Svi pričaju o šestmetarskom cenzuriranom penisu koji se pojavio u jednoj emisiji Hrvatske televizije
Ova je skulptura pokrenula veliki medijski rat u Njemačkoj
U inače ne pretjerano zanimljivoj ovotjednoj emisiji ‘Nedjeljom u 2’ gledatelji su ostali poprilično zbunjeni jednim kadrom. Naime, odmah pri početku emisije u kojoj je gost bio Josip Juratović, zastupnik u njemačkom parlamentu, novinar lista Tageszeitung davao je intervju za emisiju. Iza sugovornika je iz poprilično neobjašnjivih razloga stajala ogromna skulptura s monumentalnim penisom dužine šest metara.
Na HRTu su, naravno, zamutili ud, ali je gledateljima svejedno ostao veliki upitnik nad glavom. Prvo, zašto je HRT odabrao snimati baš na tome mjestu umjesto da sugovornika pomakne dva metra dalje i izbjegne divovski penis u kadru. I drugo, zašto se uopće na nekom zidu u Berlinu nalazi pimpek od šest metara.
Taj golemi goli gospodin koji je zalijepljen na zid ljevičarskih novina Tageszeitung (skraćeno Taz) nije obična umjetnička intervencija ili neki sasvim regularni izraz bunta. Ne, radi se o jednom od najvećih medijskih ratova u povijesti Njemačke koji traje već četrdeset godina i sada se proširio na ulice Berlina, i, sasvim neočekivano, završio pred kamerama HRT-a.
https://www.youtube.com/watch?v=OThtYNigmfo
Skulptura je na zgradi u kojoj se nalazi redakcija Taza postavljena 2009. i odmah je izazvala poprilične kontroverze. Osim što su ljudi bili malo šokirani što je netko preko cijelog pročelja zgrade postavio skulpturu šestmetarskog penisa, svima je bilo jasno da je vrlo moguće da je riječ o ultimativnoj provokaciji najutjecajnijeg tabloida u Njemačkoj – Bilda. Cijeli bizarni slučaj i sukob dviju redakcija intenzivno je tada pratio Spiegel, koji je razgovarao s obje zaraćene strane i pokušao saznati što se zapravo događa.
Pogled na penis iz zgrade konkurenta
Zlatni neboder, u kojem je smješten izdavač Bilda Axel Springer, sagrađen je u šezdesetim godinama i doslovno je nekoliko desetaka metara od legendarnog Tageszeitunga. Redakcija Bilda je na 17 katu velikog nebodera i, da nema drveća, imala bi direktan pogled na zgradu Taza. A da tog drveća nema, glavni urednik Bilda Kai Diekmann svaki bi dan mogao vidjeti skulpturu sebe golog, samo s jeftinim cipelama na nogama i penisom koji se proteže preko cijelog pročelja Tazove zgrade.
Spiegel je bio s Diekmannom u Ulici Rudi Dutschke kada je išao prvi put pogledati ovu skulpturu koju nije mogao vidjeti sa svog prozora na drugoj strani ulice. Novinar Spiegela trudio se ostati ozbiljan, ali u trenutku kad ugledni urednik podiže glavu da bi vidio svog ružičastog dvojnika, sva ozbiljnost leti kroz prozor. ‘Došao sam ovdje da vidim o čemu se radi’, rekao je Diekmann za Spiegel. ‘Drveće mi zaklanja pogled. Ali još nisam siguran tko je zapravo prikazan ovom skulpturom.’
Prikazan je, naravno, Diekmann. U to nema sumnje, potvrđeno je iz nekoliko izvora. ‘Ma ne mogu to biti ja’, govori novinaru s izrazom lica koji je mješavina tuge, ironije i pobjede. ‘Umjetnik koji je napravio skulpturu, Peter Lenk, izričito je rekao da to nisam ja.’ Postavljanje te skulpture 2009. godine bila je kulminacija dugogodišnjeg sukoba. S jedne strane je bio Taz, malene novine koje izdaje skupina entuzijasta, uvijek na rubu bankrota i s prosječnom nakladom od 65.000 primjeraka. S druge, urednik Bilda, najvećih novina u Europi, najprofitabilnije izdanje Springer Grupe, s nakladom višom od tri milijuna primjeraka.
Potpuno podijeljena redakcija
Peter Lenk, kontroverzni umjetnik, postavio je svoju antispringerovsku instalaciju ‘Mir s vama’ uz odobrenje Uprave Taza. Naravno, odmah je izazvala kontroverze, ali, začudo, ne iz Springera. Nego iz zgrade na kojoj je postavljena. Ines Pohl postala je glavna urednica Taza četiri mjeseca prije nego što je postavljena skulptura. I nitko je nije pitao smiju li, Uprava je odluku već bila donijela. Naravno, nju je najviše zasmetao ogromni pimpek pod prozorom.
‘Čini se da će morati zaključavati bicikl ispod šestmetarskog penisa svako jutro’, rekla je poprilično ogorčeno za Spiegel. ‘Koja jadna provokacija. Kako naporno. Jednostavno me ne zanima to vječno natjecanje tko ima veći penis’. Zahtijevala je da se skulptura makne. Ali danas, šest godina poslije, penis glavnog urednika Bilda i dalje ponosno stoji na zgradi Taza.
Čini se da se najmanje od svih ljuti Diekmann. Dapače, on se činio vrlo zadovoljan razvojem situacije. Nije mogao vjerovati svojoj sreći da njegovi protivnici svoje oružje okreću protiv sebe. Satira koja je trebala razotkriti njega postala je komedija o urednicima Taza. Dok je u Tazu trajao kaos oko postavljanja skulpture, Diekmann je na svom blogu pokrenuo vrlo vještu kampanju protiv sebe, a zapravo protiv Taza.
U postu s naslovom ‘Goli i crveni’ smije se svojim konkurentima u Tazu, koji su postali, kako kaže, ‘toliko cijepljeni od humora i ogorčeni da se treba zapitati: jesu li ti ljudi zapravo braća u duši?’. U drugom postu, koji ima još bolje ime, ‘Koliko pimpeka je prihvatljivo?’, Diekmann piše: ‘Imao sam osjećaj da će se ovo dogoditi. Sada se moji drugovi u Tazu međusobno napadaju zbog tog golog spomenika.’
Provokacija koja im se obila o glavu
Svijet se okrenuo naopačke u Ulici Rudi Dutschke. Ekipa koja se voljela hvaliti da im je posao uzdrmati duše buržoazije sada se našla stjerana u kut zbog instalacije koju su odobrili. U međuvremenu, u tradicionalno ozbiljnom i sporom Bildu iskoristili su taktike koje Taz inače koristi da bi ih unezvjerio. Ovo ne bi bila toliko velika stvar da se ne radi o povijesnim razlikama koje nisu pomirene već desetljećima.
Kai Diekmann iz cijele je priče izvlačio neviđeno zadovoljstvo. Redovito je odlazio u talijanski restoran Sale e Tabacchi, koji se nalazi u prizemlju Tazove zgrade. Kad ušeta onamo, čini to sa samopouzdanjem kao da je vlasnik cijele zgrade. Restoran je, naime, jedno vrijeme bio neformalno okupljalište redakcije Taza. Sale e Tabacchi jedan je od boljih restorana u Berlinu, ali redakcija je isposlovala da mogu dobiti ručak za 25 kuna. Najsiromašnija redakcija u Njemačkoj odjednom je imala najbolju menzu u Njemačkoj. Ali takvi kakvi jesu, uskoro su se počeli žaliti na hranu, što se restoranu nije svidjelo pa su ih izbacili.
Tih je dana Diekmannu Sale e Tabacchi bio dnevni boravak. Tamo je svaki dan, tamo održava sastanke i tamo je lansirao svoju kontroverznu knjigu ‘Velika samoprevara’ o njemačkim studentskim prosvjedima kasnih šezdesetih. ‘Neprijateljski teritorij? Ma nikako!’, kaže novinaru Spiegela kad ga pita usudi li se dolaziti u zgradu koja nosi skulpturu njega nagog.
Berlin, konkretno Ulica Rudi Dutschke, vrlo je vjerojatno bila scena posljednjeg obračuna kulturološkog rata koji je trajao više od 40 godina, rata između ljevičarske scene i Bilda, novina koje su napadale studente koji su prosvjedovali u šezdesetima i na njih navukle bijes naroda koji ih je smatrao lijenim propalicama. Studenti su smatrali da je Bild odgovoran za pokušaj atentata na Rudija Dutschkea, njihova legendarnog vođu. Tako i danas, 40 godina poslije, lijevoorijentirani studenti smatraju Bild neprijateljem.
Nasljednici izdavačkog carstva Axel Springer i danas se bore s tom poviješću unatoč svim pokušajima da moderniziraju svoja izdanja. Ali tenzije između Taza i Springera nikako se ne smiruju. I svaki put Springerova izdanja budu ismijana u javnosti, što dobrim i duhovitim pisanjima Tazovih novinara, što velikim pričama koje im ponekad znaju ukrasti.
Ismijavanje urednika koje nije uspjelo
No posljednjih godina Taz se sve više koncentrirao na ismijavanje Diekmanna, urednika Bilda. Davali su mu grube nadimke ili ga optuživali da se uvlači George Bushu u guzicu. Diekmann je svaku od tih kritika objeručke prigrlio. ‘Postao sam puno oprezniji i ostario sam u ovih sedam godina’, rekao je u intervjuu 2009. godine. ‘Dopustio sam si da mislim kako satira treba imati potpunu slobodu. Ali to vrijedi za sve strane. Ne samo za satiru koja dolazi iz Taza.’
Eskaliralo je 2002. godine kad je Taz objavio satiričnu kolumnu u kojoj tvrde da je Bildov glavni urednik otišao u Miami povećati penis. ‘Operacija zahtijeva’, pisali su u Tazu, ‘da se vene, koža i mišić genitalija presade s trupla na urednikovo tijelo, no operacija nije uspjela i rezultirala je kastracijom pacijenta’.
Diekmannu se ovo, naravno, nije svidjelo i napravio je veliku pogrešku – tužio je Taz, tražio 30.000 eura odštete. Sud je presudio u korist Taza. Do tog trenutka mu se smijala malena šačica ljevičara. Preko noći se najmoćnijem uredniku u Njemačkoj počela smijati cijela zemlja. Zezancija s pimpekima preživjela je još sedam godina, zato je i postavljena skulptura. No stvari su se vrlo brzo nakon toga počele mijenjati. Činilo se da je rat gotov.
Prvo su dan nakon postavljanja održali hitan sastanak uredništva i uprave. Nisu znali što da rade s instalacijom. Čitatelji su bili zgroženi i iritirani, a ružičasti monstrum počeo je nervirati i urednike. Najgore od svega, činilo se da se Diekmann uopće nije uzrujao. Dapače, sretniji nego ikada ulazio je u njihovu zgradu kroz vrata odmah ispod svog navodnog penisa. No nisu si mogli dopustiti da pokleknu i odustanu od provokacije.
Penis koji su trebali skinuti prije četiri godine
Postigli su međusobni dogovor. Penis neće skidati još barem dvije godine. Sada je prošlo šest godina, a on i dalje poprilično ponosno stoji. U međuvremenu je postao ozbiljna turistička atrakcija pa ga i zato ne žele skloniti. U svakom slučaju, svaki put kad se potegne ova diskusija iz povijesti, svima uključenima vrlo je neugodno. Osim, naravno, Diekmannu.
On je potpuno promijenio svoj nastup prema Tazu otkako su postavili statuu njegova penisa. Pisao je kolumne za njih, bio je gost urednik jednog broja (i njime srušio rekord prodaje Taza), a šest mjeseci nakon što su postavili skulpturu, postao je suvlasnik novina. Naime, Taz su novine u nekoj vrsti društvenog vlasništva, pa tako imaju 8900 suvlasnika. Među njima je i urednik Bilda. Naravno, kao jedan od suvlasnika, izrazio je nezadovoljstvo skulpturom, ali ne zato što navodno ismijava njega, nego zato što je odbila velik broj potencijalnih novih suvlasnika.
Diekmann je i dalje uvjeren da skulptura ne predstavlja njega, nego da je riječ o umjetničkoj slobodi i ne shvaća to kao satiru njegove vladavine u Bildu. S druge strane, Taz ne smije odustati od skulpture da se ne osramote u javnosti. Tako da trenutno vlada neko primirje. No činjenica je da je ekipa HRT-a otputovala u Berlin i snimila intervju s novinarom Taza pred ovim gigantskim penisom. Mogli su ga snimiti u redakciji, mogli su kameru okrenuti u drugom smjeru. Ali ne, genijalna ekipa znala je što treba uloviti u kadru. Znali su i da, iako taj pimpek poslije moraju zamutiti, da će ljudi pričati o njemu. A sada i vi znate pravu priču o šestmetarskom penisu u Berlinu.