Intervju s Lenkom Udovički: Kako smo prije 20 godina utemeljili Kazalište Ulysses i gradili društveno odgovorni teatar

'Svake naredne godine mislili da je posljednja, ali evo već dvadeset godina se borimo i opstajemo'

ZADNJA IZMJENA: lip 15, 2020
Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Dvadeset godina je prošlo otkako su Lenka Udovički, njezin suprug, sudrug i suborac Rade Šerbedžija i Borislav Vujčić utemeljili Kazalište Ulysses na Brijunima. Dvadeset ljeta na tom se nosaču kreativnih aviona njiše uzbudljiva i plemenita umjetnost, a pribjegari željni teatarskih avantura, publika i umjetnici, ondje nalaze hram i sklonište.

S vrsnom redateljicom i umjetničkom lidericom Ulyssesa, Lenkom Udovički, povodom slavljeničke sezone razgovarao sam za Telegram. Sjedili smo na terasi konobe na fažanskoj rivi, pričajući o njenim životnim i profesionalnim odisejama. Ispred nas ukotvili su se Brijuni, kao hridi koje nepokolebljivo „ištu slobodu“ i osvajaju je.

TELEGRAM: U ljeto 2001. došli ste na Brijune i pokrenuli Kazalište Ulysses. Kad se sad osvrnete, kako je izgledao taj početak? Bili ste u nekoj poziciji pionira na Divljem zapadu, odnosno, istoku.

UDOVIČKI: Rade je godinu dana ranije snimao u Istri film Dejana Aćimovića “Je li jasno, prijatelju?” pa se upoznao s nekim ljudima iz Vodnjana. Bilo im je drago da se Rade vratio i predložili su mu da dođe i pokrene nešto u Istri. Nedugo prije toga su Brijuni postali Nacionalni park i tada su nam spomenuli da tamo ima neka tvrđava, za koju su čak i lokalni ljudi zaboravili da postoji. Obećali smo da ćemo pogledati, više onako kurtoazno, nismo imali velika očekivanja.

I onda smo u Fažani sjeli u čamce i otišli na Mali Brijun i stvarno, kad smo prilazili tvrđavi Minor izgledala je kao nekakav zamak Trnoružice! Sve okolo obraslo u bršljan i šikaru, a iz toga izranja impozantna građevina. U vrijeme kad je izgrađena, bila je to najveća utvrda u Europi. Kao neki NASA centar austrougarske imperije. Imala je generator i jednofaznu struju sprovedenu, u živoj stijeni su specijalnim mašinama prokopani metri i metri hodnika, imali su ogroman bazen za skupljanje vode, mogli su izdržati višemjesečnu opsadu.

Na Malom Brijunu su tada bili domar i naš dobri duh kazališta, kako smo ga kasnije prozvali, Ivica Bulant i njegova žena Milka, oni su čuvali tu tvrđavu i već su je počeli polako čistiti. Krenuli smo hodati po tvrđavi, potpuno fascinirani. Rade se bukvalno tresao i počeo je govoriti Hamleta. Zaista, gdje god pogledate po toj tvrđavi, otkrijete idealne kadrove, idealne situacije, prirodno date za kazalište.

TELEGRAM: Zanimljivo je da ta tvrđava ergonomski prisvaja posve različite komade i žanrove.

UDOVIČKI: Apsolutno. Fascinantan je taj spoj kamena, jedne vojne monumentalne arhitekture i prirode koja je kroz tih stotinu godina učinila svoje. Svaki kutak je prigodan i drukčiji, i daje savršeno mjesto za neku predstavu. I onda smo shvatili da bismo ovdje trebali napraviti “Kralja Leara”.

TELEGRAM: “Lear“ nije slučajno izabran?

UDOVIČKI: Nije slučajno. To je komad o kojem smo mi dugo pričali. Boro Vujčić je dugo govorio o tome da se Rade mora vratiti u Hrvatsku i u svoj jezik. Razgovarali smo o tome da bismo radili neki teatar i kada se ukazala tvrđava, to je bilo to. Osim toga, kad se rodila Mimi, naša treća kći, Rade je bio na porodu i kad je vidio da je curica, rekao je “Eto, sad mogu igrati Leara“, ha, ha, ha…

Taj “Lear” je iz više razloga živio neko vrijeme s nama. Tema raspada i obitelji i države, rat, Learov pad i potonuće u ludilo…, stvarno je to jedan od najvećih, najdubljih tekstova jednog od najvećih pisaca naše civilizacije – Shakespearea. I kad smo hodali po brijunskoj tvrđavi, sve se samo ukazivalo kao idealno za uprizorenje scene „Leara“. Kao da je tvrđava samo čekala kazalište da joj udahne novi smisao i novi život.

TELEGRAM: Isto tako se taj vaš kultni “Lear” savršeno transformirao u druge ambijente. Ja sam ga gledao 2009. na novosadskom Petrovaradinu, na Sterijinom pozorju, u onoj ludoj predstavi s potopom, kad očarana publika naprosto nije uzmicala pred kišom.

UDOVIČKI: Jao, da to je bilo ludo u Novom Sadu! Uopće taj “Lear“ je bio zaista ogroman pothvat i nismo mi odmah imali razrađene planove za dalje, ali odaziv publike je bio fantastičan. Osim toga, u cijeloj ekipi je postojao nevjerojatan entuzijazam, iako su uvjeti robinzonski. Bili smo smješteni u derutnim objektima Jurina i Franina koje smo mi malo obojili, to je trebalo rušiti i svih ovih dvadeset godina stalno se govori da će se rušiti. Na tvrđavu smo morali dovući struju, pokositi travu, vode nije bilo. Ni dan-danas tamo nema vode, ali sad imamo one aparate za vodu…

Pokazalo se da to što publika ide za Learom na njegovom putu stradanja, daje jedan poseban dramaturški koncept cijeloj priči. Što nije ni lako, to je predstava i fizički zahtjevna za publiku, treba proći pet različitih prostora, svaki fascinantan na svoj način. Akustika je nevjerojatna, mi smo prve godine na otok donijeli “bubice“ ali smo ih odmah odbacili, tvrđava je jako akustična. I tako, nakon fantastičnog prijema publike, odlučili smo nastaviti.

TELEGRAM: Prvih godina kritika vas je maliciozno tretirala kao estradni projekt, usprkos tome što je Kazalište Ulysses od samog početka gradilo društveno odgovorni teatar.

UDOVIČKI: Da, bilo je puno kontroverzi, i oko Radeta i čitavog koncepta, pa da li je to samo turistički estradni teatar… Međutim, mi smo se nametnuli konzekventnim pristupom i izborom tema, kao i konceptom međunarodnog teatra kroz koji prolaze umjetnici iz cijelog svijeta. Naš imperativ je da radimo podjele prema najboljim glumcima i da kazalište i umjetnost budu prioritet. Složile su se energije u jednoj kreativnoj razmjeni i inspiraciji.

Iznijeli smo tu prvu predstavu na način za koji ne znam bi li danas bio moguć (smijeh)… i tako smo svake naredne godine mislili da je posljednja, ali evo već dvadeset godina se borimo i opstajemo. Drago mi je da je neka kvaliteta isplivala i da smo se ustrajnošću, radom i rezultatima, uspjeli izboriti i kod kritike. Danas je to institucija, festival koji se potvrdio i ima svoju neupitnu vrijednost.

TELEGRAM: Nažalost, u ovih dvadeset godina preminuli su neki dragi ljudi, veliki umjetnici koji su s vama radili: Boro Vujčić, Goran Stefanovski, Tomaž Pandur, Ivica Vidović, Nebojša Glogovac… Njihova energija zauvijek je ugrađena u Kazalište Ulysses?

UDOVIČKI: Da, toliko je tih uspomena i toliko je divnih značajnih ljudi koji su tu prošli s nama kroz različita iskušenja. Naravno, sve su to cigle, stijene koje su ugrađene u nas, održavaju nas i zauvijek su tu s nama. Trag svih tih ljudi uvijek nam daje nadu i snagu, oni su i dalje s nama na sceni.

TELEGRAM: Prigovaraju ako nešto ne valja?

UDOVIČKI: Da (smijeh)… Bez toga ne bi bilo Ulyssesa. Naša ključna baza je umjetnost i prijateljstvo, građenje tih nekih posebnih veza. A kad čovjek s nekim zajedno radi umjetnost onda je to najljepši vid zbližavanja. Svaka godina je na svoj način otvarala nove horizonte i učinila da smo danas tu gdje jesmo.

TELEGRAM: Nažalost. ovo slavljeničko ljeto morate raditi u dajdžestiranom okviru zbog posljedica pandemije korone. Niste se predali?

UDOVIČKI: Cijeli svijet je zatečen ovom situacijom. Koja se neprestano mijenja, popuštaju se mjere, a ne znamo hoće li se opet morati pritegnuti. Dakle, u toj neizvjesnosti mi smo odlučili da će sezona biti, iako u jednom reduciranom obliku, ali ćemo koristiti i druge medije da dosegnemo do što više publike, uz onu koja će nam dolaziti.

Imat ćemo koncertni program, igrat ćemo „Tko se boji Virginije Woolf“, zatim imat ćemo premijeru predstave „Moj obračun s njima“, Zijah Sokolović će igrati svoju monodramu „Lijevo, desno, glumac“, tu je i veliki koncert za proslavu dvadesete obljetnice… Dakle, nećemo posustati. Mislim da baš taj duh okupljanja različitih ljudi, gdje je osnovni i jedini kriterij otvorenost i želja za prostorom slobode i stvaralaštva, ima apsolutni prioritet u odnosu na bilo kakva ograničenja. Sigurna sam da će nas kao i svih ovih godina, naša publika vjerno pratiti.

TELEGRAM: Idete u remake „Mog obračuna s njima“. Svojedobno ste i Shakespeareovu “Oluju“ završili krležijanskim tonom, tako je Rade i impostirao Prospera u završnici, kao nekog lutalačkog gorkog Krležu… Što je, dakle, još neistraženo u Krležinim obračunima?

UDOVIČKI: To je naprosto fenomen koliko i danas taj “Obračun“ ima komunikacije i regeneracije. I koliko te Krležine rečenice duboko odzvanjaju i kako svaki put zaista imaju težinu i neospornu vrijednost koja je uvijek aktualna. Mogu se i perspektive mijenjati ali Krleža zaista stoji kao tvrđava.

TELEGRAM: Kao tvrđava Minor.

UDOVIČKI: Baš tako. To je nevjerojatno. Odjekuje duboko i snažno kao što i na toj tvrđavi kako god okreneš perspektivu, gdje god da smjestiš tribinu, sve funkcionira. Tako da mi je drago da će nakon toliko godina opet ovdje odzvanjati Krležine misli.

TELEGRAM: Dugo ste živjeli u Americi. Kako tumačite ovaj najnoviji val rasizma koji se i prelijeva na ove naše dobro nađubrene, idealne teritorije za rasizam i ksenofobiju?

UDOVIČKI: To je jedna posebna situacija. Prosvjedi u SAD-u su sigurno pokrenuli ozbiljno suočavanje s rasizmom i preispitivanje cijelog društva, od sveg srca podržavam pokret Black Lives Matter. A baš u ovom trenutku imaju najgoreg i najdestruktivnijeg predsjednika ikada. Znate, kad nam se devedesetih događalo sve što se događalo, nekako je izvan ovih naših prostora bilo teško ljudima objasniti što se ovdje događa. I kakva je uloga medija bila, i kako je politički isplativo raspirivati mržnju i što znači da su se opet pojavile autoritarne vođe i kako je došlo do krvoprolića…

Tako da kad danas pratimo stanje u Americi, puno nam je jasnije kako je moguće da Trump radi sve što radi i još uvijek ima podršku. Recimo, ja sam živjela u Beogradu i jako mi je teško bilo nekom strancu objasniti tko je Milošević i kako je moguće da je bio izabran i kakav otpor postoji, ili kako je uopće došlo do rata… i tako, kad se Trump pojavio u Bijeloj kući.

TELEGRAM: Eto, mi smo ipak prvi imali svoje trumpoide. Bar u nečemu prednjačimo.

UDOVIČKI: Pa da (smijeh), bili smo ispred vremena. I kad su bili američki izbori, s obzirom da su naši prijatelji uglavnom demokrati i govorili su nema šanse da Trump bude izabran, ja sam im rekla da ne budu baš tako sigurni. Dogodila se degradacija svih vrijednosti i jednom kad se otvori ta Pandorina kutija, kad imate nekoga tko tako bestidno laže kao Trump i ruši institucije koje su godinama izgrađivane, to onda ima dugoročne posljedice za cijeli svijet. On gazi preko institucija, manipulira svojim ovlastima i to je jedan opasno destruktivan proces.

Dobro je u svemu tome da se ipak ljudi i neke institucije pokušavaju oduprijeti, događa se masovni bunt na ulicama a razne institucije pokušavaju zadržati svoju funkciju i pružiti otpor jednom takvom autokratskom i ludom ponašanju, eroziji socijalnog i političkog tkiva. Naravno da zabrinuto pratimo to, mnogi naši tamošnji prijatelji su potreseni, pokušavaju pružati otpor i zadržati neki smisao. Sad vidimo koliko je fragilan taj demokratski sustav. Možemo se samo nadati da će ipak nekakav razum, nekakva pozitivna energija, na kraju nadvladati.

Jako je bitno za budućnost cijelog svijeta što se događa u tako velikim centrima moći, Amerika je uz Kinu najmoćnija i najbogatija država na svijetu. Istovremeno je ohrabrujuće da ipak postoji kod velike većine ljudi potreba za pozitivnim promjenama i za pravednijim društvom. Ovo gdje smo stigli s ovakvim drastičnim podjelama na užasno bogatu manjinu i sve siromašniju većinu, taj korporativni kapitalizam zaista je neizdrživ.

TELEGRAM: Tu eroziju ljudskosti u predatorskom sistemu lucidno ste istraživali i u predstavi “Tko se boji Virginije Woolf“.

UDOVIČKI: Da, kako da ne, to je na intimnijem planu. I u mnogim svojim predstavama sam se time bavila. Recimo, u Brechtovom “Zadrživom usponu Artura Uia“ koji govori o usponu Hitlera i fašizma, kroz spoj kapitala i mafijaških metoda. Opasnost od fašizacije je jedna latentna opasnost s kojom se mi stalno susrećemo i borimo. O tome smo govorili i u predstavi „Romeo i Julija ’68“ koju smo radili na četrdesetu godišnjicu te revolucije i nekakve posljednje…

TELEGRAM: Utopije?

UDOVIČKI: Utopije, da. I najljepše revolucije koja nažalost nije uspjela. Imala sam tu i jednu grupu mladih glumaca iz Amerike, bavili smo se demonstracijama u Chicagu i kasnijim suđenjima koja su uslijedila… Te 1968. pojavio se val mladih ljudi koji je točno predvidio kamo društvo ide i što će se pedeset godina kasnije dogoditi. Željeli su promijeniti taj tijek, što im nažalost nije uspjelo.

Evo, baš su neki dan u Washingtonu klekli i pjevali “We Shall Overcome“, jednu od himni ’68. Baš mi je bilo nekako potresno da to vidim, da su te vrijednosti, premda i utopijske, ostale i vraćaju se… To je jedno konstantno previranje i borba s neizvjesnošću kamo ćemo kao civilizacija ići.

TELEGRAM: Vaša i Radetova ljubav, etika i estetika, izdržali su brojne nedaće, progone i egzistencijalne udarce. Mnogi bi pukli i u daleko sretnijim okolnostima. U čemu je tajna?

UDOVIČKI: Nikom nije lako. Nema tu neke posebne tajne. Ja mislim da ima nešto u tome da život mora ići dalje. Moraš imati imperativ da u datom trenutku učiniš sve najbolje što možeš. I prođe tako trideset godina za tren (smijeh). Naravno, bilo je teških situacija i izazova. Svaki dan je izazov i treba ga proći.

Kao što James Joyce piše u svom “Uliksu“ da je svaki dan jedna mala odiseja svakoga od nas i u svakom danu prođemo kroz toliko stvari. Sve naslijeđe prethodnih civilizacija i vjekova nosimo u nama. U tom smislu postoji nekakva univerzalna jednakost, bez obzira tko ste. Da li ste eksponirani kao javna ličnost ili ste potpuno anonimni, ovakvi ili onakvi. Svaki čovjek ima svako jutro novi izazov tog dana, da proživi tu odiseju i da se susretne s brojnim izazovima i dilemama.

Naravno, postoje one ekstremne situacije kao što su ratovi, i ne smijemo zaboraviti da se toliko ljudi u svakom trenutku susreće sa stravičnim izazovima održanja golog života. Samo, opet se neka ljudskost i humanost i u najradikalnijim situacijama rode. I to je nešto što treba podržavati, hrabriti tu stranu. Kako ono kažu Indijci da svi u sebi imamo jednu crnu životinju i jednu bijelu i samo je stvar u tome.

TELEGRAM: Koju ćemo više nahraniti?

UDOVIČKI: Da, koju ćemo više nahraniti. To je to.

Davor Špišić
Telegram autor
89 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program