Sprema političku satiru o Zoranu i Andreju. Dražen Krešić za Telegram: 'Stavljamo njihov odnos na kušnju i ludo se zabavljamo'

“Tvrda kohabitacija” naslov uzima od obećanja koje je hrvatski premijer Andrej Plenković prvog dana pobjede na predsjedničkim izborima dao predsjedniku Zoranu Milanoviću i ovaj prepredeni princip političke polarizacije javnosti uzima kao polazište za urnebesnu kazališnu igru u kojoj fantastični glumci Domagoj Janković i Domagoj Ivanković utjelovljuju dvojicu visokih političara koji se, eto, zovu baš Andrej i Zoran.

Uoči zagrebačke premijere na Sceni Vidra 8. travnja, s redateljem smo popričali o različitim implikacijama tvrde kohabitacije koju živimo i njezinim potencijalnim inačicama koje donosi bliska i sasvim realna budućnost, u kojoj će se upravo ta dvojica – ovako ili onako – suočiti na predstojećim parlamentarnim izborima koji Hrvatsku čekaju u travnju.

TELEGRAM: Upravo pripremate političku satiru čiji su glavni protagonisti Zoran i Andrej, likovi aktualnog hrvatskog predsjednika i premijera. Tekst je nastao još prošle godine, rad na predstavi već dobrano traje, kako se na nju odražava najnoviji spin u stvarnosti, kojim je aktualni predsjednik izveo politički blitzkrieg i najavio kandidaturu za premijera kao nezavisni kandidat SDP-a? Mijenja li to suštinski išta za vašu predstavu?

KREŠIĆ: Nadaleko i naširoko je poznato da se ne isplati baviti dnevnopolitičkim pitanjima jer se mijenjaju iz dana u dan. To smo nekako uračunali u kalkulaciju kad smo pripremali tekst i napravili predstavu koja je bazirana na njima kao dramskim likovima u specifičnoj i izmišljenoj dramskoj situaciji. Naravno, aktualnosti se na te likove lako lijepe, tako da je glumcima dovoljno na dan izvedbe uz jutarnju kavicu pročitati novine i posuditi par fraza da bi bili aktualni. U tom svijetlu ne mijenja nam se ništa, upravo suprotno, njihov realni dramski sukob nama je vrelo inspiracije. Jedino što nam s vremena na vrijeme izaziva upitnike iznad glave je činjenica da je realnost ponekad nevjerojatnija od fikcije.

TELEGRAM: Čini mi se da ovaj najnoviji razvoj događaja nosi nove potencijale za raspravu oko hrvatske visoke politike i njezinih aktera… Je li Milanović pozer s figom u džepu ili ipak genij?

KREŠIĆ: Ja bih jako rezervirano koristio etiketu genija. Ali da ima dobar tajming i osjećaj za kompoziciju drame, itekako ima. Preokret je izveden na opće zaprepaštenje publike i s nestrpljenjem čekamo iduće epizode. Siguran sam da i druga strana ima svoje adute. Napetost raste.

TELEGRAM: Danas zakleti politički neprijatelji, njih su dvojica navodno, kažu kuloari, nekad bili kolege, možda čak i prijatelji, dijelili ured u Ministarstvu vanjskih poslova, odakle je sve i krenulo… Kako ste vi “organizirali” njihov odnos? Pretpostavljam da tu ima dosta satiričnoga potencijala…

KREŠIĆ: Kakvi bi oni bili dramski likovi da nemaju takozvanu “genesis” priču. Ovaj put smo se tog razdoblja njihova nastanka samo ovlaš dotakli, i ostavili prostor za eventualni prequel jednog dana. Zorana i Andreja mi zatičemo u paralelnoj sadašnjosti, gdje se slučajno susreću na svečanom otvorenju jednog lifta u Svetoj Nedelji. Taj slučajni susret ih potpuno neplanirano lansira na poseban zadatak koji moraju riješiti ako žele spasiti sebe, a i Hrvatsku. Mi smo ih sklonili iz uobičajenog konteksta, da ne kažem zone komfora, i stavili njihov odnos na kušnju. Točnije, tu zadaću su savjesno organizirali autori dramskog teksta Vid Barić i Filip Rutić.

TELEGRAM: Jesu li oni metafora Hrvatske? U konačnici, sami smo ih – u stvarnosti – izabrali. Što će nam oni s vaše pozornice reći o nama samima?

KREŠIĆ: Oni nas predstavljaju u doslovnom i u prenesenom značenju. Barem za sada. Kao takvi, svjesno su zauzeli te antagonističke pozicije u našem javnom prostoru i ne prestaju dolijevati ulje na vatru. Žive u permanentnom dramskom sukobu i vrlo su očita i jednostavna inspiracija za bilo kakvo dramsko djelo, a kamoli nešto komične prirode. U tom kontekstu, gotovo da je nepotrebno literarno obrađivati njihove razgovore, jer obojica su nadareni pjesnici koji se izvrsno služe stilskim figurama i ne libe ih se koristiti.

Sukobljavajući se tako uzduž i poprijeko, razvili su dramske likove koji su nam svima postali prepoznatljivi, a naš autorski tim nije uspio odoljeti njihovim avatarima da nešto ipak kažemo i pokažemo. Jesu li oni konkretno ogledalo naše stvarnosti i hoće li nam nešto reći o nama samima? Malo mi je nezgodno kao redatelju predstave odgovoriti na to pitanje, ali svakako se nadam da je odgovor afirmativan, to smo se trudili napraviti.

TELEGRAM: Danas se svako izrugivanje naziva satirom, no u stvarnosti viđamo jako malo dobre satire… Je li satira izgubila oštricu zato što smo postali previše obijesni i razmaženi obiljem?

KREŠIĆ: Definitivno. S tim da satira nije jedina žrtva obilja. Obilje nas okružuje. Konstantno smo bombardirani sadržajem, ta ofenziva ne prestaje. Ipak mi se čini da će možda s vremenom izazvati ponovni povratak sporim i dosadnim medijima i formatima, poput knjige ili kazališta. Ustvari, čini mi se da kazalište kao neposredno iskustvo predstavlja budućnost svijeta. U grčevitom nastojanju da neki podražaj digitalno emuliramo, pomalo zaboravljamo da ga možda možemo iskusiti direktno na svojoj koži. Kazalište se u tom smislu čini iznimno svježim i suvremenim.

TELEGRAM: Jesu li dvojica Domagoja, Janković i Ivanković, imala ikakve dvojbe oko prihvaćanja uloga s toliko očitom referencom na stvarne ljude, koji pritom utjelovljuju sam vrh hrvatske politike?

KREŠIĆ: Pa, ne mogu reći da smo se ovog posla prihvatili bez razmišljanja. Kako dečki, tako i ostatak kolega. Mogli smo naše junake nazvati i Plendrej i Miloran. Gledatelji bi vrlo jasno shvatili genijalni otklon autora. Uostalom, kada pričamo s kolegama o predstavi, svi nas odmah pitaju zašto koristimo ta imena a ne neka druga.

Postoji ona popularna šala Georgea Carlina o zabranjenim riječima na televiziji. Ako neku prostu riječ zamijeniš pipserom, a ipak si zadržao kontekst iz kojeg je jasno na koju riječ aludiraš, jesi li ustvari išta napravio?! Samo si jedan simbol zamijenio drugim. Osim toga, postoji i jedan mali statement u našoj odluci, a radi se o tome da smo vrlo neozbiljno odlučili probati vratiti kazalište u kazalište.

TELEGRAM: Planirate li zvati pravog Andreja i pravog Zorana na premijeru?

KREŠIĆ: Naravno. Ovom prilikom ih pozivamo! Ali i sve ostale koji žele upoznati Andreja i Zorana! Pozvani ste svi od reda! Igramo pretpremijere predstave “Tvrda kohabitacija” u Svetoj Nedelji (4. travnja) i HKD-u Rijeka (5. travnja), praizvedba je u Vidri (8. travnja), a reprizu možete potražiti u Teatru uz more u Splitu (13. travnja). Nakon toga se veselimo i turneji po Hrvatskoj.

TELEGRAM: U svijetu ne manjka primjera političara koji dolaze iz šoubiznisa a koji uspijevaju privući značajan broj birača populističkom retorikom koja otvoreno zaziva radikalizaciju i polarizaciju društva. Vaša predstava spaja na neki način šou i politiku: što nam u tom smislu ona govori o hrvatskoj visokoj politici i odnosima na relaciji Banski dvori-Pantovčak?

KREŠIĆ: Pa to smo se i mi pitali. Populizam kao politički fenomen i nije neka novost. Ustvari, populizam i politika na neki se način čine kao prirodni saveznici. Svejedno je to u zadnje vrijeme otišlo do posebnih razina. Ponekad mi se čini da je zabavnije upaliti prijenos sjednice sabora nego neki reality program.

Diskurs nije toliko različit, odnosi su često brutalniji, a i nagrade za koje se igra su daleko veće. Ne mislim pri tom da smo mi neka specifičnost u svijetu, upravo suprotno. Postoji jedan apokaliptični prizvuk kada čovjek promatra sve to, i uopće nije smiješno. Ustvari je nemalo puta zastrašujuće. U našoj predstavi, branimo se smijehom i pokušavamo pronaći zajednički jezik.

TELEGRAM: Pretpostavljam da uz ovakav glumački dvojac možemo očekivati doista urnebesnu komediju. Je li nam jedino preostalo svoditi sve na ruganje, pretvoriti beznađe u pošalicu? Može li nas humor “spasiti”? Je li to i vaš životni moto?

KREŠIĆ: Janković i Ivanković su fantastični glumci s velikim komičkim talentom, ali bi osim njih spomenuo i Niku Ivančić i Lovru Kondžu, koji su im ravnopravni partneri puni nadahnuća u svakom mogućem smislu tih riječi. Niku kazališna publika itekako dobro poznaje i cijeni, a Lovro nam je otkriveni dragulj kojeg tek trebaju upoznati i to jedva čekam.

Smijeh je mehanizam s pomoću kojeg se nosimo sa stvarnošću, to je nesumnjivo. Jedan od. Ali čini mi se malo pogrešno svoditi humor na ruganje i pošalicu. Rekao bih da je esencijalna ipak duhovitost. Duh, nekakva anima, život, kod komedije mi je to ono nešto što me privlači. Da je to konstruktivno a ne destruktivno, čak i kada je čisti apsurd ili punk. Čak i kada je teška kritika. Tako da ću napraviti jedan mali pun: život mi je životni moto.

TELEGRAM: Humor je čest sastojak vaših predstava i, koliko sam se imala prilike uvjeriti, uspijevate napraviti dobru komediju. Hrvatskom teatru često se spočitava da je tužno nehumorističan. Kako to onda vama uspijeva? U čemu je tajna? Tekst, glumci…?

KREŠIĆ: Glumci su tajna. Treba im stvoriti dobre pretpostavke, ali u njima je tajna. A to da je hrvatski teatar tužno nehumorističan je istina samo kod hrvatskog teatra koji je tužno nehumorističan. Ja moram priznati da sam se nagledao i dobrog humora kod nas i da imam sjajnih kolega na tom polju. Nije sve isključivo komedija, ali dobrog humora ima i nije rijetkost.

TELEGRAM: Opisala bih vaš kazališni jezik kao zabavljački avangardan, raskidate s realizmom, oslanjate se na artificijelnost teatra da biste kroz dekonstrukciju napravili novu konstrukciju. Zanima me malo odakle ste “potekli”, koja su vaša ishodišta, vaši uzori?

KREŠIĆ: Hvala puno na komplimentu, ovo s konstrukcijom na kraju mi zaista laska, jer to se i trudim napraviti. A ovo ostalo moram priznati da je dosta intuitivno i zavisi od teme, materijala, suradnika, uvjeta… podrijetlom sam komički klasičar, ako to išta znači. Odrastao sam uz Nadrealiste, Leteći cirkus Montyja Pythona i slično, a s vremenom se to pretvorilo u eklektičnu mješavinu koju samo Internet može isporučiti. Možda bih izdvojio Georgea Carlina. Naravno, kasnije kroz školovanje utjecaj su ostavili svjetski i domaći komediografi poput recimo Držića, ali i filozofi smijeha poput Bergsona.

TELEGRAM: Kakvo kazalište želite sagraditi? Kazalište je uvijek na neki način poligon zajedničke potrage za srećom – za glumca kroz satisfakciju igre, za gledatelja kroz užitak gledanja…

KREŠIĆ: Živo. To mi je najčešće glavni poriv. I to je samo po sebi jako uopćen opis nekog kazališta i ne znači gotovo ništa. Ali živo kazalište zamišljam kao kazalište koje je inkluzivno prema svim gledateljima i koje komunicira sa svim gledateljima. Inkluzivno i u kazališnom smislu, poetsko, mimetičko, tragično, angažirano, verbalno, ikonoklastično, siromašno, plesno… svako.

Kazalište sebično gledam kao najstariju umjetnost koja je začeta kada je jedan naš pradavni rođak prepričao nekoj ekipi što mu se desilo u lovu to jutro. Imam osjećaj da nam je usađeno u genetski kod i da će biti tu dok je i nas. U njemu uživaju svi spomenuti i trebaju ga svi spomenuti, i izvođači i promatrači. Hoću reći, ne bojim se za kazalište.

TELEGRAM: Kako zamišljate kazalište budućnosti? Svaka epoha kazalište “čita” na svoj način, nastoji u njega unijeti nešto novo i svoje. Sa svim promjenama koje svjedočimo u društvu, postoji li danas više uopće potencijal za avangardu?

KREŠIĆ: Pojam avangarde često je pitanje perspektive. Može se možda danas pričati o nekim hibridnim i multidisciplinarnim oblicima, ali o tome se moglo pričati i ranije. U tom pogledu, kazalište je iznimno demokratično. Gotovo instant po izumu, projektor i kamera već su bili i na nekoj kazališnoj probi, kao i glazbeni instrumenti, modni izričaji, LED rasvjeta i sve što se ljudskog izraza tiče. S druge strane, čitanje kazališta je neprekidan proces i zaista svako vrijeme i svaka generacija ima neka svoja čitanja. Neuhvatljivost i nezabilježivost kazališne izvedbe uvelike tome doprinose.

TELEGRAM: Što je s političkom dimenzijom kazališta danas? Kad je riječ o praksama pobune, što nam kazalište može reći o ključnoj vezi između revolta i revolucije?

KREŠIĆ: Civilizacija i demokracija su dosegle neke razine, i rekao bih da čovjek i teatar nisu toliko odijeljeni, bar tu kod nas. Nekada je bilo zabrana, pa je praksa pobune u kazalištu bila nužna da bi se mogla izboriti praksa pobune kod pojedinca. Danas živimo u doba apatije i autocenzure. Ništa posebno nije zabranjeno, ali su i sve rjeđe plemenite ideje oko kojih se strastveno možemo okupiti i koje nas kolektivno mogu pokrenuti. Pa tako i političke.

TELEGRAM: Može li i kazalište izazvati revoluciju (ili je svaka revolucija ionako iluzija)?

KREŠIĆ: Po pitanju revolucija, moram reći da sam antiklimaktično suzdržan. Imam osjećaj da je najveća revolucija koju možemo napraviti vezana za uzak krug ljudi koji su nam blizu, kojima možemo pomoći i koji nama mogu pomoći. Prema ljudskom biću treba biti naklonjen i blag. Svi smo mi krvavi ispod kože i samo tražimo ljubav u nekom obliku, to treba poštivati. Dojam mi je da previše osuđujemo a premalo razumijevamo. A osim svega toga, da opet citiram jednog antičkog komediografa, ja sam čovjek, i ništa što je ljudsko nije mi strano.

TELEGRAM: Radili ste nedavno predstavu inspiriranu stripom o Asterixu i Obelixu, odnosno, otporom jedne male geografske enklave pod navalom osvajača. Tko su danas Asterix i Obelix – tko su osvajači?

KREŠIĆ: To mi je teško procijeniti. Asterix i Obelix su poslužili kao inspiracija za pseudopovijesnu igru “Zvizdan i Stećak protiv Baksuz paše” koju smo nedavno postavili u Zorin domu u Karlovcu. Bilo je to malo istraživanje mudraca, snagatora i snalažljivaca u nama. Dakle opet nešto naslonjeno na arhetipove koji pripadaju svakome od nas, vrzmaju se u nama.

TELEGRAM: Rekli ste da volite strip; koje popkulturne reference po vašem mišljenju najbolje opisuju današnji svijet?

KREŠIĆ: Jako volim čitati Gaimanova Sandmana, ali bojim se da ovaj svijet najviše sliči na vizije Alana Moorea. Nadu je lako pronaći kod Tisje Kljaković Braić. A najdraže mi se ipak sakriti kod Calvina i Hobbesa, čak i kada to znači obični eskapizam.

TELEGRAM: Pretpostavljam da kao netko tko radi na nezavisnoj sceni, neprekidno radite na nekoliko paralelnih frontova. Znate li već koji je vaš sljedeći projekt?

KREŠIĆ: Već su počele pripreme za predstavu “Baska”, ozbiljnu dječju duodramu u produkciji Ovo Ono.

TELEGRAM. U kontekstu predstave o ‘tvrdoj kohabitaciji’, s referencom na ono što obilježava našu visoku politiku posljednjih godina, da se referiram na predstavu koju ste po Jarryjevu predlošku nedavno radili u &TD-u, tko su, po vama, čudovišta našeg vremena?

KREŠIĆ: U predstavi “Ubu Ovo Ono” nastojali smo temu Jarryjeva Kralja Ubua iz makrokozmosa, u vidu kralja jedne države, usaditi u mikrokozmos, u vidu vođe jedne male lutajuće glumačke trupe. Stvar smo nastojali dodatno demistificirati odlukom da ta kazališna trupa k tome i nije baš uspješna i da ona Kralja Ubua i ne može uspješno izvesti, te mi svjedočimo njihovu veličanstvenom neuspjehu. Dakle, relativizirali smo pojam kralja na jednu minimalnu ljudsku zajednicu i probali ispitati tezu da moć i odgovornost nisu nužno vezani za visoku politiku, nego i za vlastitu higijenu. Tome shodno, čudovišta pretežno tražim u ogledalu.

TELEGRAM: Očekujete li da će se nakon travnja dogoditi neka velika promjena, koja bi nas mogla iznenaditi nekim novim čudovištima s ove strane ogledala?

KREŠIĆ: Svakako očekujem. Svako jutro to očekujem. I svaki dan se nanovo iznenadim. Čovjek je tako nepredvidivo i zanimljivo biće.

TELEGRAM: I za kraj, da ste vi na sceni, koga biste izabrali glumiti: Zorana ili Andreja?

KREŠIĆ: Najteže pitanje za kraj. Ne mogu se zamisliti da glumim, preveliki sam introvert i strah me osude, zato iznimno volim i poštujem sve svoje glumce, te ću ovom prilikom ispuniti nevažeći listić.