Studiozni Eggers koji se u svoja prva dva filma također bavio ranijim razdobljima, ostajući pritom na području sjeveroistočnog SAD-a gdje je i rođen, inspiraciju je ovaj put crpio iz Povijesti Danaca, opsežne kronike koju je u ranom trinaestom stoljeću dovršio Saxo Grammaticus, gdje donosi sage koje sežu sve do mitološkog osnivača danskog kraljevstva Dana.
Radnja Sjevernjaka odvija se na prijelazu iz devetog u deseto stoljeće, kada se kralj Aurvindil (Ethan Hawke) iz pobjedonosnog prekomorskog pothvata vraća na svoj otok gdje ga čekaju sin Amleth i žena Gudrún (Nicole Kidman). U trenutku kad sin i otac završe s neobičnim ritualom koji vodi dvorska luda Heimer (Willem Dafoe), napadne ih skupina vojnika koju je poslao kraljev brat Fjölnir (Claes Bang). Kralj je ubijen, a mladi Amleth nakratko bježi u selo gdje svjedoči otmici svoje majke, a onda se čamcem otiskuje na otvoreno more.
Osvetiti oca, spasiti majku, ubiti strica
Dok vesla dječak Amleth obećava si da će osvetiti oca i spasiti majku, odnosno ubiti strica, ali prolaze dvadeset godina dok ga tijekom pljačkaškog pohoda u zemlji Rus na taj put ne vrati proročica (Björk). U tom je trenutku Amleth (Alexander Skarsgård) berserker – član posebno okrutne jedinice Vikinga koji se bore u stanju nalik transu i ubijaju sve pred sobom – no ubrzo napušta suborce i infiltrira se u skupinu slavenskih robova na putu prema Islandu, gdje na komadiću zemlje skromno gospodari upravo njegov stric.
Naizgled bezosjećajni ratnik na brodu se zbližava s mladom ropkinjom Olgom (Anya Taylor-Joy) koja mu s vremenom postaje ljubavnicom i saveznicom u izvršavanju osvete, no čeka ga veliko iznenađenje koje će potresti sjećanje na oca i ideju neizbježnosti onoga što je smatrao svojom sudbinom te ga natjerati da izabere između potencijalno sretne budućnosti i razrješavanja računa iz prošlosti, ali vrlo vjerojatno uz visoku cijenu.
Sjevernjakom se Eggers nešto više približava mainstream kinematografiji, ali ostaje vjeran zahtjevnijoj ekspoziciji i zadržava osnovne elemente svoje redateljske poetike, primjerice interes za pomaknuta psihička stanja i utjecaj nadrealnih i natprirodnih sila na čovjeka – čemu uglavnom pristupa ravnopravno tretirajući realne i fantastične elemente, kao što je to bio slučaj u filmovima Vještica i Svjetionik.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Majstorska interpretacija srednjovjekovnog mentaliteta
Kako bi stvorio što uvjerljiviju sliku nordijskog srednjovjekovlja, Eggers se posvetio pomnom istraživanju teme s kojom je još kao dječak bio upoznat. U filmu su angažirani savjetnici s područja etnologije, arheologije i povijesti koji su pomogli da materijalna kultura epohe bude uistinu dosljedno reproducirana – samo po sebi, nije to nikakvo mjerilo kvalitete filma – ali u kombinaciji s ostalim aspektima produkcije rezultat je vanserijski.
Eggersova interpretacija mentaliteta srednjovjekovnih Skandinavaca prava je majstorija. S jedne strane, Sjevernjak duboko uranja u nordijsku mitologiju, njezinu simboliku i rituale, važnost u svakodnevnom životu onovremenih ljudi – posebno su zanimljive Amlethove fantastične vizije onostranih bića. S druge strane, izuzetno uspješno dočarava materijalne uvjete života, konstantnu prisutnost fizičke opasnosti i okrutnost svijeta gdje je život često “bijedan, ogavan, surov i kratak”, kako bi rekao Thomas Hobbes.
Dojam pojačava impresivna kinematografija Eggersova stalnog suradnik Jarina Blaschkea koji se ovdje dobrim dijelom odlučuje za zagasitu, sivo-smeđu paletu koja prigušuje raskošno zelenilo okoliša (snimano u Irskoj), dok su već prepoznatljivo jezovite eggersovske noći efektno osvjetljene mjesečinom i vatrom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Izuzetne akcijske sekvence i sjajna glazbena dopuna
Nasuprot ranijim Eggersovim filmovima u kojima je taj aspekt izostajao, ovdje je Blaschke pokazao i sjajan kapacitet za snimanje akcijskih sekvenci, a završni dodir atmosferi glazbenom podlogom dodaju debitanti u polju, Robin Carolan i Sebastian Gainsborough, koji kreiraju neobičan, ali efektan hibrid tradicionalnog nordijskog i modernog zvuka utemeljenog na postmodernizmu druge polovice 20. stoljeća.
Dijalozi obiluju poetičnim i metaforički natopljenim dijelovima (scenarij s Eggersom potpisuje islandski pjesnik Sjón), no ponekad u tim epizodama autori možda odlaze predaleko, a film je često puno dojmljiviji na razini pokreta i geste; u zvjerskim manifestacijama vikinškog gnjeva, primordijalnom i barbarskom, blatu i krvi – dakle, u čisto fizičkim okvirima.
Skarsgårdov Amleth uvjerljiviji je kao pogrbljeni isklesani krvolok nego kao zaljubljeni muškarac ili povrijeđeni sin, što vjerojatno i ima smisla s obzirom na to da je veći dio života vođen isključivo željom za osvetom. Njegov emocionalni kapacitet nije mogao ni biti posebno razvijen u društvu muškaraca koji okolo zubima čupaju grkljane i potpaljuju kuće u koje su prethodno potrpali sve one koje ne mogu uzeti kao roblje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Trenutačno vjerojatno najzanimljiviji film u kinima
Osveta je dakle temeljni katalizator radnje i za nju je glavni protagonist sudbinski predodređen, bez obzira na cijenu koju za to mora platiti. Na njegovom putu prema Valhalli svi ostali sporedni su likovi, iako ostatak glumačkog ansambla odrađuje solidan posao i kvalitetno doprinosi filmu u okviru onoga što je zadano samim scenarijem.
Ponekad je teže razumjeti njihove postupke, no kad Eggersovim likovima pristupimo kao onom Drugom, nečemu što ne možemo shvatiti iz današnje perspektive, odnosno kad se prepustimo vještoj autorskoj interpretaciji tog svijeta, onda nam i motivacija likova postaje plauzibilnija.
Konačno, atmosferičan, mračan i brutalan – Sjevernjak je vjerojatno najzanimljiviji film koji trenutačno imamo u kinima – i predstavlja uspješan kompromis između Eggersove osobne umjetničke estetike i zahtjeva epskog akcijskog filma koji cilja na širu, ali opet nešto zahtjevniju publiku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Recenzija: nordijski ep Sjevernjak dojmljiv je kompromis poetike redatelja Eggersa i zahtjeva akcijskog filma
Film je često puno dojmljiviji na razini pokreta i geste, u zvjerskim manifestacijama vikinškog gnjeva
Eggersova interpretacija mentaliteta srednjovjekovnih Skandinavaca prava je majstorija. Sjevernjak duboko uranja u nordijsku mitologiju, njezinu simboliku i rituale, važnost u svakodnevnom životu onovremenih ljudi. Izuzetno uspješno dočarava materijalne uvjete života, konstantnu prisutnost fizičke opasnosti i okrutnost svijeta gdje je život često bijedan, ogavan, surov i kratak
Novi film jednog od talentiranijih američkih redatelja mlađe generacije, Roberta Eggersa, donosi alternativnu verziju priče kojom se prije više od četiri stotine godina inspirirao i William Shakespeare – no umjesto filozofski nastrojenog Hamleta, u Sjevernjaku svrgnutog princa gledamo kao podivljalog vikinškog osvajača – pa iako priča ne dobiva veći epski zamah, moguće je da se radi o najautentičnijoj viziji nordijske srednjevjekovne kulture dosad viđene na kino-platnima.
Studiozni Eggers koji se u svoja prva dva filma također bavio ranijim razdobljima, ostajući pritom na području sjeveroistočnog SAD-a gdje je i rođen, inspiraciju je ovaj put crpio iz Povijesti Danaca, opsežne kronike koju je u ranom trinaestom stoljeću dovršio Saxo Grammaticus, gdje donosi sage koje sežu sve do mitološkog osnivača danskog kraljevstva Dana.
Radnja Sjevernjaka odvija se na prijelazu iz devetog u deseto stoljeće, kada se kralj Aurvindil (Ethan Hawke) iz pobjedonosnog prekomorskog pothvata vraća na svoj otok gdje ga čekaju sin Amleth i žena Gudrún (Nicole Kidman). U trenutku kad sin i otac završe s neobičnim ritualom koji vodi dvorska luda Heimer (Willem Dafoe), napadne ih skupina vojnika koju je poslao kraljev brat Fjölnir (Claes Bang). Kralj je ubijen, a mladi Amleth nakratko bježi u selo gdje svjedoči otmici svoje majke, a onda se čamcem otiskuje na otvoreno more.
Osvetiti oca, spasiti majku, ubiti strica
Dok vesla dječak Amleth obećava si da će osvetiti oca i spasiti majku, odnosno ubiti strica, ali prolaze dvadeset godina dok ga tijekom pljačkaškog pohoda u zemlji Rus na taj put ne vrati proročica (Björk). U tom je trenutku Amleth (Alexander Skarsgård) berserker – član posebno okrutne jedinice Vikinga koji se bore u stanju nalik transu i ubijaju sve pred sobom – no ubrzo napušta suborce i infiltrira se u skupinu slavenskih robova na putu prema Islandu, gdje na komadiću zemlje skromno gospodari upravo njegov stric.
Naizgled bezosjećajni ratnik na brodu se zbližava s mladom ropkinjom Olgom (Anya Taylor-Joy) koja mu s vremenom postaje ljubavnicom i saveznicom u izvršavanju osvete, no čeka ga veliko iznenađenje koje će potresti sjećanje na oca i ideju neizbježnosti onoga što je smatrao svojom sudbinom te ga natjerati da izabere između potencijalno sretne budućnosti i razrješavanja računa iz prošlosti, ali vrlo vjerojatno uz visoku cijenu.
Sjevernjakom se Eggers nešto više približava mainstream kinematografiji, ali ostaje vjeran zahtjevnijoj ekspoziciji i zadržava osnovne elemente svoje redateljske poetike, primjerice interes za pomaknuta psihička stanja i utjecaj nadrealnih i natprirodnih sila na čovjeka – čemu uglavnom pristupa ravnopravno tretirajući realne i fantastične elemente, kao što je to bio slučaj u filmovima Vještica i Svjetionik.
Majstorska interpretacija srednjovjekovnog mentaliteta
Kako bi stvorio što uvjerljiviju sliku nordijskog srednjovjekovlja, Eggers se posvetio pomnom istraživanju teme s kojom je još kao dječak bio upoznat. U filmu su angažirani savjetnici s područja etnologije, arheologije i povijesti koji su pomogli da materijalna kultura epohe bude uistinu dosljedno reproducirana – samo po sebi, nije to nikakvo mjerilo kvalitete filma – ali u kombinaciji s ostalim aspektima produkcije rezultat je vanserijski.
Eggersova interpretacija mentaliteta srednjovjekovnih Skandinavaca prava je majstorija. S jedne strane, Sjevernjak duboko uranja u nordijsku mitologiju, njezinu simboliku i rituale, važnost u svakodnevnom životu onovremenih ljudi – posebno su zanimljive Amlethove fantastične vizije onostranih bića. S druge strane, izuzetno uspješno dočarava materijalne uvjete života, konstantnu prisutnost fizičke opasnosti i okrutnost svijeta gdje je život često “bijedan, ogavan, surov i kratak”, kako bi rekao Thomas Hobbes.
Dojam pojačava impresivna kinematografija Eggersova stalnog suradnik Jarina Blaschkea koji se ovdje dobrim dijelom odlučuje za zagasitu, sivo-smeđu paletu koja prigušuje raskošno zelenilo okoliša (snimano u Irskoj), dok su već prepoznatljivo jezovite eggersovske noći efektno osvjetljene mjesečinom i vatrom.
Izuzetne akcijske sekvence i sjajna glazbena dopuna
Nasuprot ranijim Eggersovim filmovima u kojima je taj aspekt izostajao, ovdje je Blaschke pokazao i sjajan kapacitet za snimanje akcijskih sekvenci, a završni dodir atmosferi glazbenom podlogom dodaju debitanti u polju, Robin Carolan i Sebastian Gainsborough, koji kreiraju neobičan, ali efektan hibrid tradicionalnog nordijskog i modernog zvuka utemeljenog na postmodernizmu druge polovice 20. stoljeća.
Dijalozi obiluju poetičnim i metaforički natopljenim dijelovima (scenarij s Eggersom potpisuje islandski pjesnik Sjón), no ponekad u tim epizodama autori možda odlaze predaleko, a film je često puno dojmljiviji na razini pokreta i geste; u zvjerskim manifestacijama vikinškog gnjeva, primordijalnom i barbarskom, blatu i krvi – dakle, u čisto fizičkim okvirima.
Skarsgårdov Amleth uvjerljiviji je kao pogrbljeni isklesani krvolok nego kao zaljubljeni muškarac ili povrijeđeni sin, što vjerojatno i ima smisla s obzirom na to da je veći dio života vođen isključivo željom za osvetom. Njegov emocionalni kapacitet nije mogao ni biti posebno razvijen u društvu muškaraca koji okolo zubima čupaju grkljane i potpaljuju kuće u koje su prethodno potrpali sve one koje ne mogu uzeti kao roblje.
Trenutačno vjerojatno najzanimljiviji film u kinima
Osveta je dakle temeljni katalizator radnje i za nju je glavni protagonist sudbinski predodređen, bez obzira na cijenu koju za to mora platiti. Na njegovom putu prema Valhalli svi ostali sporedni su likovi, iako ostatak glumačkog ansambla odrađuje solidan posao i kvalitetno doprinosi filmu u okviru onoga što je zadano samim scenarijem.
Ponekad je teže razumjeti njihove postupke, no kad Eggersovim likovima pristupimo kao onom Drugom, nečemu što ne možemo shvatiti iz današnje perspektive, odnosno kad se prepustimo vještoj autorskoj interpretaciji tog svijeta, onda nam i motivacija likova postaje plauzibilnija.
Konačno, atmosferičan, mračan i brutalan – Sjevernjak je vjerojatno najzanimljiviji film koji trenutačno imamo u kinima – i predstavlja uspješan kompromis između Eggersove osobne umjetničke estetike i zahtjeva epskog akcijskog filma koji cilja na širu, ali opet nešto zahtjevniju publiku.