Svi pričaju o fenomenalnoj izložbi koja ilustrira kako je nastao najbitniji čovjek njemačke kinematografije
Rainer Werner Fassbinder bio je čovjek s puno mana, ali i potpuni genije
Rainer Werner Fassbinder na svim kanalima. Već u prvoj dvorani izložbenog prostora nalazi se osam monitora. Devet se puta ponavlja redatelj kako se predstavlja u intervjuima za njemačke televizije, opisuje filmski kritičar Berliner Morgenpostena upravo otvorenu izložbu ‘Fassbinder sada’ koja pokušava odgovoriti na pitanje kako bi veliki njemački filmski majstor snimao da je još uvijek živ. Izložba ‘Fassbinder sada’ tek je otvorena, a već o njoj pričaju kao o jednoj od najvažnijih izložbi godine posvećene filmu.
Na televizijskim ekranima raštrkanima po izložbi uštogljeni TV novinari ga gledaju s kombinacijom straha i gađenja, kao da je pred njima neka čudovišna pojava. Upravo se tako ljudi sjećaju čovjeka koji bi ovaj mjesec navršio 70 godina,. Kao čudovišne pojave. Njegova vjerojatno najpoznatija izjava, “spavat ću kad umrem”, možda najbolje opisuje njegovu potpunu predanost radu. Zahvaljujući baš toj svojoj ovisnosti o radu u svojih je kratkih 37 godina uspio stvoriti preko 40 filmova, nekad i četiri godišnje. Velik se dio njih ubraja u najvažnije njemačke poslijeratne filmografije.
Spavat ću kad umrem
Ovu kolektivno prihvaćenu sliku o Fassbinderu potvrđuju i njegovi najbliži suradnici, ljudi koji su se prozvali Fassbinder-Factory. Grupa je to ljudi koji su ma koliko god bili ispijeni radnim tempom tog njemačkog vampira vjerno trčali za njim jer su shvaćali da je upravo ono što on iz njih izvlačio predstavljalo ono najumjetničkije u njima. No, naravno da je ovo tek jedna strana priče o neorganiziranom Majstoru radoholičaru, kako su ga običavali zvati.
https://www.youtube.com/watch?v=vqPZWh54MZM
Druga se strana cijele njegove priče prečesto zaboravlja i upravo je zbog toga važno što ova berlinska izložba podsjeća na nju. Uz sve ono što je Reiner Werner Fassbinder utjelovljavao kao javna ličnost, on je bio krajnje profesinalan čovjek. Bio je to čovjek koji je radio izrazito dugoročne planove, čovjek koji je vodio intrigantno nepismeni dnevnik ideja koji je obilovao svakojakim sitnicama i detaljima vezanima uz različite izvedbe projekata na kojima je radio.
Čovjek koji je potpuno bio posvećen artu
O tome svjedoči i roman Jeana Geneta, “Querelle”, koji je prvi put pročitao još 1961. godine. Štivo je to koje je uvijek nosio sa sobom, premda ga je ekranizirao tek na samom kraju svoje bogate filmske karijere. Zavidno detaljne redateljske knjige pa čak i cijeli radni arhivi za velike produkcije kao što je to bio projekt “Berlin Alexanderplatz” svjedoče o njegovom antispontanom pristupu rada.
Fassbinderovi se filmovi u leksikonima nerijetko navode kao izrazito umjetnički i manirizirani. Nijedan poslijetnani njemački redatelj kroz svoj rad nije uspio aktivirati toliko elemenata artističnoga poput njega, a nemalo mu je u tome pomogla njegova kostimografkinja, Barbara Baum. Zahvaljujući upravo toj činjenici kustosi izložbe o Raineru Werneru Fassbinderu posvetili su joj mnogo prostora. Ona je bila ta koja je stvorila živopisnu ekstravaganciju koja ga je proslavila.
Najvažniji čovjek njemačke kinematografije
Tek kad se upije sve ono pojedinačno što ova izložba nudi čovjeku postaje jasno zbog čega je Fassbinder postao najvažniji čovjek njemačke kinematografije. Njegov je rad neprikosnoveni simbol nadilaženja svih stvarnosti, a ništa manje važno u svemu tome nije niti element magične promjene.
Jedino što u cijeloj ovoj izložbi ostaje pomalo nedorečeno je njezin naslov – “Fassbinder sada”. O njemu bi se moglo reći svašta, ali ne i da su njegova estetika, odnosno njegovi svijetonazori suvremeni. Njegov patos uzaludnošću, njegovi prikazi tragičnih promašenih ljubavi pa čak niti velika bol zbog otuđenosti društva koju je toliko nesebično u svojim filmovima izlagao nikako ne idu u prilog suvremenosti. Njegov duh može voditi samo natrag u prošlost: u vrijeme koje još nije bilo toliko lažno sretno, u vrijeme koje je bilo iskrenije.