Pročitali smo Kordejev i Macanov novi strip: 'Texas Kid, moj brat' pogodak je metkom ravno u srce
Spomenik nulte kategorije posvećen domaćem stripu ili kako je teško ubiti - strip-junaka
Na ovogodišnjem Interliberu predstavljen je strip album “Texas Kid, moj brat” Igora Kordeja i Darka Macana u odlično opremljenom izdanju Fibre neumornoga Marka Šunjića. Kordej i Macan čak su i pohodili Fibrin štand te su tamo strpljivo potpisivali knjige ljubiteljima devete umjetnosti, kojih nije manjkalo.
Događaj je to koji je poslovično siv i konfekcijski sajam knjiga kakav je Interliber, očekivano, pomalo utopio u klasičnu nebitnost i prevukao patinom “već viđenoga”, jer oni koji i prate događanja u onome što se zove hrvatska kultura, uključujući medije, to čime nas Macan i Kordej u Fibrinoj nakladi časte već godinama standardno doživljavaju kao samo još jedno u nizu izdanja strip albuma. Što je šteta, jer ovdje je riječ o senzacionalnom remek djelu – domaća kulturna scena jedva da ga uopće i zaslužuje.
Naime, “Texas Kid, moj brat” najznačajniji je i najveći domaći strip album ikad objavljen u Hrvatskoj, uključujući razdoblje u bivšoj državi, sve tamo otkako se na ovim prostorima počeo crtati i čitati strip.
Životno djelo koje je nastajalo 15 godina
Ovo kanonsko djelo, već na prvi pogled rasni klasik, nastajalo je dugo i polako. Nacrtati strip uvijek je teška rabota – svjedočio sam tome svojevremeno kao izdavač – i čitatelj nikada ne može do kraja pojmiti koja je to muka izgraditi storytelling sastavljen od slika i riječi.
Čitajući Texas Kida povremeno sam odlagao knjigu i pokušavao “uhvatiti dah”, impresioniran i do srži potresen veličinom i snagom same priče, time kako je zamišljena i izvedena. Naprosto je nevjerojatno da je ovo djelo nastajalo gotovo 15-ak godina, isključivo zahvaljujući strasti i čeličnoj volji crtača Igora Kordeja koji je kao predložak koristio istoimenu Macanovu novelu te tako napravio, siguran sam, svoje životno djelo.
Poznavajući ga uvjeren sam da ćemo u budućnosti vidjeti još njegovih djela u suradnji s Darkom Macanom, najboljim scenaristom kojega smo ikada imali, a njegov “Texas Kid, moj brat” fascinantna je i ultimativna posveta jednom prostoru, vremenu i mediju koji je uvijek imao tradiciju i snagu veću nego što uopće možemo i zamisliti. Kao dokaz, dovoljno je pročitati prvo poglavlje, koje se može besplatno skinuti na Fibrinu sajtu, i tako si priuštiti barem malu dozu ove veličanstvene priče.
Počast najvećem uzoru
Kao i kod svih velikih priča, sam zaplet naizgled je jednostavan: jednoga dana, sinu slavnoga stripaša Tomislava Brandta na vrata zakuca, ni više ni manje, junak njegova najpopularnijeg stripa, glavom i bradom glasoviti Texas Kid. Najbolji jednostavni zapleti raspliću se čudovišno i u svim smjerovima: ne treba puno da bi se shvatilo kako je lik “izmišljenoga” Tomislava Brandta kreiran prema Andriji Mauroviću, čime Kordej odaje počast svome najvećemu uzoru.
U tom prvom poglavlju priča komunicira s budućnošću, sadašnjošću, ali i prošlošću, upoznavajući čitatelja sa spektakularnom Kordejevom ‘mašinom za pričanje’, koja nas usisava, ostavljajući nas očiju prikovanih za svoje kadrove. Vrlo brzo počet će priča o samom Tomislavu Brandtu – jer tako prave priče počinju, na početku! – koja seže u razdoblje prije Drugoga svjetskoga rata, gdje pratimo odrastanje budućeg najvećeg stripaša.
U tom prvom poglavlju naći ćete surove priče kakve samo život može potpisati, prelijepe nježne kadrove o ljubavi dječaka i djevojčice, a sama kulminacija bit će nekoliko stranica u brezovoj šumi gdje će mali Tomo naletjeti na ustaše koji siluju njegovu prvu ljubav. I tu će vam prvi put – svakako ne i posljednji – ova mrcina od stripa oduzeti dah.
Nemoguće je ubiti strip-junaka
Majstorstvo crteža, kroćenje dinamike prikaza, kao i savršeno kadriranje podsjetit će vas na najveće majstore koje ste ikada vidjeli ili čitali – Kordejev storytelling u istoj je ravni s onim Kubricka ili Kurosawe, i jednako uzbudljiv i nevjerojatan poput Marinkovićeva “Kiklopa”: sasvim je sigurno da ćete već tamo negdje na 40 i nekoj stranici plitko disati dok plovite Kordejevim crtežima s kojih se cijedi ta neka njegova nikada do kraja ukroćena crta – i sve tako, na 218 tabli koliko ih ima.
Prepričavati daljnju fabulu nema smisla; uvijek osjećam grižnju savjesti otkrivajući radnju samih stripova, kao da time čitateljima oduzimam divni privilegij otkrivanja nepoznatog dijela svemira – jer svaki strip je svemir za sebe. Kordejev “Texas Kid” je poput spomenika nulte kategorije posvećenog domaćem stripu, ali i pitanjima ljudskih sudbina, ostavština, generacijskih opterećenja, kao i pokušaja da saznamo od čega smo napravljeni.
Nitko dosad to nije napravio kao što je to napravio Kordej, najbrži revolveraš istočno od Rio Grandea. Jer kad budete stajali na onoj prašnjavoj cesti suočeni s čovjekom koji poteže brže od vas – zapravo, brže od bilo koga – dok se onaj sasušeni grm bude kotrljao među vama najavljujući trenutak obračuna, predat ćete se, znajući da nemate šanse. Dopustite da vas ovom knjigom Kordej pogodi metkom ravno u srce. Neće biti boljeg osjećaja od tog. Usput ćete saznati i koliko je teško ubiti – strip-junaka.