Šalaporte, najnoviji roman hvaljenog autora Marka Gregura, spaja gotovo nespojive žanrove i slojeve
Roman gradi reljefnu mesnatu i duševnu priču o ljudima
Ima nečeg odisejskog u priči o Jerku, njegovom životnom lutanju, i povratku na otok sa zakopanim blagom. Marko Gregur majstor je vitalne, gipke, jednostavne sinergije. I u svom najnovijem romanu “Šalaporte” (Hena.com) Gregur lakom a sugestivnom rukom spaja gotovo nespojive signale, slojeve i žanrove.
Da “prikuplja u sebi ljude pa ih piše da se ne razmrve”, zabilježeno je o piscu na klapni knjige. Čuvati ljude od mrvljenja i rasapa, predivna i odgovorna misija. Taj haiku Gregurove spisateljske legitimacije u novom se romanu bogato usidrio. Bez ičeg suvišnog i tezičnog, povjerljivo sljubljen kao priljepak uz stijenu.
Ciničan poput Wildera
Na rubu arhetipskog, s punom sviješću o naslagama memorije u živoj mediteranskoj okamini, ovaj sakupljač duša gradi reljefnu mesnatu i duševnu priču o ljudima, nesavršenima u gorkokomičnoj žudnji za prividom savršenosti.
Sočan, ranjivo naceren i oštar na smojinski način, toplociničan poput Billyja Wildera i samotno opustošen na tragu Steinbecka, to je Gregur skriven i otkriven iza burom izmorenih šalaporta. Šalaporte (šibenska verzija lokalizma za prozorske roletne, grilje, šalukatre, škure…) nisu slučajno otisnute u naslovu romana, jer ne samo da predstavljaju jednu od nasušnih potreba mediteranske scenografije, nego onako škripave dijele privatno od javnog. Graniče cijele svjetove – unutarnje i vanjske.
Jerko je od one sorte koja se spolja čini da je bez svojstava. Cinični gorkasti intelektualac, artist u srcu a bez ijednog konkretnog pedlja proizvedene umjetnosti. Zbog sprovoda dolazi iz Zagreba na rodni otok Prvić. Izbijanje koronaške epidemije pomuti mu planove o povratku u metropolu.
Suprostavljeni svjetovi
Zagrebačka glumica Vanja, koja je Jerka nedavno torpedirala iz svog stana i života, među onima je pogođenim zagrebačkim potresom. Na Jerkov poziv, ona s dvije male kćeri pristaje doći u otočki egzil. I to je ukratko priča iz čije brazde niču plodni slojevi.
Gregur pomno i nježno suprotstavlja svjetove i prostore koje Jerko tegli u svom zbrkanom životu, u žudnji da ga sredi. Jedan od Gregurovih izvrsno impostiranih poteza u oslikavanju cilja njegovog luzerskog antijunaka jest u kulturalnoj, posebno literarnoj citatnosti. Usred kakve najbanalnije geste letargične otočne svakodnevice, opijanja ili čekanja trajekta, Jerko poteže obrambenu zalihu literature.
Zato nam se često učini donkihotovski osvjetlan. Cijela galerija magično realističkih lica, iščašenih a otočki stamenih, klesat će Jerkovu preobrazbu do novo-starog identiteta. Gregur je svim spisateljskim srcem na strani autsajdera, drugih i drukčijih, a ta njegova briga sublimirana je u performansu u kojem goli Jerko u ritualnom hodočašću slobode uzima identitet Roma.
‘Molija san za majku’
Amplitude nježnosti i grubosti u odnosu Jerka i njegovog oca, jedan su od nosećih krvotoka romana. “Ne mogu reć da te razumin, ali ti mogu reć da bi te volija razumit. Tija bi da je sve bilo drugačije”, očeva je tvrdokuhana mantra izrečena sinu. A ta mantra zrači iz romana prema svakom našem čitateljskom udisaju, jer tiče nas se itekako.
Makar se i ne razumijemo često međusobno, mi ljudi sazdani od nesavršenosti, koliko bi život bio jednostavniji kad bismo dali sve od sebe da se jedni drugima približimo makar pedalj.
Tada bi i vraćanje sebi, onim izdajničkim odricanjima od sebe i svoje krhkosti, bilo izvjesnije. Ili kako to jednostavno i uzvišeno piše Gregur: “Zažmirija san i bija san tamo, ura na kampanelu se pomakla i crkveno je zvono zazvonilo, a ja san molija za majku i oca, za dicu, za povratak.”