i inspiriralo ovaj tekst.

TELEGRAM: Gdje leži aktualnost komada ili zanimljivost koja vas je privukla i redateljski izazvala?

PEJNOVIĆ: Predstava počinje time da su žena i muškarac osuđeni na smrt vješanjem zbog ubojstva djevojčice, ali je žena izbjegla vješala jer je rekla da je trudna. Osnovana je nova porota od 12 matrona koje moraju ustanoviti je li zatvorenica trudna i za to imaju sat vremena, a osuđene su na prostor bez svjetla, grijanja, hrane i vode. Razlog spisateljičine motivacije za izmještanje teksta u 18. stoljeće, po mojoj interpretaciji, jest činjenica da današnji teror političke korektnosti ne dopušta govorenje na glas o nekim temama iz različitih perspektiva, a i htjela je pokazati koliko jesmo, te koliko nismo – kao žene – od onda napredovale.

U samom se tekstu također pojavljuju elementi suvremenosti, i to kao virusi koji nas i upućuju na to da govori o današnjici, a ne 18. stoljeću. Na nesadržajnoj razini, komad za mene govori o krhkosti demokracije i o težini uspostave demokracije među ljudima; o nepreuzimanju odgovornosti individualaca u demokraciji, i o prividnom napretku žena koje, s jedne strane, dobivaju odgovornost i moć odlučivanja, ali se ispostavlja da je to samo privid. One, naime, nisu originalna porota koja se bavi krivnjom – dana im je moć samo nad ženskim pitanjem, pitanjem trudnoće, i to u nemogućim uvjetima bez, ponavljam, grijanja, svjetla, vode i hrane.

To je parafraza naše suvremenosti, jer postale smo liječnice, odvjetnice, redateljice itd., ali ne u jednakopravnim pozicijama; puno teže do toga dolazimo i teže uspostavljamo autoritet, te nam se vrlo često daje moć samo nad temama i predmetima koji se tiču ženske tematike – a koja je to ženska tematika, nije na nama da odredimo. Na razini lika, drama govori o nemogućnosti napuštanja svoje vizure i izdizanja iz osobnog i privatnog u sagledavanju tuđeg slučaja, što dovodi do dehumanizacije. Diktiramo što je legitimno na svoju sliku i priliku. Uvijek sudimo u odnosu na sebe.

Drama govori i o vrlo suvremenom poremećaju koncentracije do kojeg dolazi zbog izbjegavanja odgovornosti. Odlazimo u digresije kako se ne bismo davili onime što je ispred nas. Redateljski gledano, to je sudska drama koja mora nadrasti prvotni realizam sadržajne situacije i doći do formalizma iz kojeg kao publika iščitavamo ne samo funkcioniranje pojedinaca, već cijelog demokratskog sustava. Često dvanaest matrona završi na pitanju: “I, što ćemo sad”?

TELEGRAM: Neće sva glumačka imena – napose ona muška – koja stoje u programskoj knjižici biti na sceni?

PEJNOVIĆ: Njih sam izvukla kako bismo bili svjesni da su žene drugotna porota. Vidimo ih na videu. Ostalo ne bih sada otkrivala.

TELEGRAM: Znači, podjela se sastoji od trinaest glumica i jednog glumca?

PEJNOVIĆ: Teško je raditi s 14 ljudi na sceni. Nije problem raditi i sa sto ljudi kad malo uđu, pa izađu, ali ova koncentracija od četrnaest ljudi koji nikada ne siđu sa scene je umjetnost koncentracije. Svaka glumica ima zadatak napraviti svoju liniju od dva i pol sata, što je ogroman zadatak. Cilj mi je što prije počistiti materijal do kraja kako bismo stigli ući u formu za ovu predstavu. Ukratko, redateljska noćna mora od četrnaest ljudi na sceni bez prestanka… i tako tri sata.

TELEGRAM: Drago mi je da ste se toga dotakli. U čemu leži razlika između predstava s manjom podjelom poput “Kisele krvi”, onima sa srednjom poput ove, ili velikom poput “Genijalne prijateljice” ili “Velog mista”? Je li vrijeme za “liječenje od megalomanije”, kako ste to duhovito jednom opisali?

PEJNOVIĆ: Nema razlike. Jer svaka predstava uključuje jednak broj elemenata. Jednadžba redateljskog stresa glasi: vrijeme – koliko se dugo radi, prostor – koliko termina imamo na sceni u originalnom dekoru, i budžet – dovoljno novca za iznijeti tekst u maksimumu, a ne gledati minimum. Samo jedna nepoznanica smije nedostajati, a ako nedostaju dvije ili čak jedna i pol, predstava sigurno propada. I, treba i osobno biti dobro, ne raditi paralelno projekte, na vrijeme vikati na loše uvjete, uvijek tražiti duži rad na predstavi i puno spavati. Što se tiče megalomanije… bliži joj se kraj. Obećavam sama sebi. No, do nje je i došlo zato što mi je draže baviti se cjelinom, a ne individuom.

TELEGRAM: Kako teče suradnja s dramaturginjom Mirnom Rustemović? Pretpostavljam da tekst niste kroatizirali? Znamo da volite lokalizirati jezik u svojim ostvarenjima…

PEJNOVIĆ: Volim lokalizirati kad to ima smisla, ali ovdje time ne bismo ništa dobili. Originalni je tekst smješten u istočnu Englesku u 18. stoljeću i u njihove lokalizme, što u anglosaksonskom case study pravu ima i smisla, ali kod nas je jezik suđenja jezik institucije i prostor standardnog jezika. Porotnici kod nas imaju funkciju svjedoka, a ne onih koji odlučuju, tako da prijevod tih običaja nema smisla. No, ono što ima smisla jest izdizanje teksta iz prostora suđenja u prostor funkcioniranja i uspostavljanja sustava. S Mirnom surađujem prvi put i mislim da se jako dobro razumijemo i nadopunjujemo. Ona sudjeluje u predstavi na puno više razina, a ne samo na tekstualnoj.

TELEGRAM: Kako, inače, birate timove suradnika? Što vam je, prilikom odabira, posebno važno?

PEJNOVIĆ: S godinama sam okupila tim suradnika s kojima dijelim hijerarhiju bitnosti zadataka, i koji su spremni svoj dio odgovornosti preuzeti i umjetnički i organizacijski. Moji suradnici ne izvršavaju moje želje i nisu poslušnici; oni mene oblikuju svojim talentom, prijedlozima, vizijama, inspiracijama i svjetovima. Ali su, s druge strane, svjesni da kad inzistiram na nečemu, to nije produkt hira i dosjetke, već nešto što proizlazi iz kičme predstave.

Organizacijski mi je bitno da razumiju sustave u koje dolazimo, da znaju sprovesti svoje ideje, da su brzi i precizni te iskreni oko svojih zauzeća ili, drugim riječima, dovoljno prisutni, a ne razapeti na previše projekata paralelno. Kada samo jedna osoba u timu nije na toj razini – svi osjete. Kazalište je, naime, i umjetnost u vrlo zadanom roku; različite etape moraju biti gotove u različito vrijeme. Ne radi svaki suradnik na predstavi glavninu posla u finišu.

TELEGRAM: U najavi stoji da su “stanovnici željni krvi”. Radnja jest smještena u daleku povijest, ali danas, barem sudeći po hejterskim komentarima, dapače, hejterskim zajednicama na društvenim mrežama i govoru mržnje na javnim mjestima, nije se puno stvari promijenilo? Glave ne padaju, ali…

PEJNOVIĆ: Nije to daleka povijest, to je vrlo suvremena pozicija. Živimo u vrijeme povratka srednjovjekovnog trga. Razapinjemo ljude u privatnom prostoru društvenih mreža za koje nismo ni svjesni da su javni prostor. Svodimo svakog čovjeka samo na grešku i sudimo. Dehumanizirali smo se i deevoluirali posljednjih 16 godina. Banalnost i glupost na društvenim mrežama opravdali smo time što je za to zainteresirana većina. A, na kraju krajeva, to je sve samo kruha i igara s jedne strane, dok nas je s druge to porobilo i izmorilo. Koncentracija nam se smanjila na ispod minute.

U četiri sata posla obradimo količinu informacija koje smo nekada dobili unutar devet sati; cijelo vrijeme smo dostupni, pa time postajemo umorni i iscrpljeni, što dovodi do inertnosti za istinskim sudjelovanjem u društvu. Velika količina ljudi koja se predstavlja jako naprednom sudjeluje u tom linču, i prije će osuditi na društvenim mrežama nego dignuti telefon i nazvati nekog te porazgovarati o onome što ih muči. I, naravno, iz poluinformacije svi sude bez da znaju cjelinu. Beskrajno naporno. Ako je glavna riječ moje generacije “hejt”, a izgleda da jest, onda bih molila ispisnicu.

TELEGRAM: Zašto prezirete riječ “inventivno”? Koje to traume iz djetinjstva vežete uz tu riječ? Može li se u kazalištu liječiti dijete u nama?

PEJNOVIĆ: Inovativno, ne inventivno. Nije do značenja, već do riječi. Traume jednog dijela studija. Kazalište nije lječilište, ni pripovijedalište, ni zabavište. Kazalište je suočavanje. Dijete ne treba izliječiti, već ga njegovati u sebi, a traumama treba postupno, s vremenom oduzeti moć. Odraslost je razdvajanje djeteta u sebi od trauma.

TELEGRAM: Humor Miljenka Smoje vam se, između ostalog, sviđa i zato što je lišen političke korektnosti koju ste ranije spomenuli. Koliko vas ona, ako uopće da, sputava u radu? Kako joj uzmičete? Je li ona jedan od razloga zbog kojih se ne odlučujete otići raditi u inozemstvo?

PEJNOVIĆ: Politička korektnost ubija kritičko razmišljanje. Pokušavam ne režirati u odnosu na nju. Jedno sam vrijeme gledala vani doktorate i teme koje su izabrali ljudi koji studiraju na smjerovima koji me interesiraju i često su, uz njihove fotografije i imena, objavljene teme kojima se bave, i onda shvatiš da se zadnjih pet godina bave jednim te istim, vrlo uskim temama. Vrlo agresivno. Cijela lepeza ostala je zanemarena. Doktorat bi trebao biti razvoj osobe i specijalizacija na temu onoga što želiš razvijati, a ne upadanje u kalupe trenutno pomodnog. Nisam odselila van. Da sam studirala bilo što drugo, otišla bih. Ali, moji su izbori uvijek duboko povezani s jezikom, tek odnedavno postajem toga svjesna.

Htjela sam studirati ovim redom: kazališnu režiju na ADU-u, hrvatski na Filozofskom, i južnoslavenske jezike – makedonski i slovenski. Uglavnom režiram hrvatske pisce. Moj posao je duboko povezan s jezikom i to je dio mojeg identiteta. Ne želim to napustiti. Odseliti se nije samo napuštanje prostora, i zato radije zamišljam neku drugačiju Hrvatsku. Kao redateljica stalno mijenjam gradove, i živjela sam, u više navrata i po više mjeseci, u Dubrovniku, Varaždinu, Rijeci, Šibeniku, Zadru, na Krku, u Istri… i svaki put imam osjećaj da nisam promijenila grad, već državu. Mi nismo svjesni razlika svakodnevnih tema i načina života unutar jedne zemlje od ispod četiri milijuna stanovnika; do koje mjere nemamo zajednički nazivnik, već samo prostore preklapanja.

TELEGRAM: Geografski daleko Dalmaciji – Ivančiću i Smoji – a, opet, tako blisko svakom hrvatskom čovjeku jest i okosnica “Kisele krvi” koju ste nedavno postavili u Varaždinu. Kako ste zadovoljni tim projektom?

PEJNOVIĆ: Na kraju sam zadovoljna, iako nisam do sad režirala taj tip postmodernog pisma. Količina redateljskog oblikovanja koju traže takvi tekstovi uzme jedan dio tebe na drugačiji način. No, zajedno s tri divne glumice, sagradile smo izvedbeni svijet te poetske svakodnevnice u procijepu između lokalno prepoznatljivog – glazba, jezik, običaji – neizgovorenog, i glumački duboko proživljenih sjećanja.

TELEGRAM: Uz HNK Varaždin ste posebno vezani. Primjećujete li promjene s dolaskom nove uprave?

PEJNOVIĆ: Da. HNK Varaždin se vratio na mapu bitnih mjesta u kojima ne smiješ propustiti predstavu. Postao je vidljiv. U njega su došli autori – koji tamo prije nisu radili – osuvremeniti teatar. Prije bi tamo mnoge dobre predstave ostale ispod radara i ne bi odigrale dovoljan broj repriza. To je glavna razlika koju sam primijetila.

TELEGRAM: Tamo ste imali u planu postaviti i Čehovljeve “Tri sestre”, komad koji želite postavljati svake godine…

PEJNOVIĆ: I dalje želim. “Tri sestre” su za mene postale “U Moskvu, u Moskvu”…

TELEGRAM: Je li se situacija sa samostalnim umjetnicima promijenila nabolje u posljednje vrijeme? Jeste li uspjeli dići stambeni kredit?

PEJNOVIĆ: Nakon inzistiranja zastupnice Urše Raukar, koeficijent za izračun mirovina je podignut na 1.2 posto. To je odlično, ali netko bi se sustavno trebao pozabaviti sa samostalnim umjetnicima i početi ih tretirati kao zaposlene ljude. Uvesti koeficijent ovisno o količini rada, potrebna je redovitija provjera i revizija, treba uvesti minimalne zarade i povišenje maksimalne zarade, uvesti božićnice i uskrsnice; kao i besplatni sistematski, retrogradno priznavanje petogodišnjeg djelovanja u trenutku dobivanja statusa; obveznu naknadu na bolovanju preko deset dana, a ne sadašnjih 50, uz, naravno, obvezno predočenje ugovora…

Kredit sam dignula nakon sedam godina traženja kredita i nakon što su cijene stanova otišle za deset posto. I svjesna sam da trebam biti sretna jer mnogi nisu ni to uspjeli, ali nije mi jasno da se to ne može urediti. Problem samostalnih umjetnika je što je to status, a ne zaposlenje. Tome bi se trebalo nekako dovinuti.

TELEGRAM: U posljednjem intervjuu za Telegram ususret premijeri “Bilježnice Robija K.” rekli ste da volite gledati predstave jer tako upoznajete glumce. Koji vas je naslov pod zadnje izuo iz cipela?

PEJNOVIĆ: “Braća Karamazovi” u ZKM-u.

TELEGRAM: Što vas očekuje nakon ove, HNK-ovske premijere?

PEJNOVIĆ: U planu je otvaranje Festivala Miroslav Krleža s “Barakom Pet Be” krajem lipnja.