Sanja Iveković za Telegram: 'Umjetnost ne može zamijeniti političku akciju, ali može postati triger za javnu raspravu'
Uz Međunarodni dan žena, u zagrebačkom Botaničaru održala se dobrotvorna prodajna izložba njenih radova. Prikupljena sredstva idu za žene žrtve nasilja
Umjetnost je u stanju sudjelovati u konstrukciji i imaginaciji određene društveno-političke realnosti i to ne samo kao nešto što tu realnost reflektira, već kao nešto što aktivno sudjeluje u kreiranju kolektivnog i društvenog imaginarija. U svom kritičkom, zapravo političkom, pristupu politici reprezentacije, bila sam i ostala krajnje osjetljiva prema reprezentaciji žene u svim institucijama moći.
Uz Međunarodni dan žena, u zagrebačkom Botaničaru održala se dobrotvorna akcija Instituta Sanja Iveković za Autonomnu žensku kuću Zagreb, u sklopu koje je bila organizirana prodajna izložba radova Sanje Iveković, naše velike umjetnice koja je nedavno imala i retrospektivu u zagrebačkom MSU-u. Sredstva prikupljena od prodanih radova iskoristit će se za potrebe žena koje su preživjele nasilje, a smještene su u skloništu, te njihove djece. Sredstva su također namijenjena i ženama kojima se pruža pomoć i podrška u savjetovalištu AŽKZ-a.
Osim izložbe u prostoru Botaničara, u sklopu događanja održao se i razgovor o radu Autonomne ženske kuće Zagreb i njihovoj suradnji s umjetnicom, kao i o akutnoj temi prevencije nasilja nad ženama i zaštite ženskih prava. Prodajna izložba umjetnice bila je i sjajna prilika da sa Sanjom Iveković porazgovaramo o njezinoj bogatoj karijeri, umjetničkim počecima i problematici pitanja ženske reprezentacije u medijima, kojoj je posvetila golem dio svog umjetničkog rada.
TELEGRAM: U 2023. godini u Zagrebu su organizirane dvije vaše izložbe, “Sanja Iveković: Nada Dimić File 2023” u Tehničkom muzeju Nikola Tesla te “Sanja Iveković: Works of Heart (1970.- 2023.)” u Muzeju suvremene umjetnosti. Riječ je o dugo iščekivanim izložbama i zasluženom priznanju vašem radu u rodnom Zagrebu; kako ste ih doživjeli?
SANJA IVEKOVIĆ: Moja retrospektivna izložba pod nazivom “Works of Heart” prvo je bila prikazana u Beču, a naručile su je članice kolektiva WHW. One su odabrale Zdenku Badovinac za kustosicu, a kako je ona u međuvremenu postala i ravnateljica MSU-a, izložbu istog naslova prenijela je u Zagreb. Istina, zagrebačka izložba imala je u postavu i neke radove koje smo dodali, ali neke video instalacije koje su bile u Beču ovdje nisu bile pokazane.
Uvijek me veseli pokazati neki novi rad, pa sam zahvalna Zdenki, koja je našla sponzora za produkciju spomenika “Trudna Memorija”, koji još uvijek stoji uz muzej. Također mi je jako drago da je Ivana Bago imala priliku u MSU-u kurirati posebnu izložbu pod naslovom “Točke susreta: dokumenti u nastajanju, 1968-1982”; na kojoj je na izuzetno zanimljiv način predstavila rezultat svog istraživanja moje arhive i konteksta u kojem su moji radovi nastajali. Toplo preporučam čitanje njenog eseja o tom važnom projektu koji je objavljen u katalogu izložbe “Works of Heart”.
Izložba “Nada Dimić File 2023” u Tehničkom muzeju mi je bila veliko veselje, jer su je kustosice Barbara Blasin i Kosjenka Laszlo Klemar sjajno postavile, dodajući važnu dokumentaciju o rekonstrukciji industrijskog nasljeđa. Jako lijep katalog te izložbe može se vidjeti u Botaničaru.
TELEGRAM: Botaničar je za 8. mart pripremio posebno događanje, podržavši dobrotvornu akciju Instituta Sanja Iveković za Autonomnu žensku kuću Zagreb. U sklopu dobrotvorne akcije održala se i prodajna izložba vaših radova. O kojim se djelima radi?
SANJA IVEKOVIĆ: Za donaciju sam mogla ponuditi izložbene kopije radova iz serije GENXX i Ženska Kuća/Sunčane naočale. Također sam u svojoj arhivi pronašla plakate i kataloge za moje izložbe, umjetničke knjige, razglednice, jednu grafiku, par skica…
TELEGRAM: Koje teme posebno istražujete u radovima koji su bili izloženi na ovoj prodajnoj izložbi?
SANJA IVEKOVIĆ: Spomenuti radovi su nastali kao suradnja s feminističkim organizacijama u gradovima zemalja u kojima sam imala izložbe, a Autonomna ženska kuća (AŽKZ) je bila prva s kojom sam počela takvu suradnju već 1997. Zato sam u seriju “Sunčane naočale” uključila i 3 printa koja sadržavaju priče žena iz skloništa u Zagrebu koje je vodila AŽKZ.
GENXX je rad koji se sastoji od šest fotografija u kojima opet prisvajam reklame iz ženskih časopisa, ali kolažiram ih s imenima heroina NOB-a. Rad je prvo bio objavljen u časopisu Arkzin koji je djelovao 90-tih – u hrvatskom društvu zaraženom nacionalističkom ideologijom – i kada je cijelo antifašističko naslijeđe bilo izloženo tihoj kolektivnoj amneziji pa su svi članovi antifašističkog pokreta otpora naprosto bili izbrisani iz javne memorije. Arkzin je bio rijedak džep otpora u to vrijeme. Baš zato sam u Botaničaru nudila i dva broja Arkzina.
TELEGRAM: Poznato je da u svojem umjetničkom radu održavate kontinuitet kritičke feminističke misli vezane uz pitanje identiteta žene u političko-ideološkim praksama (post)socijalizma. Kako umjetnost može doprinijeti prevenciji nasilja nad ženama i promicanju ženskih prava? Kako vidite njezinu ulogu u poticanju društvenih promjena?
SANJA IVEKOVIĆ: Na to pitanje, naravno, ne postoji stalan odgovor, jer se stvari mijenjaju. Uvijek je potrebno preispitivati svoju poziciju i okolnosti u kojima radiš, produkciju s kojom si u komunikaciji. Umjetnost je u stanju sudjelovati u konstrukciji i imaginaciji određene društveno-političke realnosti i to ne samo kao nešto što tu realnost reflektira, već kao nešto što aktivno sudjeluje u kreiranju kolektivnog i društvenog imaginarija. Umjetnost ne može zamijeniti političku akciju, ali može postati triger za javnu raspravu o temama koje vlast ne želi problematizirati, kao što i može pomoći u senzibiliziranju javnosti za urgentne probleme.
TELEGRAM: Bavili ste se, između ostalog, i pitanjem medijske reprezentacije žena. Što vas je privuklo baš toj sferi?
SANJA IVEKOVIĆ: U svom kritičkom, zapravo političkom, pristupu politici reprezentacije, bila sam i ostala krajnje osjetljiva prema reprezentaciji žene u svim institucijama moći, svjesna da su vizualne reprezentacije, poput novinskih fotografija, reklama, filmova i umjetnosti, kulturni konstrukti koji nam se nameću kao “prirodne činjenice”. U svojoj praksi pokušavam dekonstruirati tu “prirodnost” vizualne reprezentacije, ukazujući da je ona čist kulturni konstrukt.
TELEGRAM: Govoreći o medijskoj reprezentaciji žena, prvo što mi pada na pamet je vaš rad “Slatko nasilje” iz 1974. godine, kad preko reklama koje su se sedamdesetih godina emitirale na Televiziji Zagreb stavljate crne rešetke kako bi gledatelja odvojili od “slatkog nasilja propagande”. Bi li danas rešetke bile dovoljne, ili biste se odlučili za crno platno?
SANJA IVEKOVIĆ: Ha-ha, nije loša ideja, ali tko uopće danas gleda televiziju? Taj moj kratki video je, naravno, bio zamišljen kao kritika državne televizije, institucije koja je bila najmoćnije ideološko oruđe u društvu. Činilo mi se da treba pokazati vidljivim jednosmjernu komunikaciju između onih koji stvaraju poruku i onih koji je primaju, onih koji imaju vlast i onih razvlaštenih – koji su u poziciji da samo pasivno konzumiraju. Ali, televizija nije uvijek bila utvrda koja nije spremna producirati umjetnički video. Trebamo se prisjetiti projekta TV Galerija koju je na TV Beogradu vodila Dunja Blažević od 1984. do 1991. Preporučam čitatljima da guglaju razgovor s Dunjom.
TELEGRAM: Jedna ste od najvažnijih ličnosti prvog eksperimentalnog vala suvremenih umjetnika u nas. Kako se prisjećate okolnosti sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kad ste započinjali?
SANJA IVEKOVIĆ: Ah, sweet 70’s. Radikalna politička pitanja koja smo si postavljali bila su: demokratizacija umjetnosti, institucionalna kritika, zahtjev za promjenom statusa umjetničkog djela, kritika “autonomije” galerijsko-muzejskog konteksta, kritika koncepta umjetnika kao genija, kritika tržišne logike proizvodnje umjetničkog djela… Mislim da je to otvoreno zalaganje za politizaciju umjetnosti bila važna karakteristika te Nove Umjetničke Prakse, a danas se pokazuje da je upravo ta komponenta našeg rada zanimljiva najmlađoj generaciji umjetnika i kustosa.
Rad Autonomne ženske kuće Zagreb možete podržati i donacijama. Prikupljena sredstva iskoristit će se za potrebe žena koje su preživjele nasilje, a smještene su u skloništu, te njihove djece. Sredstva su također namijenjena i ženama kojima se pruža pomoć i podrška u savjetovalištu AŽKZ-a.
Podaci za uplatu:
Autonomna ženska kuća Zagreb ili skraćenica AŽKZ
p.p.19, 10001 Zagreb
IBAN: HR3023600001101968330
Model: ostavite prazan
Poziv na broj odobrenja: 15 – 15
Šifra namjene: CHAR
Opis plaćanja: Donacija