Barbenheimer je zaludio svijet, 'Napoleon' razočarao, a ovo je pet najboljih filmova koje smo gledali ove godine
Od izvrsnih debitanata preko pobjednika Cannesa do trijumfa prekaljenih majstora, film u 2023. nije razočarao
Ne mogu reći da me se dojmila koliko i ona koja joj je prethodila, ali filmska godina na isteku – obilježena velikim štrajkom američkog udruženja pisaca i sve ozbiljnijim raspravama oko uloge umjetne inteligencije u budućnosti filma – svakako nije bila razočaravajuća.
Nakon relativno slabijeg otvaranja, sezona je eksplodirala negdje na pola puta, najprije s nekoliko upečatljivih europskih naslova na Cannesu, a potom i s rijetko viđenim kino duopolom “Oppenheimera” Christophera Nolana i “Barbie” Grette Gerwig, definitivnom potvrdom da ljudi još uvijek žele gledati filmove na velikim platnima.
‘Napoleon’ najveće razočarenje
Opsjednutost superjunacima i dalje je tu, mada neuspjesi pojedinih naslova sugeriraju da bi bubble možda konačno mogao prsnuti. S obzirom na to da je riječ o vrlo dobrom naslovu, na blagajnama je nezasluženo podbacio završni dio serijala Indiana Jones, ali zato je marketinški briljantno odrađena kampanja ispodprosječnog trilera “Sound of Freedom” rezultirala izuzetnim brojkama i fanatičnom podrškom dijela publike, iz posve nefilmskih razloga.
Engleski velikan Ken Loach snimio je vrlo dobri “Stari hrast”, po svemu sudeći svoj posljednji film, a sjajni Rumunj Cristian Mungiu srodne je teme također poticajno istražio filmom “R.M.N. Stanje nacije”. Konačno, kraj godine donio je još jedno remek-djelo Martina Scorsesea, ali i slabije uratke Davida Finchera i napose Ridleya Scotta, čiji je “Napoleon” uvjerljivo najveće razočaranje godine.
Valja istaknuti, još uvijek čekamo da neki od zapaženijih naslova stignu u hrvatska kina – primjerice “Jadna stvorenja” grčkog čudaka Yorgosa Lanthimosa i “May December” Todda Haynesa, pa bi donji popis kasnije možda izgledao nešto drukčije – no ovo je pet najboljih filmova koje sam pogledao unazad godinu dana:
5) ‘Zona interesa’, Jonathan Glazer
Nadahnuta istoimenim romanom Martina Amisa, turobna drama o holokaustu, ujedno i britanski kandidat za nadolazeće Oscare, distancirana je studija svakodnevice nacističkog zapovjednika Auschwitza Rudolfa Hössa i njegove obitelji, smještene u kući pored samih zidova logora smrti.
Kao varijacija na arendtovsku koncepciju o banalnosti zla, film umjetnički funkcionira prije svega zbog redukcijskih formalnih postupaka, primjerice monokromne fotografije snimatelja Łukasza Żala i redateljske odluke da gotovo svu grozotu Auschwitza predoči zvučnim podražajima, ponajprije pozadinskim odjecima užasa koji se u logoru odvijao.
Dugi, statični kadrovi Glazerova filma (jezive) atmosfere ne ulaze u previše u emocionalni život likova, ali odmjerene uloge Christiana Friedela i Sandre Hüller više nego uvjerljivo predočavaju sablasnu nacističku “idilu” ove njemačke obitelji.
4) ‘Oppenheimer’, Christopher Nolan
Dugoiščekivani, izuzetno dobro primljen film o “ocu atomske bombe” možda nije u potpunosti ispunio moja očekivanja, ali ne može se reći da redatelj poznat po megalomanskim i zahtjevnim kompozicijama ovdje nije ostvario fascinantnu, začudnu viziju s obiljem briljantnih momenata.
Nema sumnje, neobična naracijska rješenja nepotrebno kompliciraju već ionako kompleksnu pozadinu, a izlaganje protagonistove motivacije, odnosno biografije kao takve, moglo je biti i sretnije izvedeno, no Nolan po tko zna koji put pokazuje da je zanatski majstor najviše kategorije, pa i ovakav “Oppenheimer” ima jako malo stvarnih konkurenata.
Tehnički gotovo savršen, a vizualno zapanjujuć, Britančev trosatni spektakl naposljetku funkcionira i zbog izvanserijske uloge Cilliana Murphyja, naizgled rođenog da igra ulogu slavnog fizičara, naposljetku možda i glavnog favorita za najbolju mušku ulogu ove godine.
3) ‘Anatomija pada’, Justine Triet
U dobitniku ovogodišnje Zlatne palme u Cannesu, a potom i višestrukom laureatu nedavnih Europskih filmskih nagrada, neke stvari vrlo brzo postanu jasne, no mnoge druge do kraja ostanu zamagljene. Izbjegavajući jednostavne odgovore na kompleksna pitanja, redateljica Justine Triet poigrava s gledateljem te rasteže priču i njegovu naklonost u jednu, pa u drugu stranu, autoritativno povlačeći konce sumnje i sustavno održavajući dramsku napetost.
Sudska istraga nasilne smrti muškarca, u kojoj je jedini osumnjičenik njegova supruga, vrlo brzo prerasta u svojevrsnu javnu autopsiju braka pri kojoj će zbog razotkrivene obiteljske povijesti laganja, preljuba i nasilja naposljetku najviše patiti njihov malodobni sin, ključni svjedok suđenja.
Kontroverzno zaobiđena pri francuskim nominacijama za Oscara, “Anatomija pada” iz obiteljske drame efektno prerasta u sudski triler, potom ponovno u obiteljsku dramu, i tako u krug, a izvrstan scenarij maksimalno je iskoristila Sandra Hüller, ovdje još impresivnija nego u Glazerovoj “Zoni interesa”.
2) ‘Prošli životi’, Celine Song
U jednom od najimpresivnijih debija posljednjih godina, južnokorejsko-kanadska redateljica snimila je sugestivan i pametan film o zrelom prihvaćanju posljedica naših odabira, tematski blizak biranim majstorijama na liniji Linklater–Baumbach–Gerwig, a atmosferom na tragu kultne ljubavne drame Wong Kar-waija.
Dijelom i autobiografski inspirirana, priča se bavi mladom ženom kojoj se u životu iznenada pojavi muškarac iz prošlosti. Ako govorimo o perspektivama dvaju glavnih likova, moglo bi se reći da redateljica progovara o manjku hrabrosti i odvažnosti s jedne strane, odnosno o dvojbenosti prioriteta i prokletstvu velikih ambicija, s druge.
Topao i intiman, no prije filozofičan nego romantičan, ovo je film o odlukama koje ne donesemo, istinama koje ne izgovorimo, životima koje naposljetku ne živimo. Celine Song izrazito umješno barata tehničkim i formalnim elementima medija, pa njezina strpljiva, precizna autorska ruka rezultira estetskom izbrušenošću kakvu rijetko pronalazimo kod tako mladih autora.
1) ‘Ubojice cvjetnog mjeseca’, Martin Scorsese
Istjerivan sa svoje zemlje još od vremena Napoleona, domorodački narod Osage dugo je živio u bijedi. Onda je na posljednjem komadiću njihove zemlje otkrivena nafta, pa se u gradiće okruga Osage sjurila sva sila onih koji su htjeli “nezasluženo indijansko bogatstvo”. To je naposljetku rezultiralo “Vladavinom terora”, jednom od mračnijih epizoda moderne američke povijesti.
Prekaljeni maestro Martin Scorsese događajima ne pristupa iz klasične perspektive potrage za ubojicama – kako je to učinio David Grann u knjizi koja je poslužila kao predložak – nego se upušta u pomnu studiju karaktera ljudi koji su bili u samom središtu ovih događaja. Rezultat je u svakom smislu spektakularan.
Tek mrvicu predugačak, što bi mogao biti glavni prigovor, ovaj žanrovski subverzivan povijesni spektakl iznesen briljantnim ulogama Leonarda Di Caprija, Roberta De Nira i dosad manje afirmirane Lilly Gladstone, izuzetna je priča o tragediji naroda Osage, a onda i o univerzalnom, iskonskom zlu zakopanom u svakom društvu, potencijalno u svakom od nas.