Filip Šovagović: ‘Ovaj sustav je robovlasnički, životinjski, ego je pomahnitao. Preostaje nam teška bitka’

S druge strane svoje iskonske glumačke rampe, iskopao je ne manje raskošne umjetničke izazove: kao pisac i redatelj. Buktajuće strukture njegovih pelivanskih drama (“Cigla”, “Ptičice”, “Festivali”, “Jazz”, “Ilijada 2001”, “Tesla Anonimus”) i filmova (“Pušća Bistra”, “Visoka modna napetost”) postale su nam prevažna prtljaga. Istinska snaga pred stalnom pratnjom društvenog čemera. “Spaljena”, najnoviji projekt Filipa i drugova okupljenih pod amblemom Mraksvjetla upravo se pred sam kraj prošle kalendarske godine dogodio na Gavellinoj Sceni Atrij.

TELEGRAM: Koja je geneza “Spaljene”? Tko je prvi žar potpalio?

ŠOVAGOVIĆ: Znao sam da Jelena Miholjević piše poeziju i da je ponekad objavljuje na Fejsu, potom sam shvatio da priprema svoju prvu zbirku i da imam rijedak privilegij da mogu pročitati njene pjesme i prije nego što se objave u knjizi. Tada još nismo znali kako će izgledati naša predstava, hoće li to uopće biti baš predstava u klasičnom gavelijanskom okviru ili ipak iskorak u nekom žanrovskom smislu. Dubravko Mihanović kao velemajstor kviza, dramatičar i pjesnik znao je da takve ili slične predstave nema na repertoaru i da je dugo nije bilo, i da se poezija nepravedno i neopravdano zaobilazi na kazališnim daskama. Ponekad, u nekom prigodničarskom momentu izgovorimo onako, usput, par stihova i to je sve.

TELEGRAM: Možemo li žanrovski reći da se radi o antikabaretu?

ŠOVAGOVIĆ: Ne znam. Antikabaret mi dobro zvuči. Znam da smo u hibridnom sustavu.

TELEGRAM: Naime, dok sam čitao krhotine teksta na kojem ste gradili predstavu imao sam osjećaj da tragate za vodviljskim načinom prikrivanja egzistencijalne muke. Neka burleska tjeskobe vlada u pozadini?

ŠOVAGOVIĆ: Ne bih si htio previše laskati, ali vidim da klinci nisu opterećeni žanrovima, igraju se njima, miksaju sve živo milo moguće… Zalutao sam na neki party prije nekog vremena, bilo je čak i domaćeg soka od bazge…

TELEGRAM: Ajme, bazga na tulumu! Posljednja vremena.

ŠOVAGOVIĆ: Da, to me iznenadilo fakat. Dakle, uglavnom klinci, nešto malo milenijalaca i nešto više pripadnika generacije Z, uglavnom. DJ pušta sve, ali zaista sve, od Beethovena, Ravela, Šostakoviča, Stockhausena, do Billie Holiday i Peggy Lee, pa preko Dylana, Cohena, Gabi Novak, Patti Smith, Janis Joplin, Tine Turner, Madonne i Olivera Dragojevića sve do D.A.F.-a, Laibacha, Nirvane, Shanea MacGowana, Lepe Brene i Ace Lukasa. Na kraju ide “We Are the Champions”.

Tu sam shvatio da se radi o konceptu, a ne o letimično nabacanom repertoaru. Kao što rekoh, ne bih si htio laskati, ali mislim da smo u sličnom konceptu i u našoj “Spaljenoj”, na nekoj metaforičkoj razini, naravno. Strukturalno gledano, mi smo i kazalište i drama i cirkus i postdrama i teatar poezije i muzički teatar i obično staro, prastaro kazalište pod svijećama i maskama. I film smo. I improvizacija. I antikabaret…

TELEGRAM: Nosi li naslov duplo dno u sebi? Implicira li osim dugovječnih lomača za žene i onu opaljenost, ludizam slobode u vječnim djevojčicama?

ŠOVAGOVIĆ: Naša je centralna tema progon žena, suđenje takozvanim vješticama i njihovo spaljivanje. Nejasno mi je dan danas kako je to uopće bilo moguće. Pronašli smo nekoliko transkripata s tih suđenja, a na jednom od posljednjih suđenja u Zagrebu optužba je pokušala dokazati da se optuženica pretvorila u muhu i da je letjela Ilicom i skrenula u Frankopansku. Pravno gledano, vi sudite ženi, ali potom i muhi, i tu skrećete u pravni nadrealizam.

Onda poletite, letite Ilicom, to još mogu nekako vizualizirati, ali ovo skretanje u Frankopansku mi je totalno nejasno, hoću reći, jasno je da su te žene osuđene bez i najmanjeg dokaza. Radi se o klasičnoj zamjeni teza, opasni luđak uvjerava mirnu i pristojnu osobu da je poludjela i da je u tranziciji u životinju. Slobodu će pronaći, sarkastično zvuči, u vatri u kojoj su izgorjele.

TELEGRAM: Taj ludizam možda i jest nešto što se u našem notornom patrijarhatu i najteže dopušta?

ŠOVAGOVIĆ: Mi smo u teškom problemu na više razina. Sustav je robovlasnički, životinjski, empatije nema, ego je pomahnitao, kult neličnosti je na cijeni, mladi odlaze… Vidimo ljude koji rade nonstop i spavaju u garažama po nekoliko njih u istoj prostoriji. Vidimo siromašne koji će generacijama ostati siromašni. Do krajnjih smo granica neizbalansirani. Na svim je tim razinama isti problem, uključujući i glavni problem patrijarhata, iz mnogih trbuha vrišti neutaživa glad da se podčini, izdominira, da se posjeduje, isprebija, da se nametne mišljenje, da ti se objasni da si u krivu i da se otmu pare i uništi zdravlje.

TELEGRAM: Orson Welles, na koga se također referirate u predstavi, snimajući 1962. “Proces” u Zagrebu kao da je proročanski naslutio da ćemo postati idealni set za kafkijanske krugove kredom. Jesmo li obećana zemlja za Kafku?

ŠOVAGOVIĆ: Dubravko Mihanović i ja već u trećem projektu mapiramo Zagreb kao centralno scenografsko mjesto u našim radovima. Ako ste tada prevarili osiguranje praveći se da ste stanar i probili se, na Opatičkoj ste mogli vidjeti Orsona Wellesa i Anthonyja Perkinsa između dva kadra u kreativnoj šetnji prema Zvjezdarnici i natrag. Orson je u tim pauzama sigurno žurio do filmskog cateringa; zamišljam da je taj catering bio možda u Palainovki, na Ilirskom trgu, kod kapelice… Ono, čaj, kava, kifla, keks, žvake.

Anthony je sigurno mrzio catering, ali mu je vrijeme s Orsonom bilo predragocjeno, pa se žrtvovao. E, sad. Na tom istom mjestu, u neko drugo vrijeme mogli ste u totalno nekreativnom klinču nekolicine krvnika vidjeti lice takozvane vještice Herucine Logomer iz Križevaca; nju su istom tom Opatičkom, pa preko šumskog puteljka iza Arhiva sprovodili prema Zvezdišću – to je početak današnje ulice Tuškanac – i tamo je zapalili. Masa je skandirala “Pali! Pali!”. Mnogo godina kasnije na tom istom mjestu niknulo je kino i skulptura Charlieja Chaplina. Tu ima jako puno simbolike. Sve je to isti grad.

TELEGRAM: “Negdje, u pepelu, i dalje se rađaju djeca”, kaže se na jednom mjestu “Spaljene”. Strašan je svijet koji namijenismo djeci?

ŠOVAGOVIĆ: Meni je ovo referenca na Becketta. Možda Jeleni, Dubravku, Nataši, Mariti, Ivanu i Šimunu znači nešto drugo. Ali blizu smo svi. Preostaje borba. Bez nje svaki smisao nema smisla. Teška rovovska bitka.

TELEGRAM: Čini mi se da imate poseban, brižan instinkt za vanzemaljce poput Tesle.

ŠOVAGOVIĆ: Ne znam da li sam uspio u tome, teško je baviti se nečijom biografijom. Hoću reći, ako to radite sustavno i poštujete fakte i kronologiju, oduzimate si mogućnosti da ozbiljnije skrenete u neku fikciju. Međutim, kod Tesle postoji zaista golema količina nerazjašnjenih pitanja i cijeli taj slučaj i dalje predstavlja enigmu, misterij. U mnogim teorijama urote pronaći ćete i Teslu u nekoj rečenici.

Ne znate gdje su svi ti njegovi patenti, mislite da su nestali, ali fakat nemate nijedan dokaz da su nestali. A niste sigurni niti da su postojali. Barem na papiru. Ne znate odgovore na čitav niz najluđih događaja koji su se odigrali za vrijeme njegova života, a i poslije njegove smrti. Neki od tih događaja su zaista na fenomenološkoj razini. Možete ih vrlo lako povezati s Teslom, ali uglavnom će vas proglasiti ludim. Pogotovo ako ste nematematičar ili niste fizičar.

TELEGRAM: Koji vam je proces draži i izazovniji, kad napišete dramu i predate ju drugima u šake ili ovaj konceptualni, kad vi režirate i u tkivu tijesno surađujete s glumcima?

ŠOVAGOVIĆ: Uglavnom sam režiram svoje komade, to mi se nametnulo kao neko slučajno rješenje. Tako je ispalo, nemam neku specijalnu poslovnu strategiju, idem prema suncu, ali držim se hlada (smijeh). Možda ću iduće godine snimiti novu ploču, a možda neću. Neki dan razgovaram s Ivanom Marušićem Klifom i složimo se u tome da smo zapravo na vjetrometini i da je gomila naših radova rezultat slučaja. Normalno je da si odradio neke generalne pripreme, da si skupio alat, programe, žice i štimere, da si radio na nekom svom generalnom konceptu, ali preciznu projekciju svojeg budućeg rada nemam.

Morate vidjeti Klifov film “Miljenko” u našoj predstavi “Spaljena”. Inače, na ovoj predstavi je bio zaista užitak raditi s kolegicama i kolegama. Svi su donijeli jako puno. Glupo je reći nisam to očekivao, ali otišli su zaista iznad svih naših očekivanja. I Sven Medvešek i Anja Đurinović i Martina Čvek i Dijana Vidušin i Jelena Miholjević.

TELEGRAM: U predstavi “Moji tužni monstrumi” Mate Matišića eksplodirali ste nekim čudesnim zapaljivim stoicizmom. Baš ste zagrizli u to Matino lice?

ŠOVAGOVIĆ: Baš sam neki dan objašnjavao kako ti zapravo tvoj privatni strah uoči premijere ili neke predstave može osigurati dodatni fokus iz gledališta. Karakterno gledano, lik je heroj, hrabar je, ali ti kao ti – bojiš se. Publika to ne može pročitati, ali primjećuje da je nešto čudno. Mislim da to nema veze s glumom.

TELEGRAM: Jedna od kultnih gavelijanskih uloga vašeg oca Fabijana je Lear u Spaićevoj režiji. Da li ste spremni ponijeti tu mahnitu i nježnu krunu dalje? Ja vas jako mogu zamisliti kao Leara.

ŠOVAGOVIĆ: Pa, hvala vam na tom komplimentu, ali mislim da će me Lear nekako mimoići.

TELEGRAM: Legenda kaže da ste se kao klinac dugo opirali virusu glume. Istina?

ŠOVAGOVIĆ: Ne sjećam se baš dobro. Uglavnom, nama je bio cilj izbjeći vojsku u trajanju od 15 mjeseci. Ako bi upisao fakultet, išao bi u vojsku 12 mjeseci. Znali smo da ćemo ići na faks, ali koji, baš i nismo.

TELEGRAM: Sljedeće sezone režirat ćete komad “Sokol ga nije volio” u HNK-u Osijek. Što nam ta genijalna Fabijanova drama danas donosi u comebacku? Hoćete li je resetirati u izvjesnom smislu ili – ?

ŠOVAGOVIĆ: Treba se pomno pripremiti. Ne znam kako bi stari reagirao da tu nešto previše prtljam. Zapravo, znam. Znam da je rađeno nekoliko verzija, a to govori o nekom sustavnom radu na tom tekstu. Nisam siguran želim li riskirati njegov dolazak u snove.