'Prošli životi': uvjerljiva debitantska drama redateljice Celine Song jedan je od aduta nadolazećeg ZFF-a
Sugestivan i pametan film o odlukama koje ne donesemo, istinama koje ne izgovorimo i životima koje naposljetku ne živimo
Negdje blizu polovice filma ‘Prošli životi‘, tijekom čudesno lijepe večeri na otvorenom, dok su u pozadini idilična američka brda, spisateljica Nora prisutnima ispriča sljedeće:
“Postoji riječ na korejskom. In-Yun. To znači providnost, ili sudbina, ali odnosi se specifično na odnose s ljudima. Mislim da potječe iz budizma i reinkarnacije. In-Yun je kada dvoje ljudi prođe jedno kraj drugoga i odjeća im se okrzne. To znači da je nešto među njima postojalo u prošlim životima. Ako se ljudi vjenčaju, kažu da je to zato što je među njima osam tisuća slojeva In-Yuna, iz osam tisuća života.”
U neobično zreloj romantičnoj drami debitantice Celine Song, koja potpisuje i scenarij, u jednom trenutku postoje žena i muškarac, a onda se pojavi treća osoba, još jedan muškarac. Ako bismo vjerovali u In-Yun, rekli bismo muškarac iz prošlih, možda i budućih života. Redateljica zaobilazi tipične rukavce žanra: nema tu velikih prevrata ni sukoba, još manje ljubavničkih uzbuđenja i peripetija ljubavnog trokuta.
Topao i intiman, no prije filozofičan nego romantičan, ovo je film o odlukama koje ne donesemo, istinama koje ne izgovorimo, životima koje naposljetku ne živimo. Film o zrelom prihvaćanju posljedica naših odabira, sugestivan i pametan, blizak biranim majstorijama na liniji Linklater–Baumbach–Gerwig, atmosferom na tragu kultne ljubavne drame Wong Kar-waija. Hrvatska publika po prvi puta moći će ga gledati sljedeći tjedan na ovogodišnjem Zagreb Film Festivalu.
Redateljica ne ostavlja dojam debitantice
Celine Song redateljica je izuzetnog strpljenja, i pomalo traži barem donekle strpljivog gledatelja. Njezina kamera mirna je i stabilna, dobrim dijelom statična. Trenutke tišine i introspekcije voli naglašavati dugim prijelaznim kadrovima i nenametljivom ambijentalnom glazbom. Radi to neusiljeno, uvjerljivo, s jasnim namjerama.
Kako u vanjskim, tako i u unutarnjim prostorima, likovi su nerijetko parcijalno zakriveni okolinom; ponekad će se kamera udaljiti ili polako prelaziti preko zelenila parka ili površine vode dok se u pozadini odvija dijalog. Naglasak je tada u potpunosti na ljudskom glasu, odnosno na smislu i težini izrečenoga, gotovo kao u radiodrami. Za nekoga tko se ranije nije okušao u filmskoj režiji, s tek nešto malo iskustva u kazalištu, Song izrazito umješno barata tehničkim i formalnim elementima medija.
Obitelj se seli iz Južne Koreje u Kanadu
Izuzev svojevrsnog prologa, ‘Prošli životi’ strukturalno su organizirani kao triptih. U prvom dijelu pratimo dvanaestogodišnju djevojčicu Na Young i njezinu simpatiju Hae Sunga. Njezina majka je umjetnica, otac je filmski redatelj, a njihove ambicije nadilaze Seul, gdje trenutačno žive. Djevojčica majci kaže da je Hae Sung muževan. Možda će se oženiti s njim, doda. Majci je to simpatično.
Dok roditelji pišu u radnoj sobi, u pozadini svira Hey, That’s No Way to Say Goodbye, traka s debitantskog albuma Kanađanina Leonarda Cohena. Na Young sa sestrom ulazi u sobu, ne može se odlučiti za svoje novo ime. Obitelj se, saznajemo rano, seli baš u Kanadu. Na Young, ubuduće Nora, također ima velike planove: namjerava osvojiti Nobela za književnost. Po posljednji put hoda kući s dječakom iz škole, ulica se grana i njihovi se putovi razilaze. On se zaustavi, kao da želi reći: Hey, that’s no way to say goodbye. Ona također zastaje, pogleda ga, a onda odšeta u budućnost.
Ponovno ga ostavlja iza sebe
Dvanaest godina kasnije, Hae Sung (suptilni Teo Yoo) upravo je odslužio obvezni vojni rok, a Nora (dominantna Greta Lee) se preselila u New York. Pomalo iz šale, mlada spisateljica potraži svoju dječju simpatiju na Facebooku. Isprva se ne može sjetiti ni njegova imena, no nakon par klikova saznaje da je ona u njegovu sjećanju ostavila konkretniji trag. Dugo ju je tražio, ali nije znao njezino novo ime, reći će joj kad se povežu.
Dobar dio ovog dijela filma odvija se preko ekrana njihovih računala, uz ambijentalnu glazbu (poznati duo Christopher Bear i Daniel Rossen iz Grizzly Beara) i kadrove krajolika koje ih okružuju. Odnos se polako obnavlja i postupno produbljuje, ali nijedno od njih nije spremno napraviti iskorak i doći u posjet.
Hae Sung još uvijek studira inženjerstvo, a Nora je i dalje strašno ambiciozna, fokusirana ponajprije na svoj spisateljski zanat. Toliko fokusirana da u jednom trenutka mora prekinuti to što rade, čini se, svakoga dana sve više. Priprema se na odlazak na umjetničku rezidenciju, a tamo ne može nositi dugačku povijest i neizvjesnu budućnost njihova odnosa. I ponovno ga ostavlja iza sebe.
Ona je pomirena sa svojim odabirima
Prolazi još dvanaest godina, oboje su sad u svojim srednjim tridesetim. Nora je supruga drugom muškarcu, Hae Sung je upravo raskinuo s djevojkom. On je pomiren sa svojom karijerom, ali nije s romantičnim predodžbama o svojoj dječačkoj simpatiji, ona ih je pokopala, ali tek čeka svoj veliki profesionalni iskorak.
Kad se nakon toliko vremena pojavi u New Yorku, Hae Sung će zaključiti da je bio suviše običan, nedovoljno bogat da oženi svoju dotadašnju djevojku. Nora to teško shvaća iz svoje američke perspektive: vidi da je on privlačan i ugodan muškarac. Svom suprugu Arthuru (prikladno nenametljivi John Magaro) kaže da je njezin prijatelj i dalje muževan na specifično korejski način (gdje nije čudno da muškarac njegovih godina i dalje živi s roditeljima). Dok zabrinut leži u mraku njihove spavaće sobe, Arthur u jednom trenutku kaže kakva bi to nevjerojatna priča bila da nakon toliko godina Nora pobjegne sa starim dečkom.
Njezin suprug zbog ovog susreta brine možda i više no što bi trebao, jer ako je samozatajni Hae Sung romantični idealist koji još jednom ide iskušati sudbinu, Nora je, mimo svojih preostalih ambicija (iako se i one progresivno smanjuju), prilično prizemljena, realistična osoba. Ona je, u konačnici, pomirena sa svojim odabirima. Ne znači to, doduše, da u svemu ovom nema elementa čežnje, ali nije tu riječ o ljubavnoj strasti koja će srušiti sve pred sobom.
Do samog kraja ne znamo što će se dogoditi
Ako ne prije, to će postati jasno u njihovoj zajedničkoj večeri, kad svi troje provedu noć u gradu. Suštinski, oni čeznu zbog nezaobilazne zakonitosti života samoga, zbog činjenice da svakog dana donosimo odluke koje nas nezadrživo vode u jednom smjeru, automatski isključujući alternativne mogućnosti.
Kad bismo joj pristupili iz perspektive dvaju glavnih likova, moglo bi se reći da je ovo priča o manjku hrabrosti i odvažnosti s jedne strane, odnosno o dvojbenosti prioriteta i prokletstvu velikih ambicija, s druge. Ali samo je Hae Sung taj koji uistinu žudi, prije svega zato što ima puno manje toga za izgubiti.
No, čovjek je nepredvidljiv, i kad prema kraju filma pratimo Noru i Hae Sunga dok idu prema njegovom taksiju, nismo sigurni što bi se još moglo dogoditi. Nije ni Arthur, zato izlaz za njima i sjeda na stepenice pred vratima zgrade. A onda im se dogodi život, i znamo da drugačije nije ni moglo biti. Osim u nekoj prošloj ili budućoj sudbini.