Redatelj filma o Staljinu: 'Gruzija se nalazi na raskrižju sovjetskog komunizma i zapadnog kapitalizma, Rusije i Azije'
Nikoloz Bezhanishvili stiže na hrvatsku premijeru svoga dokumentarca 'Sjeveroistočni vjetrovi' ovoga tjedna u Zagrebu i Puli
Iako je od Staljinove smrti prošlo više od sedamdeset godina, život i djelo tog komunističkog diktatora ne prestaju biti inspirirajućim elementom kako za znanstvenike, tako i za filozofe i umjetnike.
Nedavno je Ozren Žunec objavio knjigu “Gutaljinščik” koja se bavi Staljinovom diktaturom, a u Zagrebu i Puli, pak, ovoga tjedna gostuje i gruzijski redatelj Nikoloz Bezhanishvili koji stiže na hrvatsku premijeru svoga dokumentarca “Sjeveroistočni vjetrovi”.
Film prati priču čija se radnja događa u gruzijskom Goriju, Staljinovom rodnom mjestu, u kojem skupina nostalgičnih komunista sanja o povratku u vremena diktatora i kontrole, dok je okosnica dokumentarca problem proizašao iz uklanjanja spomenika Staljinu 2010. godine.
Zaštitnica staljinizma
Spomenik je demontiran 2010. – dvije godine nakon rusko-gruzijskog rata te unatoč tome što su mnogi stanovnici Gorija prozapadno orijentirani. Ipak, živjelo je i mišljenje da se Staljinov spomenik treba vratiti jer je on, za neke, “najpopularniji Gruzijac koji je pobijedio neprijatelje”, govori nam Bezhanishvili.
Pritom su mnogi su zaboravili na represije koje su doživljavali pod komunističkim sistemom.
Tako ovaj gruzijski redatelj prati skupinu tamošnjih sedamdesetogodišnjaka okupljenih u protestu i borbi za ponovno postavljanje spomenika njihovu junaku. Pravi problem slijedi tek kad se pojavljuje i druga staljinistička stranka koja im se suprotstavlja, predstavljajući se kao jedina istinska zaštitnica staljinizma.
Ovaj dokumentarac na trenutke graniči s fikcijom, uz niz urnebesnih situacija i plejadom ekscentričnih likova, a priča prati ljude koji su toliko zarobljeni u prošlosti da ne primjećuju kako se svijet oko njih nepovratno promijenio.
Topli doček lidera partije
Ideja za film povezana je s djetinjstvom samog Bezhanishvilija koji se rodio u Goriju, premda tamo nikada nije živio. “Odrastali smo u Tbilisiju. Mama se zatekla u Goriju u trenutku rađanja, a majčin je otac bio veliki staljinist. Kad god bismo, za praznika, išli u Gori, djed bi mene i sestru uvijek vodio kod tog spomenika u centru grada”.
“Govorio bi nam lijepe stvari o Staljinu, Komunističkoj partiji i Sovjetskom savezu. Moja mama – a njegova kćer – s druge je strane bila totalno protiv Staljina”, govori nam Bezhanishvili koji je u Gori otišao i 2011. godine, kada su ljudi prosvjedovali s ciljem vraćanja spomenika Staljinu.
“Upoznao sam lidera partije koji me prihvatio toplo, pogotovo kada je čuo da je moj djed iz Gorija. Bez obzira na to što nisam staljinist i što nisam podržavao tu vrstu politike, prihvatili su me jer nitko nije bio zainteresiran za njihova razmišljanja. Kada su vidjeli da je došla osoba s kamerama – za njih je to bilo veliko ohrabrenje”.
S komunistima – bez problema
Bezhanishvili tvrdi kako je za dokumentariste uvijek problem dobiti potpuni pristanak od glavnih likova, pogotovo kada želiš kamerom uhvatiti zanimljive zakulisne igre. “Ljudi često ne žele da ih se snima, ali s ovim komunistima nisam imao problema. Otvorili su mi sva vrata”.
Dokumentarac “Sjeveroistočni vjetrovi” film je – kaže redatelj – o Sovjetskom savezu, o nepravednom sistemu baziranom na ubijanju i egzekucijama, ali i o mnogočemu drugome.
“Bio je to pokvaren i loš sistem, zato je i kolabirao. Iako prvenstveno govori o političkim opcijama koje lokalno žele povratiti Staljinov spomenik, ovo je film o samoći, samovanju i cijeni koju ljudi plaćaju zbog ideologije”.
Snimanje je započeto 2016. i trajalo je tri godine, dok je postprodukcija uzela još dvije godine. “Bilo je zahtjevno uređivati ovaj film jer smo imali puno materijala”, kaže Bezhanishvili i nastavlja, “morali smo ga uređivati kao fikciju jer je to takva priča i to je bilo vrlo zahtjevno”.
Sovjetski establišment
Kako bilo – iz preko četiri stotine sati materijala morao je izbaciti puno dobrih scena. “Slagao sam dokumentarac temeljen na konfliktu dvije partije, odnosno dva lika – Robinzona i Makvale.
Makvala – koja je za vrijeme Sovjetskog saveza bila istaknuta i značajna komunistkinja, na početku se filma pita: “Tko smo bili, a tko smo danas”? Za pretpostaviti je da je ličnost poput nje imala razloga za biti nostalgičnom u starosti.
“Ona je bila vrlo značajna ličnost, a nakon kolapsa Sovjetskog saveza izgubila je apsolutno sve. Bila je uspješna žena, svi su je znali, a poslije je ostala bez svega. Svi koji su imali poveznice s komunizmom i sovjetskim establišmentom su dolaskom samostalne Gruzije izgubili puno toga”.
“Vlade koje su došle nakon bile su ekstremno korumpirane te se nisu brinule za ljude koji su imali sovjetsku prošlost ili sovjetski mentalitet. Očekivalo se puno više od postsovjetskih vlasti koje su, umjesto da misle na narod, mislile na sebe”, prepričava Bezhanishvili.
Problemi s nacionalnim filmskim centrom
Kada je riječ o Gruziji danas – 80-90% mlađih generacija prozapadno je orijentirano, žele se pridružiti EU-u i NATO-u. “U Gruziji danas nije ostalo puno staljinista. Možda će pojedinci reći da je Staljin bio dobar čovjek, ali popularnost mu snažno opada. Naš najveći trenutni problem su desni pokreti i konzervativne stranke povezane s Rusijom”.
Sugovornik tvrdi kako je u Gruziji komunizam zamijenjen s klerom i desničarima povezanima s ruskim tajnim službama. Premda rast desnice bilježi cijela Europa, u Gruziji je situacija ipak malo drugačija. “Rusija intenzivno koristi svoju sovjetsku propagandnu mašineriju kako bi ljude odmakla od Zapada i EU”.
Na pitanje kako je biti nezavisni filmaš u Gruziji, Bezhanishvili odgovara kako imaju velikih problema s nacionalnim filmskim centrom. “Ljudi koji mu stoje na čelu primjenjuju cenzuru. 90% gruzijskih filmaša, tj. oko 450 ljudi bojkotira filmski centar. Prosvjedujemo, ali osim toga – nemamo alata kojima bismo se borili protiv korupcije”.
Raskrižje Europe i Azije
Gruzija je raj za dokumentarne filmove jer čovjek u toj zemlji može pronaći puno zanimljivih priča i lica. “Još uvijek smo u tranziciji; nalazimo se na raskrižju sovjetskog komunizma i zapadnog kapitalizma. Na raskrižju Europe i Azije. Uvijek je zanimljivo promatrati što se događa i kako se društvo mijenja i transformira”.
Problem s filmskom industrijom je najčešće financijske prirode, ali se i s tim uspijevaju izboriti. Pritom, tamošnja Vlada samo deklarativno propagira europski put, dok se istovremeno krše ljudska prava, a u zemlji cvate korupcija. “Društvo je, ipak, na pravoj strani, u to čvrsto vjerujem”, tvrdi Bezhanishvili.
Redatelj napominje kako je gruzijska vlada lani htjela provesti zakon protiv tzv. stranih agenata. “Ako bih dobio novac za film od neke inozemne fondacije, trebao bih se registrirati kao strani agent. To funkcionira u Azerbajdžanu, isto su htjeli napraviti i ovdje, ali smo izašli na ulice i uspjeli se izboriti protiv tog užasnog zakona”.
Bezhanishvili trenutno razvija jedan, kako kaže, antiruski projekt, a u Hrvatskoj će boraviti ovoga tjedna za prikazivanja njegova filma “Sjeveroistočni vjetrovi” i to u Zagrebu 22. veljače te Puli 23. veljače.