Recenzija: Nastavak 'Rockyja' koji bi, doduše, mogao biti i puno bolji
Riječ je o drami koja je mogla biti odlična da su je scenaristi bolje napisali
U hrvatska kina dolazi novi film Sylvestera Stallonea, ‘Creed’. Riječ je o sportskoj drami koju bismo slobodno mogli nazvati svojevrsnim nastavkom epske priče o legendarnom boksaču Rockyju Balboi, unatoč činjenici što se naslovi filmova ne podudaraju i premda se ostarjeli snagator u ovom začuđujuće sporom dvosatnom filmu pojavljuje tek nakon 20 minuta.
Film započinje scenom tučnjave kada gledatelji upoznaju problematično desetogodišnje siroče Adonisa Johnsona (Michael B. Jordan) koje je zahvaljujući svojoj nasilničkoj naravi završilo u zatvoru za maloljetnike. Ali Adonis nije bilo tko. Njegov otac, iako on to ni ne zna, najbolji je boksač u fiktivnoj povijesti američkog boksa i stari Rockyjev (ne)prijatelj Apollo Creed.
Stallone kao prava zvijezda
No ta će se situacija promijeniti čim u zatvor ušeta Apollova udovica Mary Anne, odlučna da mu otkrije njegovu obiteljsku povijest i zatim malog delinkventa povede sa sobom kući. Kad pogledate tu dobro napisanu, odglumljenu i režiranu scenu, možda ćete pomisliti da je ovo prva dobra sportska drama nakon ‘Jerryja Maguirea’. No to nije baš tako. Na kraju shvatite da ste u prvih nekoliko minuta pogledali jedinu pravu dramsku situaciju u cijelom filmu.
Kad se Stallone napokon pojavi na platnu, gledatelju odmah postane jasno zašto je ovaj film uopće ušao u utrku za bilo koju filmsku nagradu. Da se razumijemo, Jordan je solidan glumac, ali Sylvester je konačno postao onaj tip glumca kojem bi svaki malo hrabriji redatelj dao neku važnu karakternu ulogu u bilo kojem ozbiljnom filmu.
Legendarni uspon stubama
U nastavku saznajemo da se Rocky povukao iz svijeta boksa nakon što su Paulie, njegov najbolji prijatelj, i Adrian, Rockyjeva supruga, u međuvremenu umrli. No, Donnie ga ipak uspijeva zaintrigirati kad mu objasni tko mu je otac. Do ovog je trenutka prošlo već gotovo pola filma, ali tek je ovo početak jedne gotovo bolno rastegnute priče o čovjeku koji se dao u potragu za svojim pravim identitetom.
Pa ipak valja priznati da se u drugom dijelu filma krije i nešto dobro, a utjelovljeno je u liku Biance – glazbenice koja polako gubi sluh i djevojke u koju se Adonis zaljubljuje. Njezina je rola jedna od bolje zamišljenih uloga u Creedu, a i realizacija Tesse Thompson je besprijekorna.
No, redatelj je poslasticu ostavio za kraj. Riječ je o kanonskoj sceni koju je, vjerujem, svaki gledatelj čekao cijelo vrijeme – Rockyjev legendarni uspon stubama. Dobro, s obzirom na situaciju u kojoj se Rocky nalazi, u ovom je filmu simbolika pobjede sebe samoga drukčija nego u odnosu na original, a nema ni one prepoznatljive himne ‘Eye of the Tiger’ kao zvučne kulise koja bi dodatno naglasila veličanstvenost trenutka, ali je možda baš to trenutak koji se čekao cijelo vrijeme – sjajan, interpretacijski otvoren kraj obogaćen prekrasnim širokim kadrom vizure grada.
Izvlačenje na kadrove Philadelphije
Na stranu dosta patetični dijalozi kojima se scenaristi Ryan Coogler i Aaron Covington obilato služe, Creed ipak ima mnogo veći problem od toga. Cijeli tijek radnje je, naime, od samog početka vrlo izvjestan jer sve dosta očito upućuje na konačni rasplet događaja. Usporedimo li, primjerice, ovaj film s drugim boksačkim filmom koji je izašao relativno nedavno, ‘Lijevi kroše’, onda je zamjetna razlika u kvaliteti scenarija. Nije, doduše, ni ‘Lijevi kroše’ bio materijal za kanonizaciju, ali njegovi su se scenaristi ipak nešto bolje potrudili razviti priču koja ima mnogo manje rupa i mnogo više mogućih smjerova razvoja radnje.
Režija Ryana Cooglera (koji je suodgovoran i za scenarij) daleko je od briljantne. Imao je pokoji trenutak u kojem je dokazao da zna što radi, ali većinu vremena gledatelj gleda već dobro prožvakani materijal. No, treba mu priznati da je odradio sjajan posao što se izbora lokacija tiče, jer se nekoliko puta izvukao na dosta dobre kadrove Philadelphije.
Generalno, Creed je prosječan film, koji je imao potencijal da bude dobar samo da su ga scenaristi bolje napisali.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 30. siječnja 2016.