Recenzija digitalne predstave Zakopana čuda: ljubavna priča, socijalna tjeskoba i magičan glumački trio
Teatar Mašina igre postavio je dramski tekst Monike Herceg u režiji Daria Harjačeka
Nježno brutalna poetesa Monika Herceg u jesen 2020. svojim prvim dramskim čedom osvojila je nagradu HNK Zagreb. Možda se tada nekom površnom, onako na prvu loptu, taj čin doimao kao eksces. Zalutali stvaralački hir. No, lava koja kulja iz tvrdo-kuhane čežnje drame Gdje se kupuju nježnosti, nebrojeni kopovi njene antologijske rudače, pokazali su da smo dobili jednu od najznačajnijih drama napisanih na našem jeziku ikad.
I dokazali da se čudesni stvaralački integritet Monike Herceg ne može podvesti pod parcelaške kanone i ladice. Nego se ona neprestano podaje istodobnim agregatnim stanjima umjetničkog i ljudskog instinkta. U poeziji ispisuje najzgusnutije romane, a na sceni pršti zemljanom simfonijom koja pulsira od bluesa do najsirovijeg punka. Monika je Steinbeckova kćer. Njeni plodovi gnjeva ne miruju, boreći se za posljednje rime ljudskosti u današnjem svijetu progonjenih i usamljenih.
Impresivan rezultat novog djela
Od petka, 29. travnja, možemo do mile volje rudariti po Monikinom novom djelu: Zakopanim čudima. U režiji i adaptaciji Daria Harjačeka, indie produkcija Teatra Mašina igre dostupna je na njihovom YouTube kanalu. Čulnost nagonskog nemira, posvemašnju raskriljenost u metafizici Monike Herceg, senzibilni Harjaček savršeno je prepoznao kao mogućnost nepatvorene bitke za emocije. Bacivši se u uzbudljivu hibridnu formu (kao što je tankoćutan hibrid Monikina danonoćna heroika) digitalnog teatra, filma, videoarta, poezije i glazbe.
Rezultat je impresivan. Na svakom pedlju ove komorne avanture. Monikinu priču o dvoje marginalaca, ahasvera na rubu ledenog svijeta koji očajnički kopaju puteve izbavljenja iz pogubljenih šansi ljubavi, Harjaček gipko osjeća kao klasičnu, svevremensku noir-melodramu. Ljubavnu priču s pozadinskim, jedva prigušenim otkucajima socijalne tjeskobe. U tome mu savršenu atmosferu pruža kamera Pavla Kocanjera, asocijativno vibrirajuća od Fordovih Plodova gnjeva (The Grapes of Wrath) do Wilderova Dvostrukog osiguranja (Double Indemnity). Kao i gusta muzička matrica Damira Šimunovića koji je poneseno odgovorio na glazbeno kameleonstvo Monikinog pisma, neprestance hodeći rubovima žestokih krikova pobune i melankoličnih stanja.
Magična glumačka trojka
Ohole i lažne redateljske veličine gube se u pompeznom vješanju glumačkog mesa za topove. Istinski, dubinski redatelji poput Harjačeka, ne zaboravljaju ono osnovno poslanje redatelja-pouzdanika. Oslonca i nježnog pratioca prestrašenom, željnom i rastvorenom glumačkom biću. Komorni ep na isluženom madracu, daje Harjačeku priliku da doslovce bdije obraz uz obraz svoje magične glumačke trojke. Da ih delikatno ohrabruje, zadivljen njihovom hrabrošću da se ogole do posljednje zvijezde Cyberspacea po kojem se očajnički traže.
Judita Franković Brdar (Zauvijek djevojčica) i Pavle Vrkljan (Zauvijek dječak) u 35-minutnom isječku vremena odigrali su čitave epohe. Juditina opora čežnja i jedinstveni sarkastični eros ranjive infantilnosti prizivaju i noirovsku antiheroinu i rezigniranu staricu preživjelu bez šansi. Pavle je potresno spreman da tom besmrtnom dječaku poda rizike ustrašenog emotivca, rutinera gubitništva i zapretenog nasilnika.
Među njima stalno levitira i zemljano se ukopava Ljubav u rukama Jelene Miholjević. Ona je njihova Ma Joad, trenerica životnog smisla, istjerivačica neodustajanja, fanatička vjernica u krhkost ljubavi. Kao vestalka utrobnih intima, Jelena ima snagu da utopije učini stvarnima, jer kako neprestano mantra: “Od svega je najstrašnije kad je potpuno prazno ljudsko srce.“ Elem, ljudi, kopajte žestoko po Zakopanim čudima. S njima nikada srca nećete isprazniti.