Što je Indiana Jones danas: genijalna zabava ili relikt vremena manje osjetljivog na rasizam, imperijalizam i pokradenu svjetsku baštinu

Institucija muzeja sama po sebi produkt je istog vremena (gore spomenuti osnovani su tek nešto ranije), a donekle i istog osvajačkog mentaliteta: mnogi od važnih eksponata u muzejske riznice dovučeni su s drugog kraja svijeta na temelju dogovora između vlada i uglednih stručnjaka s jedne strane, te raznih trgovaca, avanturista i švercera s druge, često uz pratnju i logističko-oružanu podršku vojnih časnika. Ponekad su pak stizali kao ratni plijen.

Još jedan krimen iz nedovoljno senzibilnih vremena?

Svakako je moglo i gore: mogli su biti uništeni, ratovima ili nemarom, kao što mnogi uostalom jesu, a mogli su završiti i na crnom tržištu u privatnoj zbirci kakvog (možda za nijansu profinjenijeg) Nadana Vidoševića. Zato postoji neka vrsta konsenzusa da je takvim predmetima mjesto u muzeju – to se čini kao stvar zdravog razuma.

Najpoznatiji svjetski arheolog, Indiana Jones, čije posljednje pothvate odnedavno opet možemo pratiti u kinima, već duže od četrdeset godina ponavlja tu frazu (‘That belongs in a museum!’).

I u većini slučajeva, slažem se s njim; vrijednim povijesnim predmetima uglavnom i jest mjesto u muzejima. No u kojim muzejima, i pod kojim uvjetima?

Sad kad se legendarni Indy sprema u mirovinu (zbilja se nadam da će ga Hollywood propisno mumificirati i pustiti na miru), možda bismo trebali razmisliti kakvo mjesto zauzima u modernoj popularnoj kulturi, što nam od njega ostaje (a što bismo htjeli zaboraviti), te naposljetku, možemo li ga spasiti od onih koji ga žele sahraniti u neoznačenoj grobnici (kao još jedan krimen iz nedovoljno senzibilnih vremena)?

Indiana Jones kao najveći filmski lik svih vremena

Pitanje o utjecaju na generacije ljudi koji su ga imali priliku gledati od 1981. godine – kad izlaze Otimači izgubljenog kovčega – sigurno je najlakše za odgovoriti.

Henry Jones Jr., kako mu je pravo ime, ulazi u probranu grupicu fikcionalnih likova koji su s lakoćom probijali kulturološke barijere i ulazili u svakodnevni jezik čak i onih koji nužno ne gledaju avanturističke filmove.

Pišem to prisjećajući se svojih dječačkih godina kad me vremešna susjeda jednom prilikom, dok sam skakao s njezine šupe na sljedeću u nizu, pred drugim gospođama na prozoru počastila upravo njegovim imenom (dodavši pritom: “eno ga opet, samo gledam kad će pasti”), što sam ja, dakako, shvatio kao poticaj za puno ambicioznije vratolomije.

Ovaj detaljčić iz osobne povijesti fino se uklapa u jednu veću anketu iz 2015. godine, kad je najpoznatiji svjetski arheolog zauzeo vodeću poziciju na listi koja je izredala deset najvećih filmskih likova svih vremena. Na trećem mjestu našao se Han Solo iz Ratova zvijezda, ponovno lik kojeg je utjelovio netipični filmski heroj osamdesetih, Harrison Ford. Između njegova dva lika smjestio se 007.

Spielberg je očajnički htio režirati Jamesa Bonda

Da bi stvari bile zanimljivije, upravo se James Bond i Ratovi zvijezda uvijek vežu uz priču o nastanku serijala o Indiani Jonesu. Kad se početkom proljeća 1977. kronološki prvi dio Ratova zvijezda pretvorio u apsolutni hit sezone, redatelj George Lucas nakon nekoliko mjeseci pobjegao je na havajski otok Maui, tražeći koji tjedan predaha od pozornosti. Tamo je onda otputovao i njegov prijatelj, Steven Spielberg.

Lucas je znao da Spielberg već neko vrijeme želi snimiti film o Jamesu Bondu, a kako prilika nije stizala, sugerirao mu je da umjesto toga razmisli o nečemu što bi moglo biti još bolje: izložio mu je ideju za prvi film o Indiani Jonesu (inicijalno se trebao prezivati Smith). Spielberg je ostao oduševljen i prihvatio je ulogu redatelja u Lucasovoj produkciji. Bonda, znamo, na kraju nikad nije snimio, ali možda ga je utješilo pet zlatnih kipića koje su dobili Otimači izgubljenog kovčega.

Spielberg je Indianu Jonesa vidio kao Jamesa Bonda bez špijunskih igrački, i sad kad sam ponovno išao gledati čitav serijal – a čini mi se da je prošlo petnaestak godina otkako sam ga posljednji put gledao – ta je usporedba posve očita (uzmimo za primjer samo početak Indiane Jonesa i ukletog hrama, drugog filma u serijalu, očiti homage Bondu).

Neki od najdragocjenijih momenata sedme umjetnosti

Od nezamjenjivog imidža (s izlizanom kožnom jaknom i kultnim fedora šeširom, što dakako upotpunjava bičem krotitelja divljih zvijeri) do karizmatičnog, a nerijetko i problematičnog karaktera (gdje se hrabrost vrlo lako pretvara u oholost, odvažnost u aroganciju, fascinacija u požudu, ali sve uvijek uz dobru dozu staromodnog humora), Indiana Jones je lik kakav danas vjerojatno ne bi mogao proći.

Bez obzira na to koliko ponekad radnja bila tanka ili nelogična, bez obzira na to koliko se specijalni efekti doimaju urnebesno lošim (već u usporedbi s filmovima iz tog vremena) i naposljetku, bez obzira na to koliko se tu ponekad nađe budalaština (ili možda baš zbog njih!), serijal je i dalje vitalan i obožavan, ponajviše zbog neodoljivog šarma svog protagonista.

Scene u kojima Indy (a to je morao biti Harrison Ford) skače po vlakovima, džipovima i šupama (“eno ga opet, samo gledam kad će pasti”) tamaneći naciste, uz pratnju možda i najbolje pogođene glazbene pozadine ikad (a to je morao biti John Williams), spadaju u najdragocjenije momente sedme umjetnosti, upravo zato što s nevjerojatnom lakoćom oživljavaju onog osmogodišnjaka u nama.

Indiana Jones utjecao na porast broja arheologa

Stručnjaci u poljima arheologije, stare povijesti, pa i muzeologije nerijetko ističu da je serijal o Indiani Jonesu najbolja popularizacijska kampanja koju su navedene discipline ikad dobile, besplatni PR koji je već par generacija dječaka i djevojčica usmjerio u zanimanja koja će s daljnjim odmakom vremena, čini se, trebati herojsku pomoć da bi o(p)stale relevantne u već načetoj eri ignorancije.

John Rhys-Davies, velški glumac koji u filmovima o Indiani Jonesu igra njegovog egipatskog prijatelja Sallaha (polako se približavamo i problematičnim aspektima) rekao je da mu se tijekom života obratilo preko 150 profesora i stručnjaka koji su se za arheologiju zainteresirali nakon što su pogledali Otimače izgubljenog kovčega.

Fred Hiebert, povjesničar i arheolog koji radi za National Geographic navodi da je nakon 1981. jasno uočljiv skok u broju studenata koji su upisali arheologiju, a neki od njih postali su vodeći u svom polju, primjećuje.

Jasno, to što Indiana Jones radi u filmovima ni blizu ne odgovara onome kako izgleda terenski rad arheologa (osim hrpetine zmija koje nerijetko pronalaze na iskapanjima, dodaje Hiebert), pa stručnjaci koji njegove prijestupe shvaćaju ozbiljnije argumentiraju da je on tek glorificirani pljačkaš grobova.

Najveći izazov stiže iz optike postkolonijalne kritike

No čini se da je Lucas Indianu zapravo osmislio imajući u vidu pothvate nekih stvarnih arheologa, primjerice onaj Hirama Binghama, avanturistički nastrojenog povjesničara koji je 1911. slučajno otkrio peruanski Macchu Pichu, čemu je National Geographic ubrzo posvetio posebno izdanje. Bingham se pobrinuo da neki od artefakata ilegalno završe u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je predavao na Yaleu.

No lako za nezadovoljne arheologe.

Daleko najozbiljniji napadi na status Indiane Jonesa stižu iz optike postkolonijalne kritike, zbog često izuzetno jednodimenzionalne slike ne-bijelih kultura, odnosno nonšalantnog reproduciranja orijentalističkih klišeja. Vjerojatno je najbolji primjer za to spomenuti Ukleti hram iz 1984. godine, crna ovca čitavog serijala, gdje je ležerni rasizam najviše došao do izražaja.

Ni u druga dva dijela izvorne trilogije ne možemo govoriti o nekom dubinskom interesu za kulture kojima se Lucas, Spielberg i ostali kreatori bave, no ovdje je sklonost simplificiranju i karikaturaliziranju “divljaka” dovedena do vrhunca.

Spielberg će reći da je sve to bila šala

U prvom redu riječ je dakako o scenama groteskne večere u hramu tamošnjeg maloljetnog moćnika, zbog čega sam se kao balavac zgražao kako Indijci mogu jesti goleme žohare, žive zmije tek uklonjene iz tijela majke, juhu s očnim jabučicama i za desert neponovljivi smrznuti majmunov mozak, ravno iz lubanje (poslije sam naučio da posebna vrsta bolesnika u Vijetnamu zbilja jede mozak pojedinih vrsta primata, žlicom iz otvorenih lubanja, još dok su živi, jer je to “dobro za libido”).

Spielberg će negdje reći da je sve to bila šala, što je svakako istina, ali dosta ružna, neukusna šala na račun Indijaca (zemlje koja valjda već par tisućljeća predvodi svijet po udjelu vegetarijanaca u stanovništvu), šala za koju jednostavno nije trebalo biti mjesta 1984. godine. Ona ne predočava rasizam vremena koje tematizira (1930-e), nego iznova, možda nepromišljeno i nenamjerno, rekreira i reproducira rasističke predrasude koje su Zapadu stoljećima služile za opravdavanje svega onoga što su radili na pokorenim teritorijima.

Također, umjesto nacista – koji su uz judeo-kršćanske relikvije činili dobitni sastojak najboljih filmova serijala – glavni negativci Ukletog hrama postali su pripadnici “kulta Thuggee”, skupine indijskih cestovnih razbojnika kojima je ovdje dodijeljena uloga slijepih štovatelja destruktivne hindu božice Kali kojoj u mračnim ceremonijama prilažu ljudske žrtve, što je ponovno čista fabrikacija bez ikakve historijske dokumentarne pozadine, izvučena vjerojatno iz bogate kolonijalističke riznice mitova.

‘Ukleti hram’ inicijalno je bio zabranjen u Indiji

Ako dio prigovora na Indianu Jonesa jednostavno ne treba ozbiljno shvaćati zato što su banalni i slijepi na realnost vremena u kojima se radnja filmova odvija (npr. to da je protagonist bijeli muškarac koji izigrava heroja u kolonijalnim zemljama), Ukleti hram ostaje najsnažniji podsjetnik da su Lucas i Spielberg ovdje ipak demonstrirali popriličan manjak dobrog ukusa (što je već onda izazvalo reakciju ozbiljnijih kritičara, ali i primjerice indijskih vlasti, pa je film zbog uvredljivog prikaza njihove kulture u Indiji inicijalno bio zabranjen).

S druge strane, kao i meni najdraži Posljednji križarski pohod, ovaj po mnogočemu notorni film pokazuje da se Indiani najbolje stvari nerijetko događaju onda kad predmete ostavi tamo gdje uistinu pripadaju (kako je to učinio s vrijednim kamenjem koje vraća u indijsko selo iz kojeg su otuđeni), dakle, onda kad odustane od ideje da artefakt sa “svetog mjesta” treba odnijeti par tisuća kilometara dalje, u američki muzej.

Danas je to možda i društveno najaktualnija problematika iz svijeta Indiane Jonesa.

Britanski muzej kao simbol otpora repatrijaciji baštine

Posljednjih desetljeća sve su glasniji zahtjevi za repatrijacijom otuđene materijalne baštine, a dodatan pritisak aktivista i političara iz pojedinih zemalja samo je ubrzao proces koji su u određenoj mjeri započeli stručnjaci s područja muzeologije, propitkujući ne samo puteve kojima su sporni artefakti stizali, nego i opravdanost toga da budu izloženi van svojih prirodnih okruženja, odnosno van izvorne zemlje podrijetla.

Neki od vodećih svjetskih muzeja počeli su vraćati rukotvorine za koje se sa sigurnošću može utvrditi da su stigli posve kriminalnim metodama, no ako bi to postalo pravilo, određene institucije našle bi se u prilično nezgodnoj situaciji.

Bivši britanski premijer David Cameron još je 2010. godine rekao da bi vraćanje samo jednog dragocjenog predmeta bio presedan nakon kojeg bi se otvorio put prema pražnjenju Britanskog muzeja, čija zbirka od osam milijuna predmeta, navode stručnjaci, sadrži više ukradenih i problematičnih primjeraka od bilo koje druge ustanove. Kako piše National Geographic, slavni londonski muzej postao je svojevrsni simbol otpora zahtjevima za povratom otuđenih dragocjenosti.

Pojedine države vraćaju sve veći broj predmeta

Nacionalne vlade, ali i organizirane skupine diljem svijeta opetovano šalju zahtjeve za repatrijacijom predmeta poput Kamena iz Rossette (pomoću kojeg je francuski egiptolog Jean-François Champollion 1822. dešifrirao hijeroglife), brončanih rukotvorina iz nekadašnjeg Kraljevstva Benin te pokradenih skulptura s atenskog Partenona, da izdvojim samo par primjera.

Grčka već dugo pokušava locirati i vratiti silu rukotvorina koje su tijekom stoljeća nestajale iz zemlje. Nedavno je, kao i Italija, vratila stotine ukradenih predmeta iz tajne zbirke osramoćenog britanskog trgovca umjetninama Robina Symesa, a čini se da su i sve bliže osiguravanju vraćanja tzv. Elginovih mramora, dijelova Fidijinih skulptura s Partenona koje je na Otok, u dogovoru s Osmanskim Carstvom (pod kojim se tada nalazila Grčka) prije više od dvjesto godina poslao britanski diplomat Lord Elgin.

Britanska javnost također podržava vraćanje spornih predmeta Grčkoj, međutim, još mnogo toga o uvjetima potencijalnog vraćanja nije definirano. U svakom slučaju, sve je jasnije da će ustanove poput Britanskog muzeja u budućnosti sve teže zadržavati neke dijelove svojih zbirki, koliko god istovremeno postojao prilično snažan otpor prema repatrijaciji sporne građe.

Prosvjetiteljska ideja koja ne odgovara realnosti svijeta

Klasični argument protiv “rasipanja” zbirki diljem svijeta jest onaj da su veliki muzeji u europskim prijestolnicama zapravo ultimativne, neusporedive riznice koje daju presjek svjetske baštine mimo kulturalnih i vremenskih granica. George Osborne, predsjednik nadzornog odbora Britanskog muzeja prošle godine rekao je: “Gdje drugdje na planetu pod isti krov možemo skupiti plodove dva milijuna godina ljudskih napora? Želimo da ovo bude muzej zajedničkog čovječanstva.”

Na prvu misao privlačna, ova u suštini prosvjetiteljska ideja jednostavno ne odgovara realnosti svijeta u kojem živimo (i kao što u 18. stoljeću golema većina čovječanstva nije mogla ni sanjati o tome da provede ugodno poslijepodne u lijepoj zgradi ovog muzeja, tako ni danas milijarde ljudi nikad neće imati priliku zakoračiti ni u njezino predvorje).

Univerzalna dostupnost tek je iluzija ili svjesno održavana bajka onih koji od nje grade branu od navirućih promjena, branu od nekadašnjih kolonija – svakako ne samo britanskih – koje sada kao nacionalne države jednostavno žele natrag ono što im je tijekom stoljeća ukradeno.

U pozadini zapadnjačkih kritika nerijetko ležao rasizam

Jednako tako, argument o dostupnosti i pristupačnosti građe javnosti možemo svesti i na pitanje mjere, pitanje brojeva. Londonska zbirka sadrži 8 milijuna predmeta, a samo je njih 80 tisuća stalno izloženo, dakle 1%. Možemo samo nagađati koliko je ilegalno stečenih rukotvorina pohranjeno u tim skladištima: mnogi vjerojatno desetljećima ne ugledaju svjetlo dana u muzejskom postavu.

Fragment zbirke koji ne nađe mjesto u prostorijama ovog muzeja mogao bi postati temelj za stvaranje stalnog postava negdje na drugom kraju svijeta, gdje i pripada.

Ponekad je moguće čuti i argument da neke države nisu na zadovoljavajućem nivou razvoja da bi se mogle adekvatno brinuti o predmetima neprocjenjive vrijednosti, odnosno da njihova unutarnja politička situacija ne ulijeva dovoljno povjerenja. Možda je izlišno napominjati da je i tu nerijetko u pozadini ležao rasizam, čak i ako ustanovimo da je u određenim periodima situacija uistinu bila takva (uzmimo za primjer Elginove mramore koji su s Partenona odstranjeni kad je ovaj bio dobrano nagrizen grčkim, odnosno osmanlijskim nemarom).

Uloga ‘woke’ ideologije u pokretanju promjena

Međutim, svaka zemlja koja danas pokrene izuzetno kompleksan, pretpostavljam i relativno skup postupak za repatrijacijom materijalne baštine, osobito ako ona – kao što često jest slučaj – nosi i ozbiljan simbolički kapital (primjerice kao fragment s mjesta sjećanja ili kao važna spona u izgradnji narativa nacionalne povijesti), samim tim činom pokazuje izvjesnu razinu ozbiljnosti.

Tu svakako treba ubrojiti već spominjane brončane skulpture iz nekadašnjeg Kraljevstva Benin koje je nakon britanskog osvajanja 1897. godine pripojeno tadašnjoj koloniji, Britanskoj Nigeriji (nakon 1960. Republika Nigerija). Palača grada Benina, središta kraljevstva od XII. do XIX. stoljeća, u napadu je temeljito opljačkana, pri čemu je odneseno i nekoliko tisuća brončanih skulptura i drugih predmeta.

Najveći dio danas je upravo u Britanskom muzeju čije vodstvo o tom i dalje nerado razgovara. Međutim, u nizu drugih europskih i američkih ustanova već je počeo proces vraćanja otuđenih dobara na puno široj osnovi, dijelom svakako i pod pritiskom onog što se u svakodnevnom jeziku ustalilo kao ‘woke’ kultura, odnosno ideologija (što pokazuje da na pravim mjestima i u pravoj mjeri to svakako može biti i pozitivan čimbenik društvene evolucije).

Loši propisi kao posljednje utočište hulja

“Oko 1900. godine europske nacije natjecale su se tko će imati najveću etnološku zbirku. Mislim da sad imamo natjecanje tko će prvi vratiti stvari nazad”, navodi Bénédicte Savoy, profesorica povijesti umjetnosti s Tehničkog sveučilišta u Berlinu, jedan od vodećih europskih autoriteta za ovakva pitanja.

Ako i pretjeruje u stupnju, Savoy prilično dobro detektira trenutačno stanje svijesti u muzeologiji ne samo na europskom, nego i na sjevernoameričkom tlu, kako pokazuju i odluke Smithsoniana i drugih tamošnjih institucija, zbog kojih je danas nezamislivo da prof. Henry Jones Jr. putuje svijetom s “listom želja” artefakata koje bi njegov prijatelj Marcus Brody volio vidjeti u svom muzeju.

S druge strane, još uvijek postoje brojne prepreke koje onemogućavaju da se taj proces uistinu razmaše, bilo da se radi o nemogućnosti jasnog dogovora unutar samih država recipijentica, bilo da je riječ o legislativnim zavrzlamama, kao što je slučaj s Francuskom i Velikom Britanijom gdje pojedini pravni akti, ranije doneseni u svrhu zaštite javnih zbirki, sada zapravo sprječavaju repatrijaciju, jer o tome, naravno, u vrijeme donošenja zakona nitko nije ni razmišljao.

Jasno, kad za to postoji volja, stvari se mogu mijenjati bilo uvažavanjem iznimki, bilo donošenjem novih zakona, no loši propisi uvijek su bili posljednje utočište hulja, pa će i to još neko vrijeme biti adut u ovoj bitci.

Oko devedeset posto afričke baštine rasuto po svijetu

Promjenu s vrha u Francuskoj je naznačio Emmanuel Macron još krajem 2017. godine kad je u Burkini Faso pred 800 studenata rekao i sljedeće: “Ne mogu prihvatiti to da se veliki dio kulturnog nasljeđa više afričkih zemalja drži u Francuskoj. Za to postoji povijesno objašnjenje, ali nema pravog, trajnog i bezuvjetnog opravdanja.”

Obećao je stvoriti uvjete za privremeno ili trajno izlaganje afričkih kulturnih materijalnih dobara u Africi u razdoblju od pet godina. Posebno uspostavljena komisija već iduće godine ustanovila je da se oko devedeset posto afričke baštine nalazi u muzejima izvan Afrike, od čega je, istražio je Le Monde, oko devedeset tisuća predmeta u francuskim ustanovama.

U međuvremenu, velike su najave rezultirale sitnim koracima, pa su vraćeni tek deseci predmeta. Doduše, stvari bi se možda mogle ubrzati nakon nedavno objavljenog izvještaja o uvjetima za repatrijaciju koje je po Macronovom nalogu pripremio bivši upravitelj Louvrea, Jean-Luc Martinez, zagovornik uspostavljanja šireg, europsko-afričkog pravnog okvira za rješavanje ovih problema.

U slučaju izglasavanja odluke u parlamentu, a onda i provođenja, uvjetno rečeno, šire repatrijacije – kako stvari stoje, teško da će ona zahvatiti više od nekoliko stotina predmeta – francuski bi slučaj svakako mogao svaliti novu lavinu pritiska i na druge zemlje s kolonijalnom prošlošću, ponajprije Veliku Britaniju i njezin središnji muzej.

Više neće biti mjesta za zločeste dečke arheologije

U svemu tome postoje brojna siva područja, i trebat će razmatrati i alternativna rješenja koja bi možda podrazumijevala posudbu, isplaćivanje odštete ili neku treću, četvrtu ili petu vrstu aranžmana, često na temelju pojedinačnih slučajeva i problema.

Nema sumnje, ilegalna trgovina artefaktima neće izumrijeti dokle god postoji interes za njih, ali muzeolozi se više neće moći osloniti na zločeste dečke arheologije. Kako se najbolji među njima upravo umirovio, sad je idealno vrijeme za konačno odbacivanje već odavno nadiđene paradigme.

Brojni stručnjaci već neko vrijeme pažljivo rade na rekonceptualizaciji muzeja, iz čega bi svi mi bi trebali izaći s nešto izoštrenijom percepcijom problema o kojima toliko dugo nismo htjeli razgovarati.

S pravim promjenama isparit će i naša nelagoda

Tek kad pročiste i prozrače svoje vitrine, hodnike i dvorane od neugodnog zadaha povijesnih nepravdi, kustosi i upravitelji vodećih svjetskih muzeja stvorit će temelje za naše istinsko uživanje u čudesima civilizacije. S tim će ispariti i naša nelagoda i tek ćemo onda moći reći – ovome je mjesto u muzeju.

Jednako tako, problematiziranjem negativnih aspekata koje možemo primijetiti u filmovima o Indiani Jonesu stvaramo preduvjete da ono dobro u njima sačuvamo za budućnost. Ti će filmovi, nadam se, do kraja naše civilizacije buditi strast u najmlađima među nama, kao što će one starije vraćati u doba nevinosti, ili barem u neka druga, sretnija vremena mladosti. A to nije mala stvar.

P. S. Nemojte da vas osrednje kritike i slabiji rezultat na kino-blagajnama odvrate od gledanja Indiane Jonesa i artefakta sudbine. James Mangold snimio je film kakvog se ne bi postidjeli ni Lucas ni Spielberg, osobito kad se prisjete onog što su napravili u neponovljivo lošem Kraljevstvu kristalne lubanje.