Razgovaramo sa Sašom Broz koja u ZKM-u radi Čarobnjaka iz Oza: ’30 godina čekam suradnju s ovim ansamblom’

Roman star 120 godina

Premijera u Zagrebačkom kazalištu mladih je 18. rujna, a krajem prošle sezone upriličen je showcase urađenog materijala, praćen i sjajnim video-clipovima Lovre Mrđena, te su povratne reakcije publike dodatno naložile očekivanja. Tako Saša Broz ovih dana uzbuđeno zašarafljuje detalje koje nepogrešivo uočava svojim očuđenim čeličnoplavim, naslijeđenim očima.

Ističe kako je od početka bila odlučna da roman američkog pisca Lymana Franka Bauma ‘The Wonderful Wizard of Oz’, star 120 godina (u franšizi je Baum nanizao još 16 naslova Oz-serijala), mora iščitati drugačije i dublje, a film, koliko god to nije lako, pokušati zaboraviti i ozbiljno se pozabaviti činjenicom da živimo u 21. stoljeću. S druge strane, bilo je važno zadržati osnovni kostur priče jer je roman dio obavezne lektire.

“Zaista, nije bilo jednostavno pronaći ključ po kojemu ćemo napraviti predstavu koja bezgrešno pomiruje i jednu i drugu činjenicu. Taj teret za početak prebacila sam na leđa Nikoline Bogdanović koja je autorica adaptacije Baumovog hita. Adaptacija romana se modificirala čitavo vrijeme i kako je predstava rasla i tekst je rastao sa njom. Bila sam svjesna da djeca danas imaju potpuno drugačije interese i gotovo sve im je virtualno dostupno i da upravo zato likovi Baumovog romana zaslužuju modifikaciju i evaluaciju. Naš ‘Oz’ se ozbiljno odmaknuo od filma i u predstavi postoji tek jedna scena koja je zapravo vizualni hommage filmu. Ljubitelji filma će je prepoznati”, najavljuje Saša.

Itekako ispred svog vremena

Priznaje da se ne sjeća baš precizno da li je u djetinjstvu prvo pročitala Baumov roman ili slavni klasik Victora Fleminga iz 1939., ali drži da joj je ipak prvo knjiga došla u ruke, jer je i u vrijeme njena odrastanja bila obavezna lektira: „Moram biti iskrena nije to bila ljubav na prvo čitanje pa niti na drugo. Godine su prošle dok se nije desio neki pomak i dok moja percepcija romana nije sjela na svoje mjesto. Film obožavam i često pomislim kakav je samo genij Fleming bio jer je u istoj godini napravio dva najgledanija filma svih vremena – ‘Čarobnjaka iz Oza’ i ‘Prohujalo s vihorom’. Popularnost Baumovog romana u vrijeme kad je nastao, možemo mjeriti jedino s megahitom J.K.Rowling ‘Harry Potterom’“.

Baumovo djelo, stvoreno u nultoj godini 20. stoljeća, itekako je bilo ispred vremena. To je čista psihodelija, puna snoviđenja, podsvjesnog i nadrealnih bića, ono, kao da je na nekom tripu bio… „Potpuno ste u pravu“, slaže se Saša, opisujući proces: „Roman obiluje nekom psihodeličnom i napornom simbolikom koju sam imala potrebe učiniti pristupačnijom, komunikativnijom i duhovitijom. U cijelom procesu rada bilo mi je važno ‘upoznati’ Bauma ne samo kao pisca već i kao osobu. Počela sam istraživati i njega i njegov rad i svaka nova informacija, detalj, izazvali su neku reakciju, neku vibru koju sam što svjesno a što nesvjesno utkala u predstavu.“

Proizvod suludih piščevih maštarija

Istražujući, tako je doznala da je Baum u Kansasu bio samo jednom i to na nekom usputnom gostovanju kazališta u kojem je radio, a Kansas je (prema tvrdnjama pisca Gore Vidala) odabrao zato što je 1893. tu američku državu zadesio neviđen uragan u kojem je smrtno stradala 31 osoba. Bivši uzgajivač peradi, trgovački putnik i kazališni menadžer Baum, otkriva Saša, bio je toliko zaljubljen u svoju kreaciju Smaragdnog grada da je olovku kojom je pisao o njemu – uokvirio. Čudesna zemlja Oz nije proizvod suludih piščevih maštarija već je hint za naziv dobio slučajno, kada je otvorio ladicu u svom radnom kabinetu gdje je između ostalih uredno složenih kartoteka pisalo A-G, H-N i O-Z. koji se Baumu očito svidio.

„Bio na tripu ili ne, Baum je napisao najpoznatiji road trip roman za djecu i mlade svih vremena. Ako se sjećate, u filmu je putovanje kroz čudesnu zemlju Oz san, u romanu nije. Mislim da je između ostalog i to razlog zašto mi je roman danas bliži. Ima neku notu gorkog suočavanja s realitetom. Željela sam napraviti predstavu koja će ostaviti autentičan trag našeg vremena“, naglašava redateljica Broz.

Prvi put sa Zekaemovim ansamblom

Finalni filmski proizvod potpisuje Fleming, ali su se do njega na setu ‘Oza’ izredali brojni teškaši: George Cukor, Mervyn LeRoy, King Vidor… Produkcija je patila od brojnih problema, sve do čestih psihičkih lomova sedamnaestogodišnje Judy Garland koja se već tada, posredno zbog terora MGM-ovih mogula, počela boriti s ovisnošću. I ova zekaemovska Oz-odiseja praćena je teškoćama, posebice zbog kovidaške pandemije.
„O, da“, potvrđuje Saša, opisujući peripetije s kojima su se borili: „Prva čitaća proba bila je prošle godine i to otprilike u vrijeme kada će ‘Čarobnjak iz Oza’ biti napokon premijerno izveden. Prekidali smo ne znam koliko puta dok na kraju nismo definitivno stali i to na punih sedam mjeseci. Povremeno sam imala osjećaj da sam dio neke okrutne igre s obzirom da sam na suradnju sa ZKM-om čekala doslovno 30 godina, a nisu nas zaobišle ni neke druge prepreke koje nisu imale veze s pandemijom. No, sve prepreke smo uspješno savladali i upravo s premijerom ‘Čarobnjaka iz Oza’ slavim svojih 30 godina profesionalnog rada“..

Prvi put radi s opjevanim ZKM-ovim ansamblom i bez kurtoazije iznosi kakva su sve uzajamna davanja i primanja ostvarili: „Neke od najdražih predstava gledala sam u ZKM-u i godinama se divila beskompromisnoj posvećenosti tog glumačkog ansambla. Meni je proces rada na predstavi uvijek najvažniji. Svakako vjerujem da ako je rad na predstavi kvalitetan da rezultat neće izostati. Posvećenost i predanost ansambla ‘Čarobnjaka iz Oza’ mojoj, našoj ideji nije izostala niti jedan trenutak. To su sve odreda vrhunski profesionalci koji zaista sve mogu i sve žele probati. Beskrajno su maštoviti i konstruktivni pa i onda kada smo bili svi iscrpljeni od pandemijskog ludila i 5-6 sati napornih proba pod maskama oni su se maksimalno davali i prepuštali do kraja.“

Osim tih performerskih genijalaca, Ozijanera kako ih Saša voli zvati, puna je hvale za autorski tim u kojem su, uz pomenutu Nikolinu Bogdanović, suradnica za pokret Blaženka Kovač Carić, scenograf Stefano Katunar, kostimografkinja Marita Ćopo, autor glazbe Toni Starešinić, oblikovatelj rasvjete Aleksandar Čavlek, autor videa i projekcija Lovro Mrđen i kreatorica maske Laura Buljan. „Cijeli ZKM od samog početka doslovno je disao za našeg ‘Oza’ i na tome sam im zahvalna kao i ravnateljici Snježani Abramović-Milković što sam dobila priliku da budem dio cijele te priče. Nadam se i veselila bi me u budućnosti neka nova kreativna priča sa ZKM-om“, ushićeno dijeli svoje kreativne nade.

Otvaranje novih slojeva romana

Zanimljivo je da čudesni dramski pisac Tomislav Zajec, inače marni dramaturg ZKM-ovske kuće, ima svoju tamnu verziju iste priče – dramu ‘Dorothy Gale’ koja oporo govori o luzerstvu odbačenih u jednoj silvestarskoj noći. Glavni protagonisti romana sve su od reda marginalci: Dorothy je usamljeno siroče, Strašila muči manjak pameti, Limenko nema srce, a Lavu nedostaje hrabrosti… Da li je drukčijost, posebnost „nesavršenih“ bića, lajtmotiv ove priče i predstojeće predstave?

„Jako mi je bilo stalo otvoriti neke nove slojeve romana koje nisam primjećivala kada sam ga ranije čitala. Također željela sam da ne banaliziramo činjenicu koja govori da bez pameti, srca i hrabrosti teško možemo kročiti kroz život“, potvrđuje Broz i nastavlja: „Mi u predstavi slavimo nesavršenosti i svjesnost da imamo pravo ponekad osjećati se glupo, usamljeno i preplašeno.

Htjela sam da taj žuti puteljak koji vodi Dorothy i njezinu neobičnu družinu kroz priču bude i prostor igre i mogućnost gdje se likovi mogu pobuniti pa i promijeniti sam tok priče i svoje mjesto u njoj. Život je pun prepreka ali samo o nama ovisi kojim smjerom ćemo ići. Tu poruku je bilo važno poslati. Zato Dorothy danas ne cupka u magičnim cipelicama kroz priču već usmjerava družinu i pronalazi rješenja. Petra Svrtan je moja idealna Dorothy. Ono što je također bilo vrlo važno a to je da putovanje postaje i sinonim za odrastanje ali i pokazuje kako su prijatelji važni suputnici u našim životima. Tako važni da su Strašilo, Limenko i Lav čak u jednom trenu zamijenili svoje nedostatke kako bi dali jedan drugome podršku.“

Virtualni svijet laži u koje su povjerovali

Dječja svijest o važnosti neprilagođenih, danas je posebno ugrožena i bombardirana lažnim projekcijama savršenosti. Kako im otvarati drukčije poglede? Saša Broz svjesna je delikatnosti i važnosti rješavanja toga problema: „Virtualni svijet uz svoje pozitivne strane postao je dnevni servis lažnih projekcija savršenosti. To generiranje paralelnog svemira u kojem baš ništa nema veze sa stvarnim životom ogroman je problem jer je naravno mogućnost da ispraviš svoje komplekse filterima, izabereš laž u koju želiš da drugi povjeruju, jednostavnije od toga da se suočiš s problemom, priznaš ga i pronađeš način da ga riješiš.

Borba protiv te vrste laži je teška ali nije nemoguća. Lik Oza baš kao i virtualni svijet laž je u koju su svi povjerovali pa i on sam. No kada se ‘veliki ,svemogući i veličanstveni Oz’ ispuhao poput balona, Dorothy i družina su se našli u problemu. Uvijek je jednostavnije osloniti se na nekog tko kaže da ti može nadomjestiti ili riješiti problem, ali što kad ostaneš sam sa sobom? Kako se onda nositi s problemima? Djecu treba učiti o tome da budu samostalni, svjesni i odgovorni prema sebi, senzibilizirani na slabije i da prigrle drugačije. Nažalost, trenutačna slika svijeta brutalno demantira upravo to što bi trebali mladima ostaviti u naslijeđe. Prostor za borbu da svijet postane bolje mjesto postoji i nadam se da ljudskost neće postati rijetka kategorija. U tom smislu Frank Baum je bio ili neviđen vizionar ili je samo bio svjestan ljudske nepromjenljivosti.“

‘Prezirem termin redateljsko kazalište’

Godine 1997., kao mlada redateljica, Saša Broz je u Gavelli radila „Poljubac žene pauka“, prema romanu argentinskog autora Manuela Puiga. Predstava koja se na brutalan i poetski način bavila maštom kao borbom za krvavi opstanak, bila je prekretnica u njezinoj karijeri, a zadesila ju je već na početku. Zanima me kako danas razmišlja, da li je Molina neka vrst Dorothy?

„Ta usporedba bi stajala da se adaptacija slijepo držala romana. Međutim, mi priču od samog početka ne pratimo iz vizure Dorothy nego iz vizure Tota. U tom smislu borba za prostor mašte u našoj predstavi disperzira od jednog lika i tek u određenom trenutku Dorothy uzima stvar u svoje ruke i vodi nas do kraja priče“, objašnjava Saša i procjenjuje na kojoj je sad ciglici svog puta: ‘Čarobnjak iz Oza’ baš kao i ‘Poljubac žene pauka’ jest neka nova stepenica i projekt koji me promijenio kao umjetnicu. Ljetos, nakon prve javne izvedbe ‘Čarobnjaka iz Oza’, postala sam svjesna toga.“

Nikada nije pribjegavala agresivnom redateljskom pečatu, nije dolazila u iskušenja samodopadnosti. Njezina ostvarenja odlikuje diskretna redateljska ruka. Ima golemo povjerenje u glumačku moć? „Nisam sigurna da znam što je agresivni redateljski pečat ali ono što znam to je da prezirem termin ‘redateljsko kazalište’ jednako kao što ga ne vole glumci s kojima sam imala prilike surađivati“, odlučna je u stavu, jer, kako kaže: „Teatar ne počiva na redatelju nego na glumcu. Postoji ideja, koncept, stav a držim da su oni u mojim predstavama jasno definirani i čvrsti. Sebe smatram vrhunskim motivatorom, suptilnim vođom i sukreatorom. Naravno da treba imati i kvalitetne sparing partnere za dobru igru. Glumačka moć je neizmjerna no potreban je redatelj koji će tu moć osvijestiti, usmjeriti i podariti joj ‘život’. Na kraju, najveći, nateži i najozbiljiji posao upravo je rad s glumcima. Ako su moje predstave okarakterizirane kao glumačke, postigla sam upravo ono što mi je bila namjera.“

Cijeli je život freelance umjetnica

Uz jedan mandat direktorovanja u Istarskom narodnom kazalištu u Puli i kratkotrajne avanture ravnateljice Opere u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, cijeli je život freelance umjetnica, izvan institucija i umreženih klanova. Voli tu nezavisnu poziciju ili je u pitanju nužnost i borba?

„Pozicija slobodnjaka koliko god bila izazovna i teška u ovim iznimno nesigurnim vremenima ipak te tjera da ideš dalje, da dižeš svoju ljestvicu da se dokazuješ. To je neka vrsta kreativnog adrenalina koji te, ako ga inteligentno usmjeriš, može zaista ispuniti. Uvijek imaš svijest da svaki posao mora biti besprijekorno odrađen da bi opstao na tržištu“, otkriva mi Saša, no: „S druge strane rado bih se ponovo upustila u vođenje nekog teatra. Znanja i stručnosti imam. Neka budućnost donese ono što je najbolje.“

Put prema karijeri ekspresivne slikarice

Krajem prošle sezone, u Zagrebačkom kazalištu lutaka prvi put je profesionalno surađivala s kćeri Sarom Haas (uzela je bakino prezime) kao scenografkinjom. Na „Ozu“ je Sara pomoćnica scenografa, a gradi i osebujnu karijeru ekspresivne slikarice. Sarin otac Ranko Zidarić izvrstan je glumac.

Pa je li Saša ikada poželjela da joj je kćerka izabrala nešto lukrativnije, a da nije, poput roditelja, pošla na neizvjesni put umjetnosti? „Baš nikada, jer, Sara je oduvijek znala što želi biti u životu. Uostalom, sjetim se sebe i koliko mi je podrška obitelji pomogla u karijeri i kao bivše balerine klasičnog baleta i pogotovo sada kao kazališne redateljice“, odgovara Saša Broz. O Dedi ovoga puta nismo pričali. On je ionako odavno i zasluženo prošao ispod duge.