Snježana Banović portretira Štulića uzbudljivo i nimalo banalno. No, knjigu treba čitati sa zrnom soli
Objavljena u nakladi Frakture, 'Kronika sretnih trenutaka' posljednjih je mjeseci izazvala veliku pažnju javnosti
Pripovjedno najuspjelija kad se suzdržava od glamura, reciklaže i silnog nabrajanja, kvalitativno neujednačena knjiga Snježane Banović najbolje svoje stranice ispostavlja u dionicama ispisanim iz perspektive još razmjerno anonimne djevojke.
Ima knjiga koje vas dobiju na prvu, nekad i početnom rečenicom, pa vas drže u svom zavodljivom stisku do posljednje stranice. Tako su na mene, ima tome sad već dosta godina, djelovali memoari Stefana Zweiga. Ima i knjiga s kojima se mučite, kalkulirate je li sve to vrijedno truda, ali negdje u tom silnom hrvanju s tvrdim tekstom shvatite da ste isplivali kao bolji, zreliji čitatelj. To su mi, primjerice, učinili zakučasti kasni naslovi Samuela Becketta.
A postoje onda, da zaključimo ovu improviziranu tipologiju, i knjige koje vas šarmiraju prilično brzo, ali koje vas u nekom trenutku, na ovaj ili onaj način, nepovratno izgube, pa čitav dojam čitanja ostane obilježen tom sekundarnom impresijom. Takva je za mene bila “Kronika sretnih trenutaka” Snježane Banović, knjiga teatrologinje, redateljice i sveučilišne profesorice na Akademiji dramskih umjetnosti, jedan od hitova kraja netom odmakle književne sezone, iz naklade Frakture otposlan s podnaslovom “Odlomci iz ludih osamdesetih”.
Rana poglavlja obećavaju
Nigdje autorica nije zanimljivija nego u nepretencioznim ranim poglavljima, fragmentima iz života radoznale “novozagrebačke tinejdžerke” koja u tinjajućem centru grada bezbrižno otkriva čari upravo osvojene slobode. Banović zaneseno dočarava ono što će njezinoj generaciji predstavljati popularni kafići i mladenačka okupljanja pred Studentskim centrom, onaj osjećaj slatke, neopterećene budućnosti koja se pred njima rasprostire.
U tom dijelu knjige opća su mjesta tek usputno nabačena, uglavnom adekvatno zašećerena osobnom perspektivom, i sve to nekako štima, od zanimljivih fragmenata iz urbane povijesti grada, preko novinarskog kaljenja u redakciji popularnog Poleta, pa do zgodnih reminiscencija na prve feminističke lekcije. Potonje će joj dati nitko drugi no Slavenka Drakulić, privremeno njezina srednjoškolska nastavnica, a u priču ulazi i Stipe Šuvar, protagonist kritički već “opjevanog” poglavlja pod nazivom “Stipe i ja”. Ako je i suviše štura, dobrodošla je crtica o tragično preminuloj novinarki Maji Miles, jednoj od ranih protagonistkinja jugoslavenskog feminizma.
Poticajan je dio posvećen nezamjenjivoj slastičarni Zvečki i njezinoj ulozi u socijalnom pejzažu nabujale adolescencije, a isto vrijedi za maleni historijat modnog buđenja iz ranih osamdesetih godina. Ni priča o nekadašnjim omladinskih društvenih žarištima, Kavkazu i Blatu, još uvijek ne zamaraju, kako će to biti slučaj s opservacijama galerije ugostiteljskih objekata iz zadnje trećine knjige, svojevrsnog telefonskog imenika zagrebačkih konobara i vlasnika.
Štulić kao agent usijanja
Nedugo nakon što nam osvijetli zanimljivu epizodu iz redateljske karijere Jakova Sedlara, autora drame queer tematike koja u njegovoj današnjoj publici i ne bi najbolje odjeknula, Banović u priču uvodi mitski lik Branimira Štulića, njezina onovremenog dečka (iako se, kako pokazuju iznervirane reakcije iz ‘bijelog svijeta’, bivši ljubavnici ne mogu usuglasiti koliko je velika romansa trajala).
U svakom slučaju, pojava osjetno zrelijeg (starijeg) Štulića za mladu će djevojku označiti intenzivni kurs političkog, emotivnog i intelektualnog sazrijevanja, gorke lekcije neobuzdane mladenačke požude koja će u konačnici, kako stvari stoje, i okončati stvari.
I dalje s izvjesnom mjerom nepatvorene naklonosti, možda i nježnosti, čak i kad mu predbacuje neosjetljive ispade, krutost stavova i opću grubost, autorica Štulića koristi kao lajtmotiv ili katalizator većine središnjeg dijela knjige, uspostavljenog na atraktivnoj relaciji Zagreb-Beograd-London-Pariz, gdje će ih tih godina nanositi put. Koliko je njezin portret Štulića plauzibilan znatno će bolje procijeniti njihovi suvremenici – ovdje samo mogu primijetiti da se ne doima banalnim, odnosno da kao narativna funkcija usijava tekst svaki put kad Banović posegne za njim.
Zapadanje u banalnost
Još u sasvim nježnim godinama, sveprisutna Banović živi punokrvnu djevojačku egzistenciju i niže tih dana susrete i poznanstva na više frontova, pa navodi svu silu simpatičnih i manje simpatičnih marginalaca iz zagrebačkih kafića, vodeća imena iz kazališnog života (strši konfrontacija s Radom Šerbedžijom) te aktere novog vala i suputničkih glazbenih grupa.
Poticajna anegdotalna razina izmjenjuje se pritom s možda već suviše poznatim momentima iz pop-kulturne povijesti epohe, što mjestimično guši tekst, ali kao cjelina to sve ipak nekako funkcionira.
Kada akter Štulić izađe iz priče, naglasak s glazbene prelazi na kazališnu stranu priče. I dalje mjestimično zanimljiva, knjiga ovdje sve više pati od pretjeranih, ponekad i dosadnjikavih nabrajanja, neovisno o tome radi li se o događajima iz teatra ili iz birtije. Doduše, u slučaju prvih stvar bi se dala srediti uz par uredničkih intervencija, no odluka da nerazmjerno velik dio zadnje trećine knjige posveti banalnim scenama iz ondašnjih klubova i restorana, gdje će u nizanju zagrebačkih gastronomskih pretjerivanja pozornicu ravnopravno dijeliti usputni likovi i doajeni kulturnog života, u najmanju je ruku dvojbena.
Problematičan odnos sa zbiljom
Za nekoga tko je dobar dio dvadesetih proveo za šankom, autorica demonstrira zavidnu otpornost memorije. Barem tako sugerira sustavna, tukididovska upotreba upravnog govora pri prenošenju većine razgovora. Još jedan aspekt sklonosti dokumentarizmu donosi oslanjanje na sekundarnu literaturu i periodiku epohe: to će pomoći iscrtavanju konteksta, ali će i otvoriti pitanje odnosa stvarnih sjećanja autorice i post hoc konstrukcija, i inače važnoj problematici ovakvog tipa tekstova.
Odnos prema zbilji svakako je problematičniji u epizodama koje uključuju izmišljene ili neimenovane likove, primjerice birtijskog mudraca, budućeg hadezeovca, koji je, kako Banović priznaje u intervjuima, sklepan od više osoba koje autorica susreće tih godina. No, ako je u priču mogao ući svaki zagrebački konobar, zašto to nisu mogli oni, pojedinačno te imenom i prezimenom? Ako ih (s pravom) izruguje, ne bi li bilo čestitije i hrabrije da ih precizno i nedvosmisleno detektira?
Općenito, osvrnut će se Banović u par navrata i kroz par kraćih portreta (Planinc, Šuvar) na političku pozadinu desetljeća, međutim, višestruko zanimljiviji od njezinih političkih ocjena jesu rubnopolitički momenti (ponekad možda i na granici trača), odnosno brojni praktični detalji iz onovremene zagrebačke (republičke) svakodnevice (sitni detalji povezani s učestalom nestašicom ključnih resursa, odbljesci mentalitetskih specifičnosti, delikatna dinamika muško-ženskih odnosa na više razina).
Malograđanski prijezir
Valja istaknuti još jednu stvar. Brojni redci nesumnjivo privilegirane akterice koja svojih privilegija nije ni svjesna osim povremenom samodopadnošću (ipak znatno prigušenijom nego u sličnim memoarskim pokušajima dobrog dijela muških autora) mjestimično zrače i neočekivanim, na neki način i malograđanskim prijezirom prema provinciji. Rano naznačeno, posebno će se to osjetiti u posljednjim poglavljima, i nema sumnje da je kronika mogla i bez takvih komentara.
Pripovjedno najuspjelija kad se suzdržava od glamura, reciklaže i silnog nabrajanja, kvalitativno neujednačena knjiga Snježane Banović najbolje svoje stranice ispostavlja u dionicama ispisanim iz perspektive još razmjerno anonimne djevojke koja svijet gleda širom otvorenih očiju, neopterećena vlastitom ulogom i svime onim što će poslije učiniti da se očigledno krizno stanje jednog društva učini romantičnim, gotovo privlačnim.
Naposljetku, kao i uvijek kad je riječ o autobiografsko-memoarskim tekstovima nostalgičnog premaza, “Kroniku sretnih trenutaka” ne treba zaboraviti čitati sa zrnom soli (što možda još više vrijedi za neke od reakcija na knjigu).