Pročitali smo novo izdanje dviju novela Stefana Zweiga. Vrijeme je da se vratimo ovom velikom književniku i kroničaru Europe

Malo po malo, za sparnih ljetnih dana – a bile su zahvalne za nošenje na plažu zbog svoje “džepnosti” – moj je kasni tinejdžerski mozak sve više ulazio u svjetove što ih je taj austrijski književnik, danas (ovaj se pridjev uz njegovo ime često zna čuti) nepravedno zaboravljeni klasik, gradio.

Zagovornik duhovnog jedinstva

Rođen u Beču 1881. u periodu fin de sièclea (koji je u “Jučerašnjem svijetu” opisao tako da mu malo tko može stati uz bok, a autori filma “The Grand Budapest Hotel” svoju su inspiraciju pronašli upravu u njegovom liku i djelima), Zweig je odrastao u otvorenoj i kozmopolitskoj obitelji bogatog židovskog tvorničara.

U književnost je ušao razmjerno rano – u duhu novoromantičarskog impresionizma objavljuje zbirku “Srebrne strune” 1901. godine. U rodnom je gradu završio studij germanistike i romanistike, Prvi svjetski rat provodi u arhivu Ministarstva rata i u tom periodu postaje antimilitarist i pacifist, kao i zagovornik duhovnog jedinstva Europe, što će ostati do tragičnog konca života.

Nakon što je 1917. otpušten iz vojne službe, Zweig odlazi u Švicarsku iz koje radi kao dopisnik za jedne bečke novine, da bi se nakon rata vratio u rodnu Austriju. Tih dana započinje njegova blistava književna karijera: od 1920. do 1933. napisao je neka od svojih najpoznatijih djela, od kojih se ističu novele napisane pod utjecajem psihoanalize – zbirke “Amok” i “Stranputice osjećaja”.

Izmoren egzilom pada u depresiju

Pored brojnih novela, zbog kojih je svojevremeno važio za jednog od najpoznatijih svjetskih pisaca, Zweig je književno majstorski obrađivao povijesne teme u esejima i romansiranim biografijama (ističu se one o Mariji Stuart, Mariji Antoaneti, Magellanu, i Erazmu Roterdamskom) a zapažene su mu i umjetničke rekonstrukcije povijesnih zbivanja u “Zvjezdanim satima čovječanstva”.

Napisao je nekoliko drama, dvije knjige poezije, tri romana; izvrsno je prevodio s francuskog jezika, napose Baudelairea, Verlainea i Rollanda, a – pišem po sjećanju – u “Jučerašnjem svijetu” mladim je pjesnicima poručio neka što više prevode poeziju, jer da je to najbolja vježba za pjesništvo. Kada je napisao libreto za operu “Šutljiva žena” Richarda Straussa, u Njemačkoj zabranjuju prodaju svih njegovih djela.

Europu napušta 1939., odlazi u New York, posjećuje Argentinu i Paragvaj, da bi se nastanio u Brazilu. Zbog razaranja Europe, njegove “duhovne domovine” i izmoren egzilom, pada u depresiju i oduzima si život 2. veljače 1942. godine.

Nova izdanja u Hrvatskoj

Od svih njegovih brojnih djela – priča, biografija, povijesnih studija, eseja, putopisnih dnevnika, memoara, kao i poezije, nekoliko drama, spomenuta tri romana i opernog libreta, bez sumnje novele su te koje su izdržale test vremena, odnosno, upravo one čine najčitaniji dio njegove ostavštine među ljubiteljima beletristike diljem svijeta.

Posljednjih je godina Zweig unutar hrvatskog izdavaštva doživio nekoliko novih izdanja; u dva je navrata objavljena “Novela o šahu” (što se može povezati s porastom interesa za tu prastaru igru/sport zbog serije “Damin gambit”), ali i njegova romansirana biografija Nietszchea.

U ožujku su na police diljem zemlje – zahvaljujući suizdavaštvu Artikulacija i nove nakladničke kuće Neolit – pristigle zajedno ukoričene dvije Zweigove novele, “24 sata u životu jedne žene” i “Leporella”. Prva, premda ne tako popularna kao primjerice “Pisma nepoznate žene”, među čitateljima je poznatija i zbog tog što je u više navrata ekranizirana, a u verziji iz 1961. glumila je Ingrid Bergman. Svojevremeno se na YouTubeu mogla pronaći i istoimena vrlo dobra radio-drama Hrvatskoga radija.

Stil koji frapira

“Leporella” je, s druge strane, obimom gotovo trostruko manja, a manje je i poznata, ali zato možda čak i intrigantnija. Na prvu mi je, stoga, bio zanimljiv ali i nejasan izbor ovog izdanja, no kasnije mi se iskristalizirao: izdavači su, u tvrdoukoričenoj ediciji na nekih 120 stranica u prijevodu Branke Grubić, odlučili spojiti dvije novele čiju srž čine žene i, još važnije, požude.

Za Zweigovu je novelistiku u principu specifična dovitljivost kojom uzima ljudsku sudbinu ili, bolje rečeno, kratku epizodu iz tog životnog puta te je uopćava unutar novele koja – da izbjegnemo opća mjesta – ne zaustavlja dah, ali motivom i stilom frapira.

U “24 sata u životu jedne žene” svjedočimo priči unutar priče, a u objema pak dubokim strastima – kockanju i ljubavi. Sredovječna, bogata škotska udovica prisjeća se (s odmakom od 24 godine) “odlučujućeg trenutka” u svome životu, kada je jedne kišne noći u Monte Carlu pokušala pomoći mladom plemiću kojega je ovisnost o sjedenju za stolom za rulet dovela do ruba uništenja.

Pripovjedač pun razumijevanja

U jednom je danu doživjela i najveću sreću i najveće razočaranje, koje ju je gurnulo do ruba ludila. Zweig donosi svoju omiljenu lekciju koja veli da nagoni nadjačavaju sve; ali također, unatoč skliskoj temi, djeluje kao trezven pripovjedač pun razumijevanja i suosjećanja, koji i ovu priču o ljubavi i čežnji donosi i snažno i dirljivo.

Nasuprot sudbine bogate škotske udovice iz “24 sata” stoji u “Leporelli” ona žene krutih fizičkih, emotivnih i mentalnih mogućnosti; 39-ogodišnjakinje koja je, kao izvanbračno dijete, odgojena o trošku općine. Sluškinja Crescentia Anna Aloisia Finkenhuber.

Ona je neudana, nezgrapna, introvertirana, stroga i ukočena stara djevojka koja napušta svoje rodno tirolsko selo kako bi se u Beču zaposlila za dvostruko veću plaću. Dolazi služiti u dom mladog bonvivana, baruna von F.-a, inače “prelijepog, mladog vjetropira aristokratskog šarma”.

Udarac koji pokreće svjetove

Barunu život zagorčava njegova starija supruga neurasteničarka, za koju se oženio iz čiste koristi i koja ga financijski kontrolira. Crescentiji, “koja nikada nije upoznala ljubav” i kojoj su “tisuće i tisuće cjepanica koje bi rasjekla tijekom godina predstavljale njezinu šumu”, jedine misli koje je “njezino visoko seljačko čelo povezivalo s pojmom velegrada” bile su prevara i krađa.

S njenim istrošenim bićem “lišenim spolnosti” poigrat će se život kada ju barun F., iz čistog benignog hira i bez ikakve putene intencije, rukom udari po stražnjici. U tom trenu njezini zakržljali živci doživljavaju proljeće; po uskim tračnicama njenog uma načnu svoju vožnju brzi vlakovi.

Kad barunica ode na dva mjeseca u sanatorij, Crescentia doslovce oživi. Barun sluškinju tada prijateljski i prešutno uključuje u svoje izvanbračne eskapade a jedna njegova ljubavnica, mlada operna pjevačica, ovo nesofisticirano biće krsti Leporellom, po samozadovoljnom sluzi Don Juana – Leporellu.

Želje iščezlog djetinjstva

Leporella će sebe stopostotno dati u službu Barunu, često posve nepromišljeno, a kako je priroda, kako kaže Zweig, “skokovita, puna slučajnosti i ima dijamantna svrdla”, od najbolje sluškinje i partnerice u nepodopštinama, uskoro će Barunu postati zloguka sova i nepodnošljiva noćna mora njegovih “sna i jave”.

Na tih tridesetak stranica Zweig je uspio donijeti svestrani i temeljiti portret dubokih i potencijalno nasilnih emocija i nagona koji vrebaju ne samo u razvijenim, već i u onim najnerazvijenijim dušama.

Čitanje “Leporelle” vratilo me jednom Zweigovom tekstu koji sam čitao prije nekoliko godina. “Naš život”, zapisao je Zweig tridesetih godina prošloga stoljeća, “ne pripada onoliko budnoj volji i logičkom razumu kao što mi oholo zamišljamo, već iz one tame (nesvijesti) sijevaju munje pravih odluka, iz dubine onog nagonskog svijeta dolaze nagli potresi koji drmaju našom sudbinom”.

Naše prastaro Ja boravi u sumraku

Tamo dolje je, kaže Zweig, zbijeno sve ono što je u svjesnoj sferi razdvojeno staklenim granicama kategorija prostora i vremena. To zbijeno su želje iščezlog djetinjstva koje kruže žudno i katkad žarke i gladne izbijaju u naš dan, strahovi i užasi odavno izbrisani iz pameti zavrište neočekivano kroz nerve; požude i želje ne samo vlastite prošlosti, nego i one minulih pokoljenja i barbarskih predaka mrse se poput žila u našem biću. Iz dubine potječu naša najintimnija djela, iz onog što je i za nas tajna dolazi iznenadna svjetlost, nešto jače od nas, piše Zweig.

“Nama samim nepoznato, boravi tamo u sumraku ono prastaro Ja, za koje naše civilizirano Ja više ne zna ili neće da zna; ali ono se iznenada diže i probija tanku kožicu kulture, i njegovi prvobitni i neukrotivi instinkti jure nam tad u krv, jer je pravolja onoga što je nesvjesno da se penje prema svjetlosti, da postane svjesno”.

Vrijeme je da se katkad vratimo čovjeku koji je uživao, a poslije s najvišom nostalgijom pisao o razdoblju belle epoquea. Zato što je Europa, Zweigova i naša domovina, opet na rubu, kao što je to bila i desetih i tridesetih godina prošloga vijeka. Jedan od najistaknutijih europskih intelektualaca 20. stoljeća nudi nam utjehu. To možda ne vrijedi puno, ali je sve što u ovome trenutku možemo dobiti.