Slavna ruska književnica uskoro bi se mogla naći na Putinovu popisu terorista. Ljudmila Ulicka za Telegram najavljuje novi roman

Upravo ovih dana, kad se protiv nje u domovini vodi ozbiljna kampanja koja bi mogla dovesti do toga da se uskoro i njeno ime nađe uz ono svjetski poznatog ruskog pisca Borisa Akunina na Putinovu popisu “terorista i ekstremista”, u izdanju Frakture izašla je njezina knjiga “Kuga” (2020., prijevod Igor Buljan), crnohumorna fikcionalizacija istinitog događaja: pojave kuge u Moskvi 1939. godine. Epidemija je spriječena zahvaljujući učinkovitoj reakciji NKVD-a, kakva ipak ne bi bila moguća u niti jednom demokratskom sustavu. Tim povodom popričali smo s autoricom.

TELEGRAM: Upravo je objavljen hrvatski prijevod vaše knjige “Kuga”, koja donosi uglavnom nepoznatu priču o tome kako je u Rusiji 1939. izbjegnuta epidemija kuge. Riječ je o ukoričenju vašeg ranije nikad objavljenog proznog scenarija iz 1978., temeljenog na istinitom događaju. Pretpostavljam da je u njemu riječ o klasificiranim podacima, stvarima o kojima se u bivšem SSSR-u i nije baš moglo otvoreno govoriti. Kako ste vi doznali za taj slučaj?

ULICKA: Tu sam priču prvo čula od svoje prijateljice, čiji je otac bio jedan od protagonista ovog dramatičnog “epa o kugi”. Tek sam poslije i čitala nešto o tome, nakon čega mi se manje-više iskristaliziralo što se zapravo moralo tada dogoditi. Nisam se služila nikakvim tajnim podacima ni dokumentima – za ovu su priču najvažnija svjedočanstva njenih sudionika. Silno mi se sve to skupa učinilo zanimljivim i toliko puno govori o cjelokupnom iskustvu sovjetskoga života, da sam naposlijetku napisala ovu knjigu – no ona, u konačnici, nije dokumentarna, već je većim dijelom ipak fikcija. Najprije je postojala u obliku scenarija, zatim je taj scenarij dugo ležao na dnu ladice a da ga se četiri desetljeća nisam ni sjetila, da bih ga negdje na početku pandemije ponovno izvukla i iznenadila se koliko ta priča od prije gotovo stotinu godina rezonira s onom koja nam se upravo događala.

TELEGRAM: Politika i povijest isprepliću se i prelamaju na leđima “maloga” čovjeka… Kako gledate na književnost kao na čuvara savjesti nekoga naroda? Je li to ono čemu težite svojim djelima?

ULICKA: Pojedinac može (i ne mora) imati savjest, ali ako me pitate za savjest jednog naroda, uopće ne razumijem što bi to trebalo biti. Kultura općenito – i književnost specifično – jedinstveni je proizvod vrste homo sapiensa, i ona nije čuvarica savjesti, već proizvod ključne aktivnosti čovjeka, jedine vrste živih bića na planetu koja proizvodi kulturu. Čovječanstvo će izumrijeti, a istraživači iz drugih svjetova proučavat će naše zamršeno pismo i čuditi se neobičnostima naše vrste. Upravo po tragovima ove životne aktivnosti mogla bi se jednog dana proučavati naša civilizacija.

TELEGRAM: Demokracija ima slabih točaka, no ipak je najbolje društveno uređenje kojemu se čovjek uspio domisliti. Zašto onda – čak i u zemljama bivšeg komunističkog bloka – posljednjih godina jača uvjerenje da nam je “prije bilo bolje”? Zar smo već sve zaboravili? Ili je li to zato što, kako kaže Svetlana Aleksijevič, “ljudi ne razumiju slobodu”?

ULICKA: Nisam sigurna u to za demokraciju. Jako volim jednu priču – ili možda prije anegdotu, ili čak parabolu – o tome kako je jedan znanstvenik pola života posvetio dešifriranju nekog nepoznatog jezika. Kad ga je konačno nakon mnogo grešaka i promašaja dešifrirao, prva rečenica koju je pročitao na tom tek dešifriranom drevnom jeziku glasila je: Prije je sve bilo puno bolje.

TELEGRAM: Ruske disidentske pisce koji svojim djelima i javnim istupima pozivaju na propitivanje jezika službene politike, proglašava se nelojalnima. Čime se mjeri patriotizam i lojalnost nekoj državi, odnosno narodu?

ULICKA: U Rusiji postoji posebna organizacija za mjerenje patriotizma i lojalnosti – ali ja za to imam vlastiti toplomjer. Domoljublje je, naravno, nemoguće mjeriti, ali zato možete ispuniti politički nalog i organizirati progon neistomišljenika. Upravo se to sada događa u Rusiji. A ima i ime. Zove se totalitarizam.

TELEGRAM – Rusi su izuzetno ponosni na svoju kulturnu povijest, no biti umjetnički kreativan u Rusiji oduvijek je predstavljalo priličan rizik. Nakon ruske invazije na Ukrajinu, kao protivnica ruske imperijalističke politike pobjegli ste u egzil u Njemačku, kao i mnogi drugi ruski intelektualci. Dakle, još uvijek vrijedi onaj često navođeni citat Pjotra Stolipina, “u Rusiji se sve mijenja svakih deset godina, a ništa se ne promijeni u 200 godina”?

ULICKA: Pa, Stolipin zna bolje. Da bi tako nešto ustvrdio, čovjek bi morao ili živjeti više od dvjesto godina ili poznavati povijest onoliko dobro koliko ju je on poznavao. Ja sam u Rusiji proživjela 80 godina svoga života i svjedočila velikim promjenama, i mogu reći da mi se ove koje se sada događaju uopće ne sviđaju. Ali nitko me nije protjerao iz zemlje, tako da tehnički nisam u egzilu, nego, recimo to tako, na putovanju koje se odužilo – uglavnom protiv moje volje. Voljela bih se vratiti kući, ali zasad ne vidim razloga za to. Ali ne volim sebe opisivati kao “protivnicu režima”. Sretna sam što mogu reći da sam pojedinac koji državi ne duguje ništa. Pošteno sam platila sve svoje poreze!

TELEGRAM: Ipak, nakon što je Putin vašeg kolegu Borisa Akunina proglasio teroristom, isto bi se moglo dogoditi i vama… Strahujete li za svoju sigurnost?

ULICKA: Iskreno, nisam ni znala da je Akunin proglašen teroristom. I ne, ne bojim se za svoju sigurnost. Imam 80 godina i u tom sam prilično dugom razdoblju uspjela izbjeći popriličan broj raznih opasnosti. Svi smo mi okruženi raznim vrstama opasnosti – bilo da se radi o nekoj novonastaloj zarazi koja se odjednom pojavila niotkuda, ili cigli koja nam može pasti na glavu. Mislim da se oko toga naprosto nije moguće brinuti. Moj bliski prijatelj Lev Rubinstein – pjesnik, disident, protivnik Putinovog režima – upravo je tragično poginuo u Moskvi; udario ga je nesposobni vozač na pješačkom prijelazu. Opasnosti stalno vrebaju na nas, osobito u poodmakloj dobi. Dakle, treba li se stalno bojati i ne izlaziti van? Nema šanse!

TELEGRAM: U kontekstu novoga rata za teritorij koji Rusija već gotovo dvije godine vodi u Ukrajini, je li priča o Rusiji uvijek jedna te ista priča o težnjama imperijalističke sile? Je li rat u Ukrajini rat za teritorij ili za ideologiju? Ili je možda riječ o nečemu sasvim trećem?

ULICKA: Ne postoji tema u koju se manje razumijem nego u politiku. Nisam politička analitičarka, ja sam spisateljica. Stoga je moje mišljenje nužno mišljenje laika, iako obrazovanog. Rusija je carstvo, možda jedno od posljednjih na svijetu. Imperijalna obilježja tog carstva nisu naprosto nestala. No postoje i druge značajke koje su izražene u njegovoj kulturi, a Rusija je svakako u tom smislu dala svoj doprinos svijetu. Ukrajina, koja je dugogodišnji saveznik Rusije, posljednjih je godina očito promijenila orijentaciju i okrenula se Europi. To je vjerojatno više ideološki nego teritorijalni problem.

TELEGRAM: Kako vi, onda, gledate na taj rat?

ULICKA: Prema svakom ratu imam isti stav – negativan. Pogotovo danas, kada se proizvodi tolika količina svih vrsta bombi i projektila da bi bilo moguće pretvoriti u prah ne jednu nego nekoliko cjelokupnih ljudskih populacija.

TELEGRAM: Kraj rata za sada se ne nazire. Što očekujete da će se dogoditi? Postoji li rješenje?

ULICKA: Prije ili kasnije, rat u Ukrajini mora završiti – kao što svi ratovi neizbježno završavaju – mirom. A svaki mir između bivših protivnika nužno podrazumijeva kompromis. Malo je vjerojatno da bi itko želio da se ova “specijalna operacija” pretvori u tridesetogodišnji ili stogodišnji rat. Stoga mi se čini da će u nekom trenutku obje strane morati sjesti za pregovarački stol i da će svijet tada napokon moći odahnuti. Barem tako želim vjerovati. I jako želim da se to dogodi što prije moguće, da ljudi konačno prestanu umirati. Ali bilo bi neozbiljno davati prognoze. Ishod je nepredvidiv. Vidjet ćemo što kažu na nebu!

TELEGRAM: Ove godine u Rusiji se trebaju održati predsjednički izbori na kojima će sasvim sigurno pobijediti Putin. Što to ima Putin, što netko drugi nema?

ULICKA: Strah. Strah je glavno oružje koje koriste sve obavještajne službe, uključujući KGB-FSB. A strah ima paralizirajući učinak na stanovništvo.

TELEGRAM: Prije njemačkoga egzila, boravili ste u Izraelu, koji se u međuvremenu našao u vrtlogu odmazde nad Palestincima u Pojasu Gaze. Reakcija Izraela na Hamasov napad podijelila je svijet. Kako je vi ocjenjujete? Je li takva odmazda opravdana?

ULICKA: Hamas i Izrael imaju suprotne ciljeve. Hamas teži uništenju Izraela, čemu se Izrael iz nekog razloga očito protivi, pa se štiti od stalnih barbarskih napada. U ovom sukobu, u potpunosti sam na strani Izraela.

TELEGRAM: Izrael tradicionalno održava snažnu vezu s SAD-om, zemljom koja je u posljednjih 15 godina prošla neke ekstremne mijene: od optimizma izborom Baracka Obame za predsjednika, preko gubitka titule najveće demokracije svijeta izborom Donalda Trumpa. Kako vam se čini sadašnja Amerika?

ULICKA: Ako me pitate za politički komentar, moram opet reći da se doista ne razumijem u politiku. Često sam posjećivala Ameriku u devedesetima, u vrijeme dok su tamo studirala i živjela moja djeca, i u to mi se vrijeme jako sviđala. Jedna od stvari koja mi se osobito svidjela je to što je dala glas onima koji je nisu voljeli. Današnja Amerika nema puno sličnosti s tom Amerikom koju sam ja poznavala.

TELEGRAM: Neki upozoravaju da je – ukoliko Trump bude izabran na američkim predsjedničkim izborima – 2024. godina “posljednja mirna godina” za svijet. Slažete li se? Odbrojava li svijet posljednje dane mira?

ULICKA: Dopustite mi da ne odgovorim na ovo pitanje. Nisam teoretičar zavjere i ne volim apokaliptična predviđanja. Naš je svijet tijekom proteklih nekoliko desetljeća više puta bio na rubu svjetskoga rata, ali je on svaki put izbjegnut. Nadam se da ćemo ga i nastaviti uspješno izbjegavati.

TELEGRAM: Ipak, vremena su izazovna. Kako odgovoriti na hitnost ovog političkog trenutka? Ako je čovjek izvor problema, je li on i ključ rješenja? Koji bi trebali biti ključni postulati bolje budućnosti čovječanstva?

ULICKA: Deset zapovijedi i dalje vrijede; nisu prestale djelovati, nitko ih nije ukinuo. Bilo bi ih dobro s vremena na vrijeme ponovo pročitati. One bi mogle biti dobar temelj za budućnost čovječanstva. Pritom je posebno važna jedna rečenica: “Ne ubij!”. A mogli bismo se prisjetiti i Opće deklaracije o ljudskim pravima. Kao i dobro poznatog principa da sloboda jedne osobe prestaje tamo gdje počinje sloboda druge.

TELEGRAM: “Kuga” je objavljena 2020., prije toga, objavili ste 2019. zbirku priča “O tijelu duše”. Pišete li nešto novo? Utječe li opća atmosfera kraja svijeta na vašu kreativnost ili je pisanje za vas možda i svojevrsno utočište?

ULICKA: Pišem, pišem, malo po malo. Polako, kao i uvijek. Za mene ispisivanje riječi nije utočište, već način života. Moja fascinacija otkad sam naučila pisati prva slova. Tako da, evo moje poruke svijetu: Molim vas, pišite! Vaši dnevnički zapisi, poruke prijateljima i razmišljanja o bilo kojoj temi dana, kronika su našeg postojanja, stvorena rukama čovječanstva. Naše će riječi nadživjeti naše živote.