Redateljica Anica Tomić uoči premijere u Berlinu: Povijest se kreće velikim brzinama. U teatru je pokušavamo zaustaviti

Bit će to u kratkom roku druga scenska verzija ovog izazovnog teksta. Praizvedba se dogodila u Staatstheateru Hannover (13. siječnja), a berlinska glumačka momčad na scenu izlazi 27. siječnja. U virtualnom razgovoru koji vodimo uoči ove za nju važne premijere, gastarbajterski glas Anice Tomić donosi vijesti i o burnim društvenim previranjima kroz koje njemačko društvo upravo prolazi. S nadom, koju dijelimo, da je teatar posljednje mjesto otpora od crva koji nam glođu živote.

TELEGRAM: Kako je došlo do angažmana u Deutsches Theateru?

TOMIĆ: Sve je počelo prije nekoliko godina, preko grupe za umrežavanje redateljica u sklopu (saveza europskih kazališta) European Theater Convention, koje sam članica zahvaljujući preporuci (bivše intendantice HNK-a u Zagrebu) Dubravke Vrgoč. Sastanci s kolegicama diljem svijeta održavaju se Zoomom, a služe kako bismo razmjenjivale iskustva i ideje, ali i izazove koje imamo ovisno o sredini iz koje dolazimo. Istovremeno, svaki je put neka od nas imala izlaganje s kratkim predstavljanjem svoga rada, popraćeno trailerom.

Za mene je taj dio bio najizazovniji jer je trebalo dvadeset godina predstaviti u nekoliko minuta trailera i pritom opisati bit onoga čime se bavim u kazalištu. Na tim su sastancima često prisutni i dramaturzi kazališta, ali i intendanti. Ubrzo nakon prezentacije dobila sam nekoliko mailova kazališta zainteresiranih za suradnju. Molili su snimke predstava, a nakon toga nekoliko dramaturga došlo ih je i uživo pogledati. Vrlo brzo dobila sam poziv za režiju Ödöna von Horvátha u drugom najjačem kazalištu u Austriji, Schauspielhausu Graz, a negdje paralelno i poziv za Deutsches Theater.

TELEGRAM: Dok radite po cijeli dan, stignete li upijati i blagodati berlinske scene? Jeste li što uspjeli pogledati u drugim kazalištima?

TOMIĆ: Uspjela sam uz naše intenzivne probe pogledati ne samo predstave, već i sjajne izložbe. Berlin je grad u kojem ne možete propustiti kazališni centar Hebbel am Ufer i njegov sjajni program, zatim Berliner Ensemble, koji me uvijek podsjete zašto sam i dalje brehtijanka, nekoliko odličnih predstava u Deutsches Theateru, ali i u Volksbühneu na Rosa-Luxemburg-Platzu, kao i u nezaobilaznom Maxim Gorki Theateru…

TELEGRAM: U Gorkom je u angažmanu i naš Frljić…

TOMIĆ: Tako je. Moj stari prijatelj i kolega Oliver Frljić ko-umjetnički je ravnatelj. Uspjeli smo se čak i dosta družiti, a kroz nekih mjesec i pol dana i on ima premijeru u Gorkome. Bila sam i u muzeju Martin Gropius Bau na završnom performansu umjetnice Selme Selman. Sve izložbe i instalacije koje sam pogledala napunile su me umjetnički i emocionalno, od galerije Hamburger Bahnhof, preko divne Berlinische Galerie s izložbom Edvarda Muncha.

KW Institute for Contemporary art, pa fenomenalna Khroma, gdje shvatite moć svjetlosnih instalacija, pa Muzej njemačke kinematografije, s izvanrednim originalnim postavom kostima Marlene Dietrich kao i povijesti filma; zatim zbirka Boros, pa Njemački povijesni muzej, koji se obračunava s putovima kojima je povijest krivo krenula, te nezaobilazni Židovski muzej, koji me uvijek ostavi bez riječi… Kao što vidite, mogla bih cijeli intervju pričati samo o izložbama.

TELEGRAM: A koji su neki glavni benefiti koje osjećate radeći u tamošnjoj produkciji?

TOMIĆ: Struktura rada i pripreme je drugačija. Kao i hijerarhija. Konkretno, tzv. “bauproba” događa se šest mjeseci ranije, a scenograf je druga najvažnija osoba uz redatelja. Na bauprobi se gradi probna scenografija za autorski tim, i radi se mali ekspoze o tome što ćete raditi. U principu, sudjeluje preko četrdeset ljudi i uvijek je jako uzbudljivo. Također, kod njih su službe striktno podijeljene i zna se točno koja služba što radi.

TELEGRAM: U razmjeni zanata s njemačkim glumcima, kakve su vam obostrane lekcije? Što ste jedni od drugih naučili?

TOMIĆ: Njemački glumci, a pod tim se podrazumijeva cijelo govorno njemačko govorno područje Austrije, Njemačke, Švicarske, ovisno kojoj školi pripadaju, imaju različite principe, ali povezuje ih da su veliki profesionalci, koji često već na jednu od prvih proba dolaze s naučenim tekstom. Vrlo su disciplinirani i u toj svojoj disciplini često se onaj moj, kako oni kažu, “istočnoeuropski duh” ludila sjajno složi s njihovom energijom.

Trenutno surađujem sa sjajnim ansamblom Deutsches Theatera, gdje fenomenalna Anja Schneider igra Noru, a dobitnik Srebrnog medvjeda Jörg Pose supruga Torvalda. Oni su tip glumaca s kojima sam se prepoznala na prvu, i surađujemo kao da radimo zajedno već dvadeset godina. Kao i s ostalim dijelom ansambla s kojim je užitak raditi: Lisa Birke Balzer je služavka Helena, Steffi Krautz je dadilja Ana-Marija, Natalie Seeling igra ulogu Kristine, Peter René Lüdicke je u ulozi dostavljača paketa, a tu je još sedam sjajnih statista u različitim ulogama.

TELEGRAM: Njihova tehnika i izvedbene emocije uzbudljivo su svedene, gotovo škrte na van, a potkožno su eruptivne. Nije li to i inače vaš redateljski kod u radu s glumcima? Nagađam da ste se osjećali kao kod kuće.

TOMIĆ: Zanimljivo mi je bilo kad sam radila prvu predstavu za Graz, a to je ujedno bio i moj ispit zrelosti rada s glumcima, shvatila sam da bez obzira na drugi jezik, emocija koja se proizvodi uvijek je ona koja je duboko zakopana unutar samog jezika. Kako i mi tradicijski, zbog same svoje povijesti, pripadamo tom njemačkom “kazališnom diskursu”, bilo mi je zanimljivo – i u Grazu ali i sad u Deutsches Theateru – uživati u tome kako jezik proizvodi jedno značenje koje se u spoju njihove sjajne glumačke interpretacije pretvara u svečanost izvedbe. Anja Schneider kao Nora vulkan je i vrtlog svih emocija koje su arhetipski zakopane u tim kanonski ženskim likovima; njena izvedba, po mojem mišljenu, svrstava je u najbolje glumice s kojima sam ikad radila.

TELEGRAM: Tekst je bio prijedlog uprave ili vaš? Da li vas je drama Sivan Ben Yishai dobila odmah na prvo čitanje?

TOMIĆ: Bilo je različitih prijedloga od strane uprave, mislim čak desetak, ali je paralelno ispalo da trenutno njihova najizvođenija i najprogresivnija autorica, inače Izraelka, Sivan Ben Yishai priprema novi tekst. Zapravo smo dobili materijal koji se još uvijek mijenjao i nadopisivao u samim razgovorima sa Sivan, a dramaturginja Jelena Kovačić kao dio mog tima, i s njihove strane dramaturg Christopher-Fares Köhler, napravili su adaptaciju tog nimalo lakog postdramskog teksta.

TELEGRAM: Naslov drame i na engleskom i na njemačkom ima kastinsku pljusku: Kako probaviti ili kompostirati kuću gospodara? U crnohumornoj gami jako je zanimljiva i promjena fokusa: na pozadince, sluškinju, dadilju, nosača… Da li se bavite tim jakim socijalnim nabojem društvene nepravde?

TOMIĆ: Na razini same strukture tekst je obračun ili sukob neke vrste tradicije i moći s onima koji su potlačeni i izostavljeni. Likove koji često nisu u cast listi “Nore” Sivan na zanimljiv način stavlja u centar pažnje, reispisujući povijest kanona: što bi se u nekoj utopističkoj ideji dogodilo kad bi Dostavljač koji u originalu ima jednu repliku, ili služavka i dadilja Nore, pobunili i pokušali preuzeti moć, preokrenuti povijest ili naprosto nanovo reispisati diskurse moći?

TELEGRAM: Što je s insajderskim slojem umjetničke eksploatacije, umjetno formiranih hijerarhijskih vrijednosti u kazališnim mikrosredinama? Time se autorica također intrigantno bavi.

TOMIĆ: Trenutno dok razgovaramo, u Njemačkoj traju najveći protesti ovog desetljeća. Štrajkale su željeznice, upravo je završio štrajk poljoprivrednika u Berlinu, koji je doslovce bio okupiran s tisućama traktora… Tako da materijal na kojem radim korespondira s vremenom koje upravo sada živim. On govori o snazi patrijarhata kroz diskurs Nore, koja je bez obzira što je žena preuzela sve njegove principe. Tekst se bavi i presuditeljima svih onih koji nisu bijeli, Europljani; između redaka govori i o velikoj ksenofobiji koja se počela intenzivno širiti Njemačkom.

Upravo je ovih dana u Berliner Ensembleu održano veliko okupljanje kulturnjaka i intelektualaca, koji su upozorili na tajne sastanke radikalne desnice koja planira progon tisuća i tisuća imigranata. Povijest se kreće velikim brzinama, a mi joj svjedočimo, i pokušavamo je zaustaviti na tren u teatru, kao zadnjem mjestu pokušaja otpora. U toj teatarskoj viziji na kraju se događa distopijska ideja da samo solidarnost može nadvladati crve koji nadiru.

TELEGRAM: “Hotel Zagorje”, Gavellina hit-predstava koju ste režirali prije točno četiri godine, odrješito i nadahnuto staje u zaštitu djece žrtava naših bezumlja. Upravo ovih dana u Vukovaru su fašistoidni batinaši iscipelarili djecu na ulici. Da li bi išta pomoglo da takve nasilnike prisilno natjeramo da gledaju vašu predstavu?

TOMIĆ: Bilo mi je teško slušati o događajima u Vukovaru. Ovo čemu sad svjedočim u Njemačkoj je pokušaj da se obrane tekovine ne samo europske kulture i razuma, već i svijest da nas samo poštivanje, međusobno uvažavanje i razumijevanje može zaštiti od nas samih. Ovakve vrste nasilja treba radikalno sankcionirati, kao opomenu drugima. U tim stvarima smatram da ne treba imati razumijevanja. Konstantno treba pojačavati prevenciju u odgojno obrazovnim institucijama, uvoditi programe koji se konkretno i praktično bave prepoznavanjem nasilja, uzrocima i načinima da ga zaustavimo.

TELEGRAM: Na ovogodišnjem Splitskom ljetu radit ćete projekt radnog naslova “Priče s trajekta”. O čemu je riječ?

TOMIĆ: Na poziv nove uprave HNK-a Split i ravnatelja Drame Ivana Plazibata predložila sam da napravimo predstavu na jednom od trajekata Jadrolinije, posvećenu ne samo otočanima, nego i svima onima kojima trajekti znače život, u smislu konkretnog povezivanja ali i svega onoga što su na njima doživjeli. Trenutno uz koautore projekta Jelenu Kovačić i Ivora Martinića prikupljam različite priče na kojima će se predstava zasnivati, a bit će simbolički posvećena i svim našim precima putnicima, te tome kako su putovanja u doslovnom i prenesenom značenju mijenjala živote ljudi. Odaziv na poziv je velik i do sada smo dobili stotinjak priča.

TELEGRAM: Taj sindrom inzularnosti vjerujem da krije mnoge gorko-smiješne slojeve u vašim vizijama.

TOMIĆ: Cijeli moj život, kako ga ja vidim, i jest neka gorko-smiješna, humoristična priča s elementima tuge i sreće. To je upravo ono što ga čini tako zanimljivim i veselim, i svime se time i bavim u kazalištu.

TELEGRAM: Prolazeći kroz naslove vaše karijere može se zaključiti da vas više zanimaju work in progress otvorene forme nego rad na konkretnom predlošku. Zašto?

TOMIĆ: Više bih rekla da volim dokumentarne materijale, zatim romane, prozu, koji mi, kao staroj komparatistici, rastvaraju razne slojeve i stalno preispituju moju maštu, ali i formu. Slojevi mizanscena i tkanja po sceni s tako otvorenim materijalima postaju forme novog oslikavanja i, bar za mene, uvijek novog razumijevanja scene.