Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Telegram recenzija

Putinova invazija ogrnula je Frljićevu Braću Karamazove još bolnijim dokumentarizmom

Prošlo je gotovo mjesec dana otkako je antologijska verzija Braće Karamazovih u ZKM-u dospjela u život

FOTO: ZKM/Marko Ercegović

Jedva da postoje aršini kojima bi se dolično mjerio plemeniti fanatizam Frljićevih glumaca. Oni zdušno, osviješteno, riskantno, evolucijski i revolucijski stvaraju lica jedno iz drugog. Kao da ih Frljić pričešćuje istinskim anarhizmom slobode.

Vrijeme je đavolja kategorija. Prebrzo nas troši, neočekivano obrće i najčešće se ruga s nama. Skoro mjesec dana je prošlo otkako je antologijska verzija „Braće Karamazovih“ redatelja Olivera Frljića i dramaturginje Nine Gojić dospjela u život.

Mjesec dana se bezmalo navršilo kako je ovu dragocjenost Zagrebačkog kazališta mladih, ratna proizvodnja smrti brutalno uvukla u neočekivani kontekst. Putinova invazija na Ukrajinu desila se baš na dan posljednje generalne probe „Karamazovih“, a sve ono što su Frljić i družina ionako dotad uklesali u žestokom srazu sa stvarnošću, ogrnulo se još bolnijim dokumentarizmom.

Slalomi između neorealizma i ekspresionizma

Identifikacijom koja potmulo ječi u backgorundu svake izvedbe, poput tenkovskih gusjenica. Tako je u predvečerje premijere ubačen Putinov botovski toniran monolog o dogmatskim „razlozima“ izvoznog terora. No, putinovizija dogme tek je najnovija krvava posljedica pomahnitalog svijeta. Ni prva ni zadnja u histeriji historije. Zato je Dostojevski tako ingeniozan u rudarenju kroz pustopoljine (ne)ljudi.

On u „Karamazovima“ zemljoradnički strpljivo plijevi i duboko siječe korijene tiranije. Istom strpljivošću bdije nad dušama poniženih, prezrenih, nejakih i drukčijih. Tim su ukrštajućim kolosijecima izdržljivim nadahnućem pošli redatelj Frljić i dramaturginja Gojić stvarajući koautorsko rudarenje po Dostojevskom i s Dostojevskim. Sažimaju, dekodiraju, voze slalome između neorealizma i ekspresionizma, otkrivaju još neistraženo…

Na tako ogoljenom a bogatom tekstu, Frljićeva režija nudi uzbudljivo, hrabro restauriranje u kojem se totalno brišu granice i vremena. A pred nama vrište naše gole ljudskosti, u paklu tlapnji, nadanja i vjerolomnosti.

Mudro su posudili čuvenu Tolstojevu rečenicu

Frljićev instinkt uvijek je suvereno koncentriran na nepresušne traume i enigme porodice kao kopije i nukleusa društva. Dramaturginja Gojić u tome se pokazala kao izvrsna partnerica, a porodični bezdani Dostojevskog kao idealno skladište. Mudro posudivši Tolstojevu kultnu prvu rečenicu iz „Ane Karenjine“ autori su predstavu dvočinski komponirali. Podijelivši je u dvije izvedbene noći (čime je i naša gledateljska pažnja dodatno užarena), pod dvije egide: „Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu“ i „Svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način“. Dvostrukost tako postavljenog zrcala ogolit će granicu sreće i nesreće do groteske. Ništa tako ne peče kao nacereni surogat beznađa.

Posve u skladu s ogoljavanjem priče, Frljić se odlučio za vakumski praznu scenu, u koju će scenograf Igor Pauška, kostimografkinja Zdravka Ivandija Kirigin i dizajner svjetla Marino Frankola ugrađivati raskošni univerzum ideja i znakova. Tako početni prizor otvaranja kaosa obitelji Karamazov kao da izvire iz kultne slike „Burlaci na Volgi“ Ilje Rjepina, ukrajinsko-ruskog slikara realizma.

Dimitrij, Ivan i Aljoša, ropski poput marve tegle kola na kojima se razvaganio njihov otac Fjodor. I dovoze ga pred mistično lice isposnika Zosime da ovaj arbitrira u njihovim traumama. Iz tog molskog prologa ubrzo će pokuljati (moćan koreografski rad Dine Ekštajn) svi daljnji prizori anamneze pohlepe, mržnje, strasti, bogobojaznosti i bogohuljenja, teizma i ateizma, ljubavi i mržnje. Sve te antipode emocija Frljić i njegov ekstatični performerski ansambl dovode do ruba nadrealnog ludizma, trpko ljušteći stupore ljudskosti do ništavila.

Savršeno uklopljeni fragmenti Bjesova

Drugi dio predstave posve prelazi na stranu onih najranjivijih: žrtvovane, eksploatirane, zlostavljane i zanemarene djece. Iz čijeg se poniženja rađaju nove dogmatske svijesti, iz čijih se osakaćenih nevinih duša obilato hrane nove revolucije i terori. „Neznanje je nasilje“, „Obitelj je opijum za narod“, „Radnička klasa ide u raj“…, neke su od parola ispisanih na školskoj ploči, u onim razredima samoće gdje lumpenproleterska bijeda iz muke rađa prve mrvice netrpeljivosti.

Ovdje su savršeno uklopljeni fragmenti iz „Bjesova“ Dostojevskog i Nečajevljevog „Katehizma revolucionara“, gorko demaskirajući sve mijene religioznih ajatolaha u čijim rukama inkvizitorski križevi ergonomski postaju srpovi i čekići. Dogma je uvijek ista, samo se ikone mijenjaju.

Pobunjene žene, uskrsle iz općeg čemera

Jedva da postoje aršini kojima bi se dolično mjerio plemeniti fanatizam Frljićevih glumaca. Oni zdušno, osviješteno, riskantno, evolucijski i revolucijski stvaraju lica jedno iz drugog. Kao da ih Frljić pričešćuje istinskim anarhizmom slobode. Jerko Marčić pelivanskim, klaunskim i apsurdnim gestama proniče u mahnitanje Fjodora Karamazova. Ugo Korani (Dmitrij), Dado Ćosić (Ivan) i Adrian Pezdirc (Aljoša), potresni trijumvirat sinova koji između sebe čereče i umnažaju svoja proturječja. Svaki od njih nasljeđuje istu karmu porodične crvotočine, a na osebujne načine snatri da je tom virusu moguće pobjeći bez rana.

Linda Begonja (Grušenjka/Ana Krasotkin) i Katarina Bistrović Darvaš (Katerina Ivanovna/Ariana Snegireva) žestokim kricima pobunjenih žena, uskrslih iz općeg čemera i kala malodušja, stvorile su blizanačko reflektirajuće biće, jedna se u drugoj zrcale. Milivoj Beader proći će veličanstven put od doslovne golotinje posljednjeg atoma Zosiminog asketizma do prazore iz koje se rađa sotonsko naličje.

Jake, agresivnonježne čudesne role

Jasmin Telalović kao Snegirev, na svojoj koži ispisat će čitavu studiju neromantizirane gladi kao izvora manipulacija. Jake, agresivnonježne čudesne role ostvarile su Petra Svrtan, Hrvojka Begović i Milica Manojlović, a u kolopletu đaka i njihovih reinkarnacija izvrsni su Danijel Ljuboja (on je također i bastardni, četvrti sin Karamazova), Mateo Videk, Ivan Pašalić i Rok Juričić.

Soundtrack (izbor: Frljić) predstave je nezaboravan i dramaturški željezno bitan. Od kultnog sevdaha („Kafu mi draga ispeci“) do „Maljčika“ Idola i maničnog disco eskapizma „Rasputina“ Boney M. Jedan od temeljnih muzičkih motiva je s razlogom preuzet iz nihilističkog remek-djela Aleksandra Petrovića „Biće skoro propast sveta“ čija je priča parafraza „Bjesova“. „Biće skoro propast sveta / nek’ propadne nije šteta“, pjevaju barikade zekaemovske. Ali, neće propasti svijet, sve dok ima ovakvih predstava-testamenata.

Telegram Klub kolaž Telegram Klub kolaž
Telegram Klub logo

Klub ekskluzivnih ponuda, pogodnosti i popusta,
samo za pretplatnike Telegrama.

Saznajte više