Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Pričali smo s Hanom Jušić, čiji film Ne gledaj mi u pjat uskoro ide u Veneziju, na čuvenu Mostru

Intervju piše Boris Homovec, snima Borko Vukosav

ZADNJA IZMJENA: kol. 23, 2016
Foto: Borko Vukosav/Telegram

“Ne, nisam željela snimiti još jedan film o disfunkcionalnoj obitelji. Željela sam ispričati jednu crnohumornu priču o jednoj netipičnoj obitelji, koja živi u mom rodnom Šibeniku, čiji svi likovi, razgovori, mentalitet i stanje uma pripadaju tom gradu“, priča mi Hana Jušić, 33-godišnja hrvatska filmska redateljica, scenaristica i predavačica na Akademiji, uz šalicu bijele kave i ledeni Snickers. Sjedimo na jednoj terasi nadomak Tuškanca, po povratku u Zagreb, poslije godišnjeg odmora, a prije puta u Veneciju, gdje će na predstojećoj Mostri, u popratnom programu Giornate degli autori, svjetsku premijeru doživjeti njezin prvi dugometražni igrani film Ne gledaj mi u pijat/ Quit staring at my plate.

Vidno je uzbuđena, djeluje pomalo preplašeno od budućih reakcije kritike i publike, koja će se na velikom ekranu suočiti s jednom hrvatskom obiteljskom dramom. Da ne znam čime se bavi, kad vidim Hanu Jušić, visoku, tanku, nježnu poput Janice iz Breze, ne bih nikad pogodio da snima filmove. Prije bih rekao da je apotekarica, ili knjižničarka.

Ovako samozatajna, skromna, tiha, nenametljiva teško mi je spojiva s teškim, mračnim mučama koje je proganjaju i koje pretače već nekoliko zadnjih godina u svoje kratke igrane. I u prvi dugi film. Već godinama pronosi se u filmskim krugovima legenda kako eto postoji ta mala Hana, čiji će talent kad, tad samozatajno eksplodirati. Ova zagrepčanka šibenskih korijena dopala bi se i pokojnom dr. Branku Gavelli, koji je imao teoriju kako nijedan mladi čovjek ne bi smio upisati režiju na Akademiju, a da nije prije toga završio već jedan fakultet društvenog smjera, koji bi mu dao određenu širinu.

Neokrznuta prošla kroz akademiju

Hana Jušić doselila je s roditeljima u Zagreb kao klinka, kad oni nisu mogli pronaći posao u rodnoj sredini, smatra se podjednako Šibenčankom i Zagrepčankom, a po melodiji govora ne bi se moglo zaključiti ni jedno, ni drugo. Diplomirala je komparativnu književnost i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a potom u 23. godini upisala Poslijediplomski doktorski studij književnosti i filma.

Prilično je, tvrdi, neokrznuta prošla Akademiju, nije imala problema s profesorima, nisu sputavali njezin talent, koji je polako, iz filma u film sve više počeo dolaziti do izražaja. U svojim filmovima, tvrdi, voli se, zapravo, rugati ljudima, voli se rugati i samoj sebi, a jednom joj je prijatelj rekao kako ima sposobnost uočavanja kod ljudi svega onoga što oni uporno pokušavaju sakriti. Možda baš i zato snima takve filmove.

_40A9806
Hana prošli vikend na Tuškancu

Zajedno sa Sonjom Tarokić režirala je Pametnice, žensku urbanu pričicu, potom Terarij, priču o dijelu jednog ljeta kojeg zajedno provode jedna klinka, njezin rođak i baka (koji smatram njezinim najboljim filmom, iako još nisam vidio najnoviji), Zimica (prikazana u natjecateljskom programu Oberhausena) je ostala upamćena po golotinji i seksu Ive Mihalić i Nevena Aljinovića-Tota, ali i po jednoj atmosferi otuđenja dvoje ljudi, koji su bili jako intimni, Mušice, krpelji i pčele (nagrađen Oktavijanom), priču Rođendan iz omnibusa Kratki spojevi, te film najintrigantnijeg naslova Da je kuća dobra i vuk bi je imao (uvršten u jedan od programa Rotterdama).

Film nastao iz ljubav za likove

Sudjelovala je u jednoj priči dugometražnog omnibusa Transmania, kojeg potpisuje zajedno s još 15 kolega, prikazanim upravo na sarajevskom festivalu. No, pravi filmski rukopis i autorski pečat zasigurno je najviše mogla dati u dugom prvijencu Ne gledaj mi u pijat.

“Mislim da film ne bi ni nastao da me moja producentica Ankica Jurić Tilić nije potakla da se primim smišljanja priče za dugi film. Kako sam prilično spora i inertna, mislim da se još, barem, nekoliko godina ne bih odvažila na to. Krenula sam od jednog intrigantnog lika, koji je nastao iz neke moje ljubavi za likove, poput djevojke/dječaka u Dečki nikada ne plaču s oskarovkom Hillary Swank, ili junakinje Zimske kosti.

Intrigirala me je priča o djevojci Marijani koja je u jednoj maloj i zatvorenoj sredini drugačija, androginog izgleda, no ne i muškobanjasta, posjeduje u sebi neku ženstvenost, no ono što mi je najbitnije jest njezin karakter, koji je snažan, hrabro se bori sa svim nedaćama koje je svakodnevno okružuju u obiteljskom krugu, u koji je zatvorena. A to je njezina obitelj Petković, od kojih je svaki član, na svoj način, dovodi do ludila: dominantni otac, koji doživi moždani udar i ostane prikovan za krevet, neodgovorna majka i usporeni brat. Kako stvari postaju iz dana u dan nepodnošljivijima, moja glavna junakinja počinje iskušavati vlastite granice u potrazi za slobodom…

Ne bira glumce copy/paste sistemom

Priču sam razvijala na pitchinzima u okviru ugledne scenarističke radionice TorinoFilmLaba, a kad se dopala i našem danskom koproducentu, bili smo sigurniji da ćemo film uistinu i snimiti. Sve se nekako sretno poklopilo. Film je iskren i drago mi je da ga je netko prepoznao i vani kao takvog.”

pijat2

Da nije redateljica koja uzima hrvatske glumce sistemom copy/paste, pa sad baš u svakom, kao po nekom nepisanom pravilu, moraju igrati Ksenija Marinković i Goran Navojec, (baš kao devedesetih Ivo Gregurević), dokazala je intenzivno promišljaći o najboljim opcijama za svoje likove netipičnim castom za jedan hrvatski film. Za glavnu ulogu Marijane tražila je naturščika, djevojku neokaljanu akademskim načinim glume, tražila je izvornost i neku drugu energiju.

Pronašla ju je u Miji Petričević, studentici arhitekture iz Sarajeva, vrlo zanimljiva androgina izgleda, kojoj je glavna uloga na filmu bila veliki izazov. Ulogu oca dobio je Zlatko Burić, sjajan karakterni glumac s respektabilnom danskom karijerom, brata tumači sve prisutniji Nikša Butijer, dok je lik majke, nakon dugo promišljanja, pronašla u splitskoj kazališnoj glumici, komičarki znanoj i s malog ekrana, koja je sad debitirala na filmu, Arijani Čulini.

Svi filmovi su obiteljske tematike

“Arijana je doista odlična glumica, napravila je fenomenalnu ulogu i nadam se da će se i moji kolege, nakon što je vide u mom filmu, sada odvažiti i angažirati je u svojim filmovima.”

Svi filmovi Hane Jušić gotovo imaju istu tematsku poveznicu – obitelj. Zašto? “U obitelji smo svi i najbolji i najgori. Zanimljivo mi je da su nam pojedini ljudi zadani za cijeli život i koliko se svi unutar obitelji znamo gnjusno ponašati i dopuštati si ono što smo si socijalizajicom s drugima prestali dopuštati nakon vrtića. Također me zanima bliskost, odnosi među ljudima koji su jako, ponekad i prejako povezani, ali ne u ljubavno -seksualnom smislu.”

Pomno i dugo pripremajući svoj prvijenac, Hana Jušić sa svojom snimateljicom Janom Plećaš tražila je netipične eksterijere za film. Punih mjesec dana birale su lokacije, koje bi davale mediteranski štih, ali i neki južnoamerički izgled filma, na kojem je redateljica inzistirala. Dugo je radila i s glumcima, punih mjesec dana četvero glavnih glumaca boravilo je u stanu, kojeg je zajedno sa snimateljicom, pronašla u Šibeniku i u kojemu su se filmski članovi obitelji uspjeli zbližiti i uspostaviti neophodnu filmsku kemiju.

pijat

Morala kratiti prvu verziju filma

Koji su filmski autori najviše formirali filmski svjetonazor Hane Jušić? “Godinama sam bila potpuni ovisnik o filmovima Ulricha Seidela i njegovo promišljanje i estetika mi je vrlo bliska. Ako moram navesti domaće redatelje , izdvojila bih Vatroslava Mimicu i njegov film Događaj, koji je ostavio snažan utisak na mene. Zanimljivi su mi bili, svojedobno, i filmovi Zorana Tadića.”

Baš poput većine debitanata u igranoj formi, svi oni u želji da prikažu sve ono što bi željeli boluju od istog sindroma: nastoje utrpati u svoj film što više scena i kadrova. I ona je učinila istu grešku, te je u prvoj finalnoj verziji Ne gledaj mi u pijat film trajao puna dva sata i dvadeset minuta. Tad je shvatila da takav priča ne trpi toliku dužinu, te je uz pomoć montažera Jana Klemschea, koji je bio puno selektivniji i stroži, uspjela film skratiti za pola sata, bolno se odreći njoj nekih dragih scena i prihvatiti finalnu verziju od sat i četrdeset minuta.

Ide joj na živce kad je generacijski i spolno nastoje utrpati u novi val hrvatskih filmskih redateljica, jer smatra da svaka od njih posjeduje vlastiti rukopis i autorski identitet. Baš stoga, u jednom intervjuu je izjavila kako je s jednom Irenom Škorić povezuje samo to što obje imaju – vaginu. Svojedobno je sebe i kolegicu Sonju Tarokić nazivala predstavnicama  estetike pičke, kao zafrkancija na situaciju u kojoj se odjednom počelo govoriti o ženama redateljicama kao nekoj oblikovanoj stilskoj struji pička talasa.

Vjest o ulasku filma na Veneciju, čula na godišnjem

Feminizam je, ionako, zanima samo kroz kritiku kapitalizma. Više bi voljela da je danas uspoređuju s kvalitetnim muškim redateljima. Iako je veseli što i njezine mlade kolegice dobivaju sve više prostora izraziti se u igranim formama, poput Kristine Kumrić, već spomenute Sonje Tarokić, ili Barbare Vekarić. Godinama je sinonim za filmsku redateljicu bila u Hrvatskoj samo Snježana Tribuson, poslije su se pojavile i Vlatka Vorkapić, Biljana Čakić Veselić, Andrea Štaka, Vanja Sviličić, Tiha Gudac, sad smo, čini se, odjednom zatrpani projektima mladih redateljica, koje snimaju neke hrabre autorske priče.

_40A9793

Priznaje kako joj je pričanje priča bio i osnovni motiv da postane redateljica. Pisanje joj ide lako, potpisala je svojedobno i scenarij za film Zagonetni dječak, jedan iz serijala o famoznom Koku, zajedno s Danijelom Kušanom i Draženom Žarkovićem.

Vijest o ulasku filma u Veneciju dočekala ju je na godišnjem odmoru, bez interneta, mobitela… Pronašla ju je prva producentica i tvrdi, da iako su se nadale da se to desi, dok njezino ime nije zvanično pročitano na press konferenciji, nekako nije sama željela previše vjerovati u ostvarenje sna, da jednog dana njezin prvi dugometražni film ima premijeru na jednom od najznačajnijih festivala A kategorije.

Još nije odljepljena od filma

Nastavlja se time i sjajan niz nakon trijumfa Sviličića i Turićke u Veneciji, Matanića u Cannesu, Ogreste u Berlinu, ulaska Grlića u Montreal… Ankica Jurić Tilić, producentica filma opisala je svoj doživljaj filma jezgrovito: “Osim Hanine izuzetne autorske vještine i svježeg pristupa, razlog pozivu u Veneciju je i nevjerojatan glumački postav.” Dok prvi čovjek HAVC-a Hrvoje Hribar Jušićkin film opisuje kao: “Blještav, opasan film o partijarhatu, kojeg, zbog općeg klonuća, provode žene. A i koncept produkcije je tu negdje, pogledajte tko je režirao, snimao, producirao. Znali smo da je Venecija za ovaj šibenski film, koji miriši na luku i nevolju i mladost u stupici.”

Obzirom da još uvijek nije odjepljena od filma, kojemu, nada se, predstoji dugi festivalski život u inozemstvu, tvrdi kako u ladici nema nijedan gotov scenarij, čak ni priču. Sigurna je samo kako ne želi snimati još jednu obiteljsku priču, razmišlja o krimiću. No, posve je uvjerena kako neće nikada snimiti ljubavni film (“Nemam ništa protiv, volim ih i gledati, ali me kao autora ne zanimaju.“) Već duže vrijeme ponajviše uživa u gledanju film noira, Hollywooda četrdesetih i pedesetih godina, dok joj je omiljena spisateljica Flannery O’ Conno , a novelist Thomas Pynchon.

Koliko je Šibenik utjecao na nju

Kako je i osobno, sve ove godine, Hana Jušić privatno i profesionalno razapeta između Šibenika, u kojemu je rođena i Zagreba, u kojemu je odrasla i napravila karijeru, smatra li da bi film Ne gledaj mi u pijat bio bitno drugačiji da se zove Molim te, ne gledaj u moj tanjur i da ga je snimala u Zagrebu, o jednoj zagrebačkoj disfunkcionalnoj obitelji?

“Sasvim sigurno da bi film tad bio posve drugačiji, ali nisam sigurna da bi me takav film zanimalo snimati. Kad bih se bavila nekom urbanom zagrebačkom ovdje bi dodala hoch građanskom temom, mislim da bih možda prije razmišljala da snimim nešto o ovoj sredini u kojoj je izvana lak, a ispod slojevi prljavštine. Možda nešto u stilu Hanekeove Pijanistice.”

Boris Homovec
Telegram autor
24 članka Više o autoru