Telegram recenzija: 'Luda lova' je uspjela i duhovita psovka upućena beskrupuloznom Wall Streetu
Paul Dano je izvrstan u ulozi financijskog autsajdera koji je uzdrmao milijunaše usred pandemije
Negdje početkom 2021. godine, dok je svijet u najvećoj mjeri još uvijek bio paraliziran pandemijom koronavirusa, na američkom se tržištu dionica odvio jedan od najzanimljivijih financijskih događaja posljednjih godina, investicijska anomalija koja je mnogima na trenutak pružila nadu da najveća svjetska kockarnica može biti nadmudrena i poražena. Govorim, dakako, o Wall Streetu.
Kad je velika skupina koordiniranih privatnih ulagača poremetila naizgled rutinske planove moćnih investicijskih fondova, dio tih pridošlica u mutnim vodama Wall Streeta zaradio je milijune, dok je dio iznenađenih gospodara igre gotovo zaplesao s bankrotom. Čitava je priča naposljetku završila saslušanjima pred američkim Kongresom.
Tek nešto više od dvije godine poslije, oslanjajući se na ekspresno napisanu knjigu Bena Mezricha, autora čiji je raniji naslov poslužio za Fincherovu Društvenu mrežu (2010), redatelj Craig Gillespie uz pomoć domišljatog scenarija dviju novinarki iz financijskog sektora na velika platna donosi ovu recentnu, u mnogočemu istinitu priču o Davidu i Golijatu.
Donekle možda jednosmjerna, bez sumnje otvoreno naklonjena Davidu (a kome drugome?), njegova humoristična drama Dumb Money (Luda Lova) – od večeras na programu izabranih hrvatskih kina – zabavna je i uspjela interpretacija koju će s lakoćom pratiti i svi oni kojima je slučaj proletio ispod radara, i koje možda na prvu ni ne privlači. No, budimo realni: tko ne voli gledati superbogate u problemima?
‘Short selling’ ili klađenje u propast tvrtke
Pođimo od općih mjesta. Na Wall Streetu prosječnog, samostalnog ulagača na tržištu ne smatraju pretjerano pametnim. Zapravo, smatraju ga toliko glupim da sav novac koji se slijeva izvana, od strane neinstitucionalnih investitora, nazivaju dumb money, što bi najsretnije bilo prevesti kao novac glupih. To je novac koji će – na ovaj ili onaj način, smatraju oni koji poznaju i kreiraju pravila igre – naposljetku kupiti njihove vile, jahte i privatne avione.
Kad je u ljeto 2020. uložio svoju životnu ušteđevinu u dionice GameStopa, gotovo posrnulog prodavača videoigara i popratne gejmerske opreme, slabo situirani financijski analitičar Keith Gill (impresivni Paul Dano) bio je na dobrom putu da doda svoj prilog tom novcu glupih. Takva je kocka itekako bila riskantna, imao je tek osrednji posao i jednogodišnju bebu za hraniti, no Keith je imao dobar predosjećaj. Dionica GameStopa jednostavno mu se sviđala i smatrao je da ima potencijal za rast, no sve dok se veliki igrači sustavno klade u suprotno, to se nije moglo dogoditi.
Jedan od tih velikih igrača bio je i čelnik hedge fonda Melvin Capital Managementa, Gabe Plotkin (prikladno nesimpatična rola Setha Rogena), muškarac koji se u filmu inicijalno više brinuo zbog kašnjenja izgradnje naručenog privatnog teniskog terena nego zbog opasnosti koju njegovoj naizgled rutinskoj kocki sa svojim sljedbenicima donio Keith. Ono što su Plotkin i neki drugi radili zove se short selling i načelno se svodi na klađenje u to da će vrijednost neke dionice pasti.
Ako bi cijena eksplodirala, gubitci su ogromni
Za razliku od onoga što bismo smatrali uobičajenim tijekom stvari, kad pojedinci i institucije ulažu u dionice s nadom da će vrijednost rasti, ovaj pristup zaradu crpi iz pada vrijednosti dionica. To se postiže tako da ulagač posudi dionicu (obvezujući se na kasniji otkup), a potom je odmah proda predviđajući da će (između ostaloga, i zbog takve disruptivne strategije) navedena dionica pasti, pri čemu onda kupuje dionicu po novoj, nižoj cijeni i vraća je izvornom vlasniku, zadržavajući sav ostvareni profit preprodaje.
Za pretpostaviti je da se u većini slučajeva radi o legitimno lošim dionicama, no jasno je da dovoljno veliki igrači na taj način mogu manipulirati tržištem i uništiti vrijednost tvrtki koje možda i nisu bile osuđene na propast. U ovom dobro uhodanom poslu problem se javlja samo u slučaju ako dionice mimo njihovih želja i postupaka iz nekog razlog porastu. Ako bi cijena zbilja eksplodirala, potencijalni su gubitci posuđivača golemi, jer da bi ponovno nabavili i vratili dionice moraju ih kupovati po znatno većoj cijeni, pri čemu automatski i sami doprinose daljnjem porastu vrijednosti.
Plotkin je računao da GameStop kao staromodna trgovina igrama u fizičkom obliku usred pandemije jednostavno ne može preživjeti, no naišao je na vojsku onih koji su se okladili u suprotno, manje kao plod neke promišljene strategije, a više iz čistog popularnog bunta i osjećaja da rade veliku stvar, protiv velikih. Kako god, kad je sve bilo na vrhuncu, Plotkinova je investicijska tvrtka gubila milijardu dolara dnevno, i do proljeća 2022. prestala je postojati (no ne brinite za njega, baš nedavno uložio je ogromne novce u kupnju Charlotte Hornetsa, NBA momčadi u prethodnom vlasništvu Michaela Jordana).
Podrška brojnih nezadovoljnih Amerikanaca
Vratimo se ipak radnji filma u užem smislu. Predvodnik vojske pobunjenih koji su srušili Plotkinov plan bio je dakako već spomenuti Keith, netipični ljubitelj trčanja koji je poslije svoje dnevne smjene na glavu navlačio crvenu maramu i snimao YouTube videouratke pod nadimkom Roaring Kitty (Ričuća maca), argumentirajući zašto misli da bi GameStop trebao rasti.
Istu je poruku pod drugim imenom odašiljao na Redditu (za one koji možda ne znaju, to je izuzetno popularan forum, odnosno internetska platforma na kojoj sudjeluju stotine milijuna korisnika diljem svijeta). U relativno kratkom vremenu od nekoliko pandemijskih mjeseci, mnogi su mu povjerovali i tu vjeru potvrdili vlastitim ulozima, što će na vrhuncu prerasti u pravu kolektivnu investicijsku euforiju bez realnog pokrića.
U Keithovu priču redatelj veoma uspješno ulančava još nekoliko drugih naizmjenično ih vrteći u krug, pa tako među onima koji su uložili svoje novce u dionice GameStopa pratimo medicinsku sestru i samohranu majka Jennifer (America Ferrera), nezadovoljnog prodavača u GameStopovoj trgovini i zaljubljeni studentski par sa Sveučilišta u Teksasu.
Osim sve veće skupine podržavatelja i suučesnika koji postaju netipična zajednica u tim nesretnim vremenima izolacije, Keith može računati na uvijek sabranu suprugu Caroline (Shailene Woodley), mlađeg brata Kevina (Pete Davidson), neozbiljnog provokatora koji još uvijek ništa u životu ne shvaća ozbiljno, i svoje skromne roditelje, ali mogli bismo reći da je ova obiteljska linija radnje tek rutinski uvedena podrška glavnoj osi filma (što je u još većoj mjeri slučaj s privatnim situacijama njegovih involviranih pratitelja).
Nekoliko otrežnjujućih udaraca na Gillovu sljedbu
Kako su mjeseci prolazili, posjednici dionica GameStopa pratili su neočekivani rast svojih ulaganja i dalje odbijajući prodati udio dokle god je obožavani Roaring Kitty čuvao svoje (u jednom trenutku iznos na njegovom računu doseže par desetaka milijuna dolara), što će u siječnju 2021. konačno uvesti paniku u luksuzne odaje Gabea Plotkina i njegovih suradnika (u sporednoj ulozi pronalazimo i Nicka Offermana). Tek je onda počeo pravi kaos.
Kako bi dočarao ovaj proces Gillespie se koristi obiljem clipova s društvenih mreža, odnosno stvarnim snimkama s televizije, redajući sekvence i sekvence hibridnih kolaža koji demonstriraju razmjere viralnosti događaja i daju filmu specifičnu dinamiku. Moglo bi se reći, kao što je slučaj s likovima – koji su jasno ocrtani tako da nam mali igrači budu simpatični, a veliki suprotno od toga – tehnička i formalna rješenja daleko su od ikakve suptilnosti. Ta neposrednost i izravnost u ovoj feelgood atmosferi jako dobro funkcioniraju, pa primjerice zaigrani hip-hop soundtrack savršeno dopunjuje suludost onoga čemu svjedočimo na ekranu.
Kad su dionice GameStopa krajem siječnja 2021. dosegnule tridesetak puta veću vrijednost od one koje su imale početkom mjeseca, uslijedilo je nekoliko otrežnjujućih, ali sumnjivih udaraca na Gillovu sljedbu, i balon je ozbiljno počeo puštati. Jedan od njih stigao je kad je aplikacija Robinhood – preko koje je većina ovih ulagača-amatera kupovala dionice – zabranila daljnje ulaganje u GameStop, što je automatski dovelo do obaranja cijene dionica (a poslije i do sustavnog korisničkog obaranje ocjene aplikacije, odnosno višestrukih sudskih tužbi).
Sâm Robinhood – čiji se direktori pojavljuju kao likovi u filmu – također je izuzetno zanimljiva priča, no kako ovdje nema prostora za dublji ulazak u ovu temu upućujem na izvrsnu reportažu The New Yorkera u kojoj su podrobno opisane problematične prakse i nezgodne “nuspojave” aplikacije koja se predstavlja kao demokratizacijski faktor u financijskom svijetu.
Podsjetnik na mobilizacijske potencijale interneta
Sav taj golemi javni interes za dionice GameStopa na kraju je zainteresirao i političare u Kongresu, pa su neočekivani heroj Keith Gill aka Roaring Kitty i prezreni milijunaši (milijarderi) pozvani da se izjasne o postupcima tijekom situacije koja je odražavala sve samo ne tipičnu dinamiku najmoćnije svjetske burze.
Zaključimo. Na elementarnoj razini, dakle, Dumb Money više nego dobro funkcionira kao komedija u kojoj navijamo za šačicu junaka iz anonimne gomile koja se pobunila protiv moćnog i surovog sustava u vremenu koje je bilo sve osim normalno. Dumb Money je i podsjetnik na snagu interneta kao mjesta okupljanja zajednice, ali i podsjetnik na njegovu funkciju katalizatora i kanalizatora popularnog (populističkog) nezadovoljstva, što je realnost o kojoj ćemo morati razmišljati u daljnjem razvoju naših načetih demokracija.
Optimistična i pomalo naivna psovka upućena moćnicima
Treba napomenuti, Gillespie razrađuje samo pozitivniju stranu ovog fenomena: to da su mjesta poput Reddita daleko više od okupljališta prosječnih građana, bezazlenih štrebera i okorjelih geekova, pokazuju neki drugi masovni društveno-politički događaji u recentnoj američkoj povijesti. Ta strana medalje ovdje ostaje neistražena, međutim, Gillespie ni u kojem trenutku ni ne pretendira na bilo što nalik objektivnosti ili cjelovitosti slike, i to može biti mana tek ako pred njegovu komediju postavimo takav (nerealan) zahtjev.
Redatelj je otvoreni navijač, kao što će to tijekom gledanja ovog filma biti svatko osim onih kojima je ta navijačka psovka upućena. Kao takav, film ne unosi ništa svježe u kritiku destruktivne beskrupuloznosti burze i manipulativnih praksi elitnih financijskih krugova nego tek optimistično i pomalo naivno ukazuje da im ponekad ipak možemo pomrsiti račune, makar privremeno.
Dugoročno to nije bogznašto, ali čovjeka ipak veseli.