'Strvinari starog svijeta': distinktivna proza Tee Tulić vrijedan je prilog sjajnoj književnoj sezoni

Zbog toga je važno naglasiti da u ovoj iznimnoj književnoj sezoni, kad iz mjeseca u mjesec izlaze sjajni domaći romani, nikako ne bi valjalo preskočiti novu knjigu samozatajne riječke autorice, tiskanu u izdanju zagrebačkog OceanMora (sa sjajnom naslovnicom Dejana Dragosavca Rute).

Oni su ljudi koji ne vole da ih se gleda

Pripovjedačica (protagonistica) je djevojčica, djevojka i žena, naizmjenično, ovisno o razdoblju o kojem progovara (efektno se služi umijećem prisjećanja). Živi u lučkom gradu i na moru oko njega, a njezini privatni prostori odnose se na skučeni stan, još skučeniju drvenu barku imena Kaljinka i čitav jedan svijet u njezinoj glavi (samo taj je prostor u potpunosti uistinu njezin, i tamo razgovara s mrtvim ženama iz svog bivšeg života). Doduše, od ranih nogu sklona paralelnim stvarnostima, u njega je zalazila i prije nego što je iz muke progovorila s duhovima. Tamo je možda oduvijek bilo ljepše.

Osim djevojke tu je i njezin otac, jedina uporišna točka, odnosno, jedina od krvi i mesa (doduše, tu je i dražesna mačka Guzana!). Tranzicijski gubitnik i ratom poraženi pobjednik posljednjeg rata, otac sve teže nosi zbroj svojih rođendana te više nema snage i volje ni za što osim za popeti se na Kaljinku i otploviti na pučinu, u možda posljednju aktivnost koja je zadržala svoj smisao, ribarenje. Tamo će s njim većinom odlaziti i protagonistkinja. Njihov lov na ribu nije stvar dokolice, nego želudca, no more je svakako utjeha i nužna terapija, koliko god ponekad bilo surovo.

Osim jedno drugoga, nemaju bližnjih ni prijatelja, poznanike odavno zaobilaze. Tendencija je obostrana. Oni su ljudi koji ne vole da ih se gleda (“Otac i ja živimo krišom”, efektno to opisuje protagonistkinja). Naposljetku i akutna i kronična, ta izoliranost ponajprije se javila kao rezultat socijalnih, odnosno ekonomskih (ne)prilika (“Osamljivanje je krenulo od naše sobe. Nikoga nismo mogli pozvati u naš dom.”), da bi se na nju, nakon majčine smrti, nakalemio naizgled neiskorjenjivi osjećaj duboke tuge.

Skica grada u kojem prepoznajemo Rijeku

Definitivno daleko od ikakve građanske solidnosti, obiteljske prilike ipak nisu oduvijek bile toliko loše, međutim, peh je popraćen pehom, a nesreća je slijedila nesreću, i do trenutka kad je djevojka krenula u srednju školu, već su i predobro poznavali lice klasne posramljenosti. Kad djevojka zimi mora nositi pet brojeva veće očeve čizme, a ispod duge majčine suknje umjesto najlonki skriva trenirku, ne može prihvatiti ideju da stvari nisu važne (“To govore samo ljudi koji si stvari mogu priuštiti”), i ne može time ostati neobilježena.

Strvinari starog svijeta na određenoj razini funkcioniraju i kao oštra skica lučkog grada koji možemo prepoznati kao Rijeku, ali autorica puno više interesa pokazuje za prostore intime, za komornu atmosferu malenih privatnih prostora i specifične nijanse odnosa između kćeri i oca, odnosa istovremeno dragocjenog i nedostatnog. Za druge ništa prisutniji nego oni koji su umrli, jedno drugom ipak su esencijalni, a njihova nesavršena, gotovo prisilna bliskost oplemenjena je nekom čudnom, pomaknutom nježnošću.

Možda više nego išta drugo, ovo je ipak roman o samoći, o probavljanju traume koja se probaviti ne da, barem ne onom vrstom tugovanja koje prožima protagonistkinju i njezina oca. Zbog toga je i djevojčine razgovore s mrtvima (s majkom i još jednom ženom iz njezine prošlosti) možda bolje razmatrati kao simptome jedne velike samoće nego kao potencijalne pripovjedne izlete u nadrealno. Naposljetku, onostrano je uvijek i isključivo u djevojčinoj glavi, možda skromni nadomjestak feminine intimnosti koju više ni s kim ne uspijeva uspostaviti.

Krovnu metaforu utjelovljuju otac i kći

Kako je u toj opsjednutosti mrtvima dobrim dijelom slijedi i otac, njih dvoje, dakako, utjelovljuju naslovnu krovnu metaforu strvinara, što na više mjesta, možda izlišno, potvrđuje i autorica (“Poput ptica goluždravih glava stojimo sa strane, okruženi smrću. Poput ptica jakih želudaca, progutali smo već sve i svašta.”).

Ako to iz dosad napisanoga nije posve jasno, ne škodi istaknuti da je svijet u kojem se radnja odvija upravo ovaj naš, otprilike sada. O tome svjedoče i povremene reference na događaje iz posljednjih godina, a Tulić u svoju semantičku mrežu veoma suptilno, usputno, ali svakako promišljeno, upliće i motive globalnog zatopljenja, koje iz pozadine zabrinjava protagonistkinju.

Ništa, međutim, u ovom pripovjednom svijetu nije stvarnije i važnije od onoga što se događa u svakodnevici likova. Osim izvrsnih minimalističkih dijaloga, često duhovitijih no što bi čovjek u ovoj situaciji očekivao, za oko posebno zapinju ponekad nježna i poetična, a ponekad izrazito britka zapažanja.

Distinktivna atmosfera spisateljičine proze

“Kad dremucka, a ja joj ljubim mekani bijeli trbuh, sav se svijet skuplja u jednu plišanu fotelju”, opisuje na jednom mjestu intimnost sa svojom mačkom Guzanom, klupkom nježnosti u tom njihovom tužnom gradskom stanu.

Par stranica poslije, kad predočava nezgodnu sudbinu čovjeka iz susjedstva, pripovjedačica će reći: “Ljudi koji žive sami najviše psuju u kući, pomišljam. I vjerojatno se već unaprijed stide vlastite smrti.” Takvim poticajnim refleksijama ova knjiga obiluje.

Natprosječno ambiciozno zamišljeni, Strvinari starog svijeta nisu posve lišeni idejno slabijih mjesta i pripovjednih slijepih ulica, ali neosporno je da Tulić u daleko većem broju slučajeva uspješno iznosi svoju viziju i postiže distinktivnu atmosferu, ozračje koje je samo njezino. Drugim riječima, stvara prepoznatljiv stil. A to je već vrlina pisca koji poznaje svoj glas, obilježje književnosti koju valja čitati.