Što s knjigama kad ih imaš previše? Kako ih se riješiti? Vremena je sve manje, a rado bih iza sebe ostavila kakav-takav red

Tada je, usudila bih se kladiti, tih par knjiga vjerojatno kupljenih na otplatu vlasnik barem prolistao, možda enciklopediju ili koju povijesnu knjigu. Naime, moguće pretjerujem ali čini mi se da su se tada knjige kupovale s namjerom da se čitaju a ne samo izlažu pogledima, makar je bilo i toga. Recimo, kompleti klasika ušli su u modu nešto kasnije i nisu služili prvenstveno za čitanje nego za ukras u novom regalu od prave hrastovine proizvedenom u Šipadu ili Orioliku.

Može li knjiga biti previše?

Zapravo me zanimalo koje knjige imaju, najradije bih im se bila približila i prelistala ih, ali od toga sam se naravno morala suzdržati. Kasnije me to prošlo, sve dok me zadnjih par godina nije počelo zanimati nešto drugo u vezi knjiga, pa ih razgledavam, sada kod poznanika: što rade s knjigama kad ih je previše? Može li čovjek uopće imati previše knjiga?

Nekada sam mislila da ne može, da knjiga nikad dosta – ali to je bilo u vrijeme gladi za knjigama, na studiju. Sada na prepunim policama mojih vršnjaka u kojima su knjige poredane u dva reda pa još i poprijeko, negdje uredno poslagane a negdje nabacane i skupljaju prašinu – vidim da je situacija ista kao kod mene.

Kod nekih prijatelja police su još uvijek one stare koje smo kupili negdje početkom osamdesetih pa ih slagali poput kocki jedne na druge. To da ih možeš dodavati bila im je velika prednost, a nisu bile preskupe. Proizvodile su se u samo jednoj boji nekog svijetlog drveta i nismo ih mijenjali ni kasnije, kad smo već mogli. Primijetila sam da su neki od njih, poput mene, dali napraviti police po mjeri tek nedavno, pod stare dane, samo da bi i njih jednako prepunili.

Zarobljena knjigama

I tako, živimo u istim malim stanovima naslijeđenim od roditelja, sad već pretrpani tim starim knjigama poredanim uza zidove, poput tapeta koje su izgubile boju. Udišemo ih plućima potrošenim od cigareta i godina, bez snage da nešto promijenimo.

Što ja činim? Ne činim ništa osim što se kolebam i premišljam. I pomalo očajavam. Naime uvrtila sam si u glavu da se trebam osloboditi knjiga – da, baš kao da sam zarobljena! – naročito onih suvišnih. Pritom nisam razmišljala koliko bi mi vremena trebalo za pregledati sve te knjige i odrediti koje su suvišne. Ili koji je kriterij suvišnosti, taj da ih nikada više neću otvoriti? Da su stare i da se raspadaju? Da su glupo mrčenje papira koje me samo ljuti?

Mnogo je razloga za kolebanje. Jedan je činjenica da su knjige dugo predstavljale jedinu dragocjenost koju sam u životu posjedovala, drugi da je ljubav prema knjigama nešto što sam sama razvila, nešto što nisam naslijedila niti donijela od kuće. One su dio mog identiteta jer sam rasla s njima i jer sam u njih bježala i njima se tješila ma gdje se našla. Kao što to činiš s najboljim prijateljima, ako ih imaš, s tim da te knjige ne mogu iznevjeriti.

Ljekovita moć riječi

Potreba da se odmaknem od svoje stvarnosti i uđem u neki drugi svijet i tako proširim svoj pojavila se od kada sam naučila čitati i upisala se u knjižnicu. Bilo je to u Zadru 1956. Prva knjiga koju sam posudila zvala se “U laži su kratke noge”. Sjećam se tog jesenjeg dana i svečanog uzbuđenja, sjećam se kad sam iz blistavog svjetla ušla u polumrak i, još važnije, u tišinu.

U knjižnici se ljudi jedni drugima obraćaju šapatom, ako se uopće obraćaju. Kod kuće me nisu ostavljali na miru. Čim bih se zavukla u neki kut s knjigom u ruci, već bi mi mama ili baka dobacile: vid će ti još više oslabiti. Nosila sam naočale i jedina mi je obrana od njihovih dobronamjernih napada bila da moram nešto pročitati za školu.

Jedino vrijeme kad sam mogla na miru čitati bilo je navečer u krevetu pri slabom svjetlu noćne lampe koja sigurno nije bila namijenjena čitanju. Ili kad sam bila bolesna – zbog čitanja sam lakše preboljela svaku prehladu i grlobolju. Zane Gray, Henryk Sienkiewicz, Karl May i Jules Verne bili su jednako korisni kao i lipov čaj s medom i limunom i špinani šećer.

Ukoričena popudbina

Nedavno sam, tražeći nešto, našla jednu nevraćenu knjigu iz jedne od brojnih knjižnica u koje sam se učlanjivala. Ova je iz ranih sedamdesetih kad sam studirala komparativnu književnost. Nema više korica, odnosno uvezana je u crveni karton koji se već toliko ofucao i razlistao da potamnjele krhke stranice jedva drži na okupu. Nathalie Sarraute “Portret neznanca”. Taj nevraćeni dug je poput zaboravljenog ožiljka, slabo vidljivog ali još uvijek osjetljivog.

Dugačak je put od odrastanja u kući bez knjiga do kuće u kojoj mi, nakon toliko desetljeća, knjige prijete pasti na glavu. Pomoglo je kad sam ih rasporedila ne samo po sobama nego i po kućama. U vikendici bi se, recimo, našlo još mjesta na tavanu. Tamo su, između ostalih, dvije velike kutije zaostale od mog kratkog pokušaja da studiram indologiju.

Do njih se nekada teško dolazilo pa sam pomislila da bi bilo dobro pokloniti ih odsjeku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, na kojem sam studirala. Isto tako i obaveznu literaturu za sociologiju, za svjetsku književnost, za povijest… Ali nisam bila sigurna da je to kod nas običaj, nisam ih pitala u strahu od neljubaznog činovničkog odbijanja, pa su u njima u međuvremenu vjerojatno odrasle generacije puhova.

Knjige za razgovor

Bilo mi je važno imati knjige koje sam voljela i koje su mi trebale. U knjižnicama se dugo čekalo na red, kao i kod posuđivanja od kolega i prijatelja. Fotokopirati se moglo samo u poduzećima, javnih se ne sjećam, a kad su se pojavile, bile su skupe. Jednom kad bih se ipak dočepala željene knjige, preostalo mi je vaditi bilješke.

Kupovanje knjiga značilo je, naime, uvijek odricanje od nečeg drugog, jer iako tada ranih sedamdesetih nije bilo bog zna što privlačno za kupiti, nije bilo niti previše novaca. Kad bi se napokon skucalo dovoljno za putovanje u inozemstvo, trebalo je birati između knjiga i dobrih čizama – čitanje na stranim jezicima nije bilo problem.

S druge strane, nisi mogao sudjelovati ni u kakvom razgovoru ako, recimo, godine 1973. nisi pročitao knjige Ericha Fromma, Frantza Fanona, Herberta Marcusea ili Wilhelma Reicha. Kasnije su tu ulogu nepropisane obavezne literature preuzele knjige Danila Kiša, Susan Sontag, Waltera Benjamina…

Knjiga? Ne, hvala!

Dogodilo se da živim i radim među knjigama i od knjiga, pa se s godinama zbog posla nakupilo i onih nepotrebnih, meni ne toliko važnih. Toliko da bih ih se trebala riješiti, u prvom redu jer sam sigurna da većinu njih neću više ni otvoriti. Sada stvari stoje tako da sam na jednu policu složila knjige koje ponovo prečitavam i koje su mi iz nekog razloga važne, a njih je jako malo, možda pedesetak – i ostale, koje se broje u većim brojevima.

U radnoj sobi su stare knjige, one kupljene u vrijeme studija kao male crvene Reč i misao, zatim knjige iz biblioteke Hit, Naprijeda, Nolita, Školske knjige, Mladosti… pa solidno uvezane knjige filozofske biblioteke, uz niz stranih knjiga među njima, pa elegantni poklonjeni kompleti Dostojevskog (uvezan u plavo), Krleže (u tamno crveno), Ujevića (također u crveno) – skoro sve od već davno upokojenih izdavača.

U dnevnoj sobi su one novije i najnovije, složene bez reda, tematski ili abecedno, svejedno. One se same slažu kako dolaze, kao da znaju svoje mjesto i imaju noge, popnu se u sljedeći red i stanu tamo i stoje, s nadom da će netko ipak posegnuti za njima. Bilo da su poklonjene ili kupljene. Ponekad imam osjećaj da se množe između sebe, jer se nekih uopće ne sjećam, iako sam svaku od njih barem prolistala. Te knjige obično poklanjam za rođendane i slične prigode. Ali me obeshrabrilo nešto što mi je rekla prijateljica, naime da ljudi više ne primaju knjige! Jednostavno kažu – ne, hvala.

Poslužite se

A mnoge od mojih su i potpisane od autora ili imaju posvetu, što s takvima? Ponekad se sjetim odgovora njemačkog pisca Hansa Magnusa Enzesbergera. “Ja to rješavam ovako”, rekao mi je nekom prilikom, “dnevno ih dobivam na desetke, a kako nema šanse ne samo da ih pročitam, nego da ih uopće unesem u kuću, istrgnem prvi list na kojem je potpis ili posveta, a knjige ostavim pred vratima s nadom da će ih netko uzeti. Najčešće tako i bude, susjedi su već navikli. Pakete od izdavača uopće ne otvaram.”

Što napraviti? Kako ih se riješiti – ružne li riječi? Baciti ih ne mogu, a kome ih dati? Više puta mi se dogodilo da vidim knjige u smeću ili rasute na pločniku i osjetim fizičku bol. Zato jer, recimo, te knjige nisu uopće dobile drugu šansu da ih netko uzme.

Naime u Švedskoj sam vidjela humaniji način postupanja s knjigama. Kad netko odseli u dom ili na drugi svijet, rođaci obično skupe knjige u kutiju i stave je u ulaz s porukom: “Slobodno se poslužite”. Nakon nekog vremena kutiju premjeste pred vrata zgrade, tako da i prolaznici mogu zaviriti i probrati nešto po svom ukusu. Tek tada odlaze u stari papir.

Knjižnice, bolnice, antikvarijati?

Moja kućna biblioteka, sastavljena prema mojoj znatiželji, potrebama i financijskim mogućnostima – što znači da u njoj prevladavaju jeftine džepne knjige – nije od one vrste koja se poklanja institucijama. Te knjige nemaju važnosti niti digniteta – nisu to neki rijetki primjerci, prva izdanja i slično. Bila bi možda zanimljiva psiholozima pretpostavljam, jer je iz njih vidljiv moj nesistematski, svaštarski interes i nedisciplina. Ta cijelog života ih nisam uspjela posložiti ni prema jednom kriteriju.

Naravno da mi prvo padaju na pamet knjižnice ali, koliko čujem, u njima je sve manje prostora. Usprkos tužaljkama kako se kod nas knjige malo čitaju i još manje kupuju, one se tiskaju i tiskaju. Možda bi ih ipak uzele knjižnice u manjim mjestima? Ili na otocima recimo, ako ih ima, s obzirom koliko malo ljudi tamo živi.

Većina mojih knjiga nije ni za antikvarijate, kojih je ionako preostalo svega nekoliko. Dio bih mogla pokloniti školama, pogotovo literarna djela zadnjih dvadesetak godina. Zatim bolnicama. Da, pomislit ćete da bolesnim ljudima nije do čitanja, a ipak, negdje sam vidjela, možda u Njemačkoj ili negdje sjevernije, da svaki odjel ima svoju malu biblioteku, uglavnom krimića.

Pitanje sudbine

Pa i domovima za starije osobe bi možda knjige dobro došle, jer stariji ljudi imaju vremena za čitanje. Ali možda nemaju naviku, a više niti vid i potrebnu koncentraciju. U domovima vladaju tv serije, a sudbine njihovih junaka predmet su svakodnevnih razgovora. Svakom potreban bijeg u drugi svijet i tuđi život ovdje je serviran u kraćoj i jednostavnijoj verziji, pa se bojim da bi moje knjige imale malo šanse da nađu društvo.

Jer ako knjige nisu samo predmeti, nego nešto kao prijatelji ili barem poznanici, razumljivo da bih rado znala kuda su otišle, s kime su se nastavile družiti.

Nisam staromodna i imam Kindle, ali Kindle je slaba zamjena za stvarne knjige. Praktičan je kao priručna biblioteka koju lako svuda nosiš sa sobom, knjige su dostupne jednim klikom. Ali je istovremeno nepraktičan, ne možeš se tek tako listanjem vratiti na podcrtane, obilježene stranice niti svoje komentare na margini. Zato je Kindle više neko pomoćno sredstvo koje ne može imati istu funkciju.

Preostalo vrijeme

Još je jedan važan razlog da se riješim knjiga. Čini mi se da nije fer ostaviti ih drugima na brizi. Onima koji će se susresti sa svim ovim pitanjima, koji će morati odlučivati što učiniti. Hoće li njima biti lakše jer nisu toliko vezani? Lako mi je zaboraviti da su knjige ipak i predmeti, stvari, i da je možda rješenje u tome. Netko treći, tko nije povezan ni sa mnom niti s knjigama, lakše će te predmete poslagati u kutije i odnijeti neznano kamo.

Sigurna sam da bi mojoj kćeri to bilo daleko teže, jer bi je knjige podsjećale na mene, vjerojatno se sjeća gdje sam ih i kada kupila, koliko sam se veselila, koliko sam joj o nekoj knjizi pričala ili joj čitala odlomke na glas. Muči me već i sama pomisao da bih njoj ostavila taj teret.

Razloga za pospremanje knjiga ima još, ali čemu dalje nabrajati. Pitam se što me zaista, osim male snage, sprječava da se poduhvatim tog zadatka? Teško mi je sebi priznati, teško mi je uopće napisati da je riječ o – preostalom vremenu. Starost je upravo ta izvjesnost. Prikriveni razlog premišljanja o knjigama – odnosno, o reduciranju stvarnosti na ono nužno – je da je vremena, zbog mojih godina, sve manje. Rado bih iza sebe (a cijena riječi “iza sebe” je velika) ostavila kakav-takav red.

Što nosimo sa sobom

Samo što je uvođenje reda u knjige za mene dramatičan čin odricanja od učitelja i prijatelja, tako definitivan i traumatičan kao da se odričem dijelova sebe. Mogu li zaista ostati bez voljenog “Cara” i drugih knjiga Ryszarda Kapuscinskog, mog vodiča preko mosta između stvarnosti i fikcije? Ili tanašne knjižice Marguerite Duras “Bol”, te bolne “Boli”, koja je samo središe pisanja o osjećajima? Ili rekvijema bolesnoj majci “Nisam izašla iz svoje noći” Annie Ernaux?

Što s Irenom Vrkljan i Danilom Kišem? Oni me gledaju s police iznad radnog stola, složeni u visini očiju da mi budu na dohvat ruke i kao da me pitaju: možeš li bez nas? Ali ja vas znam napamet, branim se slabašno, ionako vas ne mogu ponijeti sa sobom. Budalo, kaže mi njih desetak u zboru, jedino nas ćeš i ponijeti sa sobom!

I u pravu su. Pa se nasmijem sama sebi i svojoj poduzetnosti, osuđenoj da propadne prije nego li započnem zamišljenu “čistku”. Jednostavno, osjećam kako se djevojčica s naočalama u meni previše tome odupire.