Što kad izgori jedna od naljepših i najvažnijih knjižnica na svijetu?
Vatra je za sobom ostavila nekoliko pitanja na koje malo tko ima dogovr
Prošli sam tjedan pisao o najljepšim knjižnicama na svijetu. Ne znam je li vam tad za oko zapela knjižnica Umjetničke akademije u Glasgowu na kojoj je radio poznati škotski dizajner iz vremena secesije, Charles Rennie Mackintosh. Upravo je ta knjižnica pred nekoliko mjeseci pretvorena u prah kad je jedan od studentskih eksperimenata pošao po zlu. Slučaj je okarakteriziran kao nesretni, a uz knjižnicu je stradao i velik dio završnih radova studenta koje je samo nekoliko trenutaka dijelilo od završetka svojeg formalnog obrazovanja.
Nakon inicijalnog šoka koji je zajednica arhitekata pretrpjela zbog gubitka umjetničkog dostignuća tog kalibra, sada se je konačno krenulo u restauraciju knjižnice. Prostor koji se smatra jednim od najznačajnih interireja 20. stoljeća uprava fakulteta želi izgraditi kao egzaktnu repliku Mackintoshove inicijalne ideje, no javnim diskursom već mjesecima bukti žestoka diskusija o tome je li to doista nužno ili uopće moguće. Argument koji koristi skupina javnosti koja se protivi inovativnom pristupu postulira da bi takav podvig bio ravan izdaji Mackintoshove radikalne modernosti.
Dva pola iste diskusije
„Mackintoshov život u osnovi je bio konstantna potraga za novim formama u arhitekturi i tehnologiji. On nikad ne bi pristao na kopiju“ rekao je Alan Dunlop, profesor arhitekture Sveučilišta Gordon. „Uopće ne sumnjam da bi on odbio izgradnju replike“, zaključio je. Julian Harrap, čovjek koji je bio zadužen za restauraciju berlinškog Neues Museuma također misli da je došlo vrijeme za hrabrost kad je ova knjižnica u pitanju.
„Fakultet nema druge nego da pokaže inicijativu za promjene jer knjižnica već godinama ne ispunjava svoju primarnu funkciju“, rekao je Harrap. „Institucija treba imati čvrstu viziju o tome kako da knjižnica ponovo postane simbol Mackintosha, ali i grada uopće. Ja sam uvjeren da to podrazumijeva bijeg od jednostavnosti ideje neke replike“.
Svatko tko je turistički posjetio ovu knjižnicu vjerojatno se je osjećao krajnje nelagodno znajući da su se vrata knjižnice otvorila samo da bi grupa proletjela prostorom i nakon toga opet zaključala. Pristup knjižničnoj građi bio je, naime, ograničen čak i samim studentima koji su u prostoru ove biblioteke smjeli boraviti samo pola dana tjedno.
Nesavršenosti koje nitko nije očekivao
Ravnatelj institucije kojoj Mackintoshova knjižnica pripada, Tom Inns, ustrajan je u svojoj namjeri da to secesijsko remekdjelo rekonstruira onakvim kakvo je nekad bilo. Uz kratku napomenu da je izgrađena novs knjižnica, dao je naslutiti i da kad ova bude konačno obnovljena i dalje neće biti dostupna zainteresiranoj javnosti.
Ono zbog čega bi bilo moguće stvoriti točnu kopiju ove knjižnice činjenica je da se radi o jednom od najdokumentiranijih prostora u povijesti. Postoje originalni nacrti, izvršena su egzaktna mjerenja i dostupni su milijuni fotografija, ali čak i svoj toj unatoč dokumentaciji, vatra je za sobom ostavila nekoliko zanimljivih otvorenih pitanja.
Kod Makintosha je jedino što čovjek očekuje apsolutna izvrsnost. Oduvijek se, primjerice, pretpostavljalo da su drveni stubovi koji nose mezzanin izvedeni od jednog komada hrastovine. Nakon što je vatra progutala prostor to se pokazalo netočnim. Zapravo se radi o nekoliko komada koje samo čavli i tanak sloj furnira drže na okupu. Osim toga, drvo od kojega su stupovi napravljeni je u vrijeme njihova nastanka služilo kao jeftini balastni materijal brodovima koji su plovili iz Novog Zelanda. Danas ta vrsta pripada zaštićenima pa se postavlja i pitanje kako izgraditi knjižnicu u potpunosti nalik staroj bez da se koriste izvorni materijali.
Može li izvorna magija biti vraćena u prostor?
„Knjižnica će biti nova, a njezina patina će doći s vremenom i korištenjem“, rekli su arhitekti angažirani na projektu. „Sliku koja će biti stvorena ne bismo trebali utjerati u sliku koje se sjećamo.“ Osobito ne zbog toga to što ono što ljudi pamte nije baš u skladu s Mackintoshevim originalnim rješenjima. Prostor je nekoliko puta mijenjan otkako je Mackintosh zaključio sa svojim radovima na njemu.
Pakao koji je uništio knjižnicu, koliko god strašan bio, donio je i niz mogućnosti. Poboljšat će se mjere zaštite zbog izostanka čijih je i došlo do svega ovoga, a škola će konačno dobiti priliku da se usmjeri prema onome što joj je i glavna misija – funkcionalna akademija umjetnosti. Pretvori li se u muzej, umrijet će kao obrazovna ustanova, a to pak tek nije bilo ni u jednoj od Makintoshevih zamisli.