Razgovarali smo s redateljem filma 'Život je truba' za kojeg svi misle da će postati novi domaći blockbuster
Ova urbana zagrebačka komedija kreće u kino distribuciju 3. prosinca
Filmska urbana zagrebačka komedija “Život je truba” Antonija Nuića, koja pršti humorom, optimizmom, glazbenim evergreenima i vrhunskim glumačkim ostvarenjima Bojana i Gorana Navojca, Ive Babić, Zlatka Viteza, Mirele Brekalo Popović, Filipa Križana, Ksenije Marinković i Filipa Šovagovića poslije nedavne svjetske premijere na Međunarodnom filmskom festivalu u Varšavi, na kojem je osvojila simpatije poljske publike, te vrlo dobre ocjene festivalske kritike, od 3. prosinca kreće u kinodistribuciju u hrvatskim kinima.
Antonio Nuić spada u srednju generaciju hrvatskih filmskih autora, koji je pozornost na sebe skrenuo omnibusom “Sex, piće i krovoproliće”, sa Zvonimirom Jurićem i Borisom T. Matićem. Već prvim dugometražnim igranim prvijencom “Sve džaba” trijumfira na pulskom festivalu 2006. gdje film osvaja četiri Arene kao najbolji. Tri godine kasnije, Nuić snima intimističku obiteljsku dramu “Kenjac”, koja osvaja nominaciju Europske filmske akademije i pamti se po ulogama Nebojše Glogovca, Nataše Janjić i Tonka Lonze. Danas, u 38. godini života, ovaj Sarajlija sa zagrebačkom adresom pokušat će vratiti publiku u kina ovim šarmantnim filmom u slovensko-srpsko-crnogorsko-britanskoj koprodukciji Propeler filma i predviđa se, da bi nakon “Sonje i bika” Vlatke Vorkapić i “Svećenikove djece” Vinka Brešana, “Život je truba” mogao postati novim hrvatskim blockbusterom.
TELEGRAM: Je li ovaj vaš film pokušaj da hrvatska kinematografija izađe iz kruga mračnih, teških tema koje snima godinama i vrati se tematskim filmovima kakve je snimao Krešo Golik?
Nisam to imao na umu kad sam ga radio. Golikove filmove obožavam, no najdraži mi je njegov manje poznat uradak “Razmeđa”. Njegovi razvikani filmovi rađeni su za publiku, na vrlo inteligentan način, s jakom pričom, jakim karakterima, vrlo dobro strukturirani. Mislim da takve filmove trebamo vratiti gledateljima. Počeli smo snimati filmove težih tematika, s ratnim temama, jer su imali bolju prođu na stranim festivalima. Publika ne želi gledati te filmove u kinu, jer im je dosta u životu mučnih tema, nakon proživljene stvarnosti.
TELEGRAM: Zašto ste nakon “Kenjca”, teške obiteljske drame, odlučili snimiti urbanu, vedru, zagrebačku obiteljsku priču?
Zanimalo me može li se snimiti film koji izlazi iz marketinških ladica tzv. urnebesne komedije? Moj film nije ni urnebesna niti groteskna komedija nego komedija o normalnim ljudima i njihovim svakodnevnim problemima. Znate, u današnjem vremenu normalnost je postala ekstrem. Zanimalo me je li moguće danas u Hrvatskoj snimiti film o normalnim ljudima koji ne reagiraju pištoljima i puškama na svaki problem? Film je nastajao četiri godine, snimali smo ga u zimskom i ljetnom razdoblju, što je bilo stresno, tako da sam izgubio petnaest kilograma tijekom snimanja.
TELEGRAM: Spadate li u redatelje koji dok pišu scenarij vizualiziraju određene glumce za uloge? Znali ste unaprijed da će braću igrati Bojan i Goran Navojec?
Kad pišem scenarij, ako ne vidim glumca koji treba igrati taj lik, meni pisanje ne ide. Ja nisam strip crtač koji crta imaginarne likove. Dok nisam smislio cijelu glumačku podjelu, nisam bio u stanju završiti scenarij. Imao sam problem s likom oca. Danima nisam mogao pisati, jer nisam vidio glumca koji bi mogao biti autoritet braći Navojec, impozantnim momcima u ovoj priči. Razmišljao sam i o slovenskim, srpskim, bosanskim glumcima. Mislim da je bilo tri ujutro kad sam sjedio pred kompjutorom i sjetio se Zlatka Viteza.
TELEGRAM: Kako je reagirao kad ste mu ponudili scenarij i kakvu ste imali interakciju na setu? Viteza nije bilo na velikom ekranu od osamdesetih, nakon glavnih uloga u “Vlakom prema jugu Petra Krelje”, “Zločina u školi” Branka Ivande i “Ljubavnim pismima s predumišljajem” Zvonimira Berkovića.
Kod nas postoji jedna jako loša navika, da se ljude brzo zaboravlja. Osobito glumce, kao da ih imamo desetke tisuća, a ne jedva nekoliko stotina. Zlatko Vitez je briljantan glumac, divan suradnik na samom setu, temperamentan, životan čovjek, osebujna ličnost, ima sve kvalitete koje ja volim kod glumaca. U našoj komunikaciji od početka je vladala jednostavnost i brzina dogovora, kao temeljni uvjeti kvalitetne suradnje.
TELEGRAM: Jeste li imali problem u postizanju autentičnosti ambijenta, mentaliteta, govora i likova u ovom izrazito zagrebačkom filmu, s obzirom na to da ste Sarajlija?
Ja sam u Zagrebu već 22 godine. Otkad sam došao u njega, izrazito ga volim. Sjećam se prvog dolaska u Zagreb u kišovitom rujnu 1993. godine. Živio sam na Kraljevcu iznad Britanskog trga. O Zagrebu nisam znao ništa, osim scena iz “Smogovaca” i Majdakovih knjiga. Spustio sam se na Britanac po toj kiši i počeo hodati Ilicom, ugledao kino Apollo, bio fasciniran svjetlom, rasvjetom, koje tad u ratnom Sarajevu nismo imali… Došao sam do Kinoteke u kojoj su igrali filmovi Mikea Leigha, Roberta Altmana, Jima Jarmuscha. Karta je bila toliko jeftina, da sam čak i ja imao para za nju. Pokraj kina bila je knjižara, u kojoj sam cijela poslijepodneva listao knjige i stripove. Zagreb je postao moj grad, zavolio sam ga, išao u gimnaziju u Križanićevoj. Užasno mi je išlo na živce kad bih slušao usporedbe Zagreba s Londonom i Parizom, kao grada u kojem je dosadno. Danas je Zagreb divan grad kakav sam ja prvi put doživio te 1993. godine. Trudio sam se u filmu pokazati lokacije koje nisu stereotipi Zagreba.
TELEGRAM: Smatrate li da hrvatska kinematografija danas doživljava procvat nakon uspjeha Ognjena Sviličića, Vinka Brešana, Dalibora Matanića, Ivone Juke…?
U odnosu prema devedesetima imamo briljantan skok s filmovima jakih autora, s mjerljivim rezultatima na najvećim festivalima. Dolaze filmovi Ivana Gorana Viteza, Snježane Tribuson, Igora Šeregija, koji bi trebali nastaviti taj sjajan niz. Dakle, živo je. Sustav prati realitet europskog zakonodavstva i produkcije, smišljen da pomogne da scenarij bude bolji, kao najvažnija karika za dobar film. S obzirom na budžet, hrvatski film bolje izgleda u odnosu na ono koliko je novca u njega uloženo. Mi smo mala zemlja koja proizvodi dobre filmove. Mislim da moramo podići količinu i kvalitetu audiovizualnih sadržaja u godinama pred nama.
TELEGRAM: Razgovarajući nedavno s producentima, došlo se do zaključka da hrvatska kinematografija treba snimati više žanrovskih filmova.
Tako je. Hrvatskoj nedostaje kriminalistički i znanstveno-fantastični film. Imamo briljantne pisce krimića, sjajnih knjiga za ekranizirati. Holywood SF koristi samo kao svemirsku temu. No, to je mnogo kompleksniji žanr, a i na tom polju imamo briljantnih kratkih priča.
TELEGRAM: Kako filmski redatelj poput vas danas živi u Hrvatskoj? Vi niste podlegli komercijalizaciji, ne snimate sapunice.
Kad uzmete prosječan honorar filmskog redatelja i podijelite ga na četiri godine, jasno je da to nije izvedivo za život. Nisam ulazio u sapunice, jer smatram da je to fizički i psihički zahtjevan posao koji iziskuje brzinu proizvodnje. To su uvjeti u kojima se ne bih dobro snalazio. Nekad sam radio reklame, televizijske emisije, sinkronizacije crtića, danas više pišem i razvijam svoje projekte. Na Akademiji sam vanjski suradnik. Zanimljivo mi je pratiti mlade generacije, drukčije od moje. Nedostaje im socijalni kontekst filmova kojima smo se mi smijali. Recimo, kultni “Balkanski špijun” oni uopće ne razumiju u političkom kontekstu i nije im duhovit.
TELEGRAM: Kako je tekao proces vašeg filmskog formiranja u rodnom Sarajevu, iz kojeg ste otišli u adolescentskim godinama?
Odrastao sam na američkim vesternima. Moja mama je veliki filmofil pa dok sam bio klinac triput tjedno smo išli u kino od četiri, poslije njezinog posla, u kino Arena, s kinotečnim programom. Meni su apsolutna fascinacija bili kauboji i Indijanci. Kako sam rastao, fascinirao me američki neovisni film devedesetih. Od europskih autora najviše volim Luisa Bunuela, Francoisa Truffauta, Krzysztofa Kieslowskog i njegov pametan, precizan rad s glumcima, koji mi je i danas inspiracija. Sa šesnaest godina mislim da je sazrela odluka u mojoj glavi da želim biti filmski režiser. Nisam nikad imao nerv dokumentarista. Od Akademije se držim teorije Borhesa i Danila Kiša: „Nemoj izmišljati“. Zašto bih ja snimao filmove o Drugom svjetskom ratu, kad su mi mnogo bliže teme o životu oko nas koje razumijem?
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 31. listopada 2015.