Pročitao sam Južinu, novu knjigu Nebojše Lujanovića. Dugo se nisam uspio oporaviti od njenih posljedica
Napeti krimić prati nezaposlenog doktora znanosti i nerealiziranog pisca koji izrežira lažni zločin, a potom otkriva pravi
Dugo se nisam uspio oporaviti od posljedica ‘Južine’ Nebojše Lujanovića. Tmasta je i vlažna struktura njegovog novog romana (u izdanju Frakture), puna pelina, skorbuta i oporog kruha sa sedam kora, kojima stuporozni jugo slama ljudske duše. Iako vješto prošaran oblozima fellinijevskog karnevalskog humora i brutalne lajave persiflaže, noseći ugođaj ‘Južine’ je neobuzdana plima beznađa. Gorka geografija pejsaža i ljudi kojima je, kao u nekakvom okovanom prostoru i vremenu, noirovski žanr stvarna i jedina preostala matrica življenja.
Nema valjda većeg čitateljskog užitka od onoga kad se totalno, do posljednjeg atoma svoga bića, potkožite fiktivnim licima, preuzmete njihove identitete i njihove priče. Govorim o onom trenutku (a taj u slučaju ‘Južine’ nastupa od prve stranice) kad posve zaboravljate da u rukama držite literaturu, kad doslovce fizički osjećate svaku emociju upisanu u svijet koji se otvara pred vama. To osjećanje je Lujanović izgradio veličanstveno. Pomnim, discipliniranim a strastvenim uranjanjem u ogoljeni život na rubu mračne provalije. Fascinantno je koliko je ekonomičan lucidan promatrač, i u stanju je proizvesti epski zamah u kojem neće izgubiti intimne drame.
Lažni zločin koji otkriva pravi
Piščev neorealizam i stvaralačko beskompromisno traganje učinili su da se, zajedno s njegovim glavnim antijunakom Pavlom Paškom Kafadarom (on je Lujanovićev Miškin i Rogožin u istom tijelu), u početku priče iskrcavamo na kopno na kojem utjehe nema. Namjesto utjehe surova je hrid na kojoj se egzistencijalne bitke vode u tužnom molskom tempu. Iznurenom, izglodanom od morske soli i đubrišta urbanih ostataka. Kao da plutamo u nekom nacerenom rekvijemu, tako se osjećamo dok gutamo Lujanovićeve retke.
Pisac se u žanrovskom smislu odlučio za tvrdokuhani noir. Napeti krimić u kojem Paško, nezaposleni doktor znanosti i nerealizirani pisac, upavši u egzistencijalni ćorsokak namjerava raskrinkati lažnu karijeru uglednog profesora Karamana. U svojoj osvetničkoj misiji on će izrežirati zločin koji se nije dogodio, ali to otvara mračnu kutiju zla čiji tragovi vode u pravi zločin iz zataškanih olovnih devedesetih. Paškov slučaj, kao i cijeli koloplet mračne prošlosti koja se odmata, istražuje interventni policajac Ante Kalaić (“stroj za mahanje palicom”), samotnjak i grubijan ranjivog srca, u vječnom ratu s korumpiranim pretpostavljenima.
Lujanović nas veže za luzere i redikule
Lujanovićeva asocijativna tkanica elegantno i s pokrićem se dotiče silnica ‘Moby Dicka’, ‘Leta iznad kukavičjeg gnijezda’, Smojina i Marquezova svijeta, stvarajući samosvjesnu galeriju maestralnih lica, „elite“ i gubitnika, na sceni današnjeg Splita. Grada punokrvno oslikanog bez razglednički zavodljive mediteranske slike, grada prognanih i progonitelja: “Split, utočište prognanima. Sada shvaćam. Samo je on mogao stajati na kraju mog progonstva. Uvale, restorani, suvenirnice. Ni riječi u vodičima o onima koji su se ovdje zaklonili. S vanjske strane ulančani kamen reflektira sjaj koji probada rožnice. S unutarnje zadržava plač i jecaj prognanih kroz stoljeća.”
Iznijevši bogatu paletu luzera i redikula, Lujanović je nesumnjivo na njihovoj strani. I bez po muke i nas veže za te gubitnike. Onako ubogi, dešperatni i prekaljeni u uličnim borbama za opstanak, daleko su pošteniji od kastinski visokopozicionirane bagre koja povlači konce njihove propasti. U slučaju ‘Južine’ još jednom se pokazalo da vrhunska literatura – dok se zapuštene institucije društva valjaju u pohlepi, nemaru i blatu – bije bitke za posljednje dukate pravde i dostojanstva. I na kraju, jedna performerska digresija. Potpuno mi je nejasno zašto se teatarski, filmski ili televizijski projekti često u nas rade na jalovim, hermetičnim predlošcima koji se baš nikoga ne tiču. U slučaju ‘Južine’ nudi se zamaman, intrigantan komad moćne proze od kojega mogu nastati razorne predstave, filmčine ili serije. Treba samo htjeti.