S odlaskom neponovljive Jane Birkin simbolički je nestala čitava jedna epoha za koju se mislilo da je neupitna
Iza nje kao trajno nasljeđe pop kulture ostat će zauvijek Hermesova torbica, Antonionijev "Blow up" te nevjerojatna balada i duet “Je t‘aime... moi non plus”
Tek kad se dogodi neka iznenadna vijest o smrti ljudi koji su postali sinonimi popularne kulture, kao što je danas došla vijest o smrti Jane Birkin, postanemo svjesni toga koliko se društveni kontekst promijenio u samo nekoliko desetljeća. Svijet u kojem se Jane Birkin afirmirala, bilo da je riječ o glazbenom, filmskom ili o svijetu mode, jednostavno više ne postoji. I to iz razloga što takva vrsta bezbrižnosti, općeg životnog optimizma i ideje o neupitnosti progresa koji su krasili zapadnu Europu šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina, i to unatoč Hladnom ratu, više ne postoji.
To jasno ne znači da više ne živimo u dobu celebrityja, štoviše, na prvi dojam to i jeste jedina stvarnost današnjice, ali postoji bitna konceptualna razlika između statusa Jane Birkin, koja je doista bila planetarna i multitalentirana zvijezda koja je trajala na sceni desetljećima, od većine današnjih celebrityja koji traju godinu-dvije, a da ljudi i ne znaju čime se oni zapravo bave. Isto vrijedi i za krimiće koji ni danas kao književni i filmski žanr nisu izgubili na popularnosti, bilo klasici poput Agathe Christie, bilo suvremeni nordijski. No, oni su puno mračniji od onih koje je Birkin snimala kao glumica.
Hermesova torbica, Antonioni i ‘Je t’aime’
Iza nje kao trajno nasljeđe popularne kulture ostat će zauvijek Hermesova torbica, zatim Antonionijev film “Blow up” iz 1966. te nevjerojatna balada i duet “Je t‘aime… moi non plus” iz 1968. sa Sergeom Gainsbourgom, čovjekom s kojim je provela dobar dio života nakon što su se upoznali na snimanju filma “Slogan”. Iza njihove dvanaestogodišnje ljubavi ostao je čitav niz albuma, ogromne emocije i kći Charlotte koja je u karijernom smislu napravila skoro i više od roditelja.
Birkin je u glazbi ostala najduže, ali opet daleko od statusa koji je imala u ranijim desetljećima. No, prava je šteta što njezin posljednji album “Oh! Pardon, tu dormais” iz 2020. godine, s naslovnom pjesmom i duetom s Ettieneom Dahoom koji neodoljivo podsjeća na kultnu pjesmu s Gainsbourgom, a zaradio je zaslužene pohvale kritike i dobru reakciju publike, nije dobio
adekvatnu koncertnu promociju. I zbog njenog moždanog udara i zbog pandemije koja je uslijedila.
No, neovisno o tome, ostat će kao sjajan umjetnički testament žene koja je uspjela na kraju ostati umjetnički relevantna i koja je nadživjela i Gainsbourga i vlastito doba, bez obzira što nije otišla u dubokoj starosti.
Formirana u svijetu protiv kojeg se bunio Vatikan
Svijet seksualnog, političkog i umjetničkog oslobođenja u kojem se životno i umjetnički formirala i protiv koga se Vatikan neuspješno bunio, kreativnih i svakih drugih bliskih odnosa Londona i Pariza koje je svojim životom trajno povezala i svijet koji je istinski vjerovao da je boemština moguća kao umjetnički i životni izbor, više realno ne postoji i danas živi samo u nostalgiji. Onoj istoj u koju je Birkin bila smještena još za života i iz koje ju je posljednji album tek donekle izbavio.
Ono što stoga ostaje kao možda dostojan oproštaj od nje jeste pustiti “Oh! Pardon, tu dormais”, taj potresni oproštaj s vlastitom kćeri, obilježen Gainsbourgovim duhom i životnom rekapitulacijom, koji je došao četrnaest dugih godina nakon predzadnjeg albuma, kad ga gotovo nitko više nije očekivao.