Telegram recenzija: Zašto treba gledati Južni vetar 2, mračno-blještavi terminatorski ep
U novom nastavku nataložilo se još više društvenog gnoja za čišćenje. Balkanske štale carstva su nepregledne
Maraš i Car stoje nad Dimitrovim truplom. Krvi se prolilo do koljena. Obračun je gotov. Maraš rastjera tamu jednim potezom onog svog jedinstvenog šeretskog osmijeha, pa kaže: “‘Ko će sad sve ovo da čisti, majku mu…“ „Imamo mi jednu ženu, dolazi utorkom, mogu nju da pitam“, odgovara Car, njegov drugi, ulični otac. Tako smo ih ostavili u posljednjem kadru tv-serije Južni vetar (dramaturški logičnoj i promišljenoj polimerskoj nadgradnji istoimenog filma).
Bogme, u nastavku ovog mračno-blještavog terminatorskog epa, nataložilo se još više društvenog gnoja za čišćenje. Balkanske štale carstva su nepregledne. I sporedno je gdje se zlo trenutno obrće: na avenijama i favelama metropola ili u vukojebinama s posljednjim preživjelim stanovništvom. To je istina koja kao bijelo usijanje kulja iz filma Južni vetar 2: Ubrzanje i rastaljuje sve pred sobom. Velike nastavke i velike franšize mogu graditi samo kraljevi priče.
Proroci čija vizija ne gubi sape pred jednokratnim ciljevima, nego vidi daleko, dalje od svih nas gladnih njihovog umijeća. U takve kraljeve raskošno su upisani redatelj Miloš Avramović i njegov scenarist Petar Mihajlović. Zajedno potpisuju teškometalnu, rafalnu a slojevitu scenarističku matricu. Nesumnjivo, čine to s jakim međusobnim stvaralačkim povjerenjem – nigdje nećemo naći ni trunka redateljskog egzibicionizma ili iživljavanja nad snagom priče. Na takvom uloženom kapitalu Avramovićeva redateljska riznica može eksplodirati jednostavnim, suspregnutim, a antologijskim rješenjima.
Ubrzanje ubrzava skidanje i to malo prozirnih maski
Južni vetar 2: Ubrzanje odvodi Petra Maraša definitivno u poziciju Michaela Corleonea. Dospjevši u ulogu mafijaškog prijestolonasljednika, grozničavo pokušava očistiti se od tog usuda, oprati pare i legalizirati život uglednog građanina. U društvu u kojem su svi skrupuli destruirani, a moral krvavo zablaćen. Kad se Marašev mlađi brat Nenad pokušava dokazati u hijerarhiji podzemlja i pokrenuti vlastitu narkoliniju pa u Bugarskoj upada u opake nevolje, počinje žestoka inverzija autorskog dua Avramović-Mihajlović.
Ako je prvi dio bio Džungla na asfaltu, sad nam predstoji putovanje u Conradovsko Srce tame. Atavizam bespoštedne borbe za moć, plodove pohlepe ili golu egzistenciju možda se kratkotrajno i prikriva urbanim vanjskim blještavilima. Glamuroznim noćnim klubovima, platinastim satovima i besramno skupim penthousevima. Ubrzanje ubrzava skidanje i to malo prozirnih maski, a na terenu golih gudura, atavizmi opstanka čak dobivaju neku elementarnu iskonsku notu pravde – oštrije granice dobra i zla.
Snimljen i produciran raskošno i sugestivno
Raskošno, sugestivno produciran i snimljen (izvanredna kamera Lazara Radića), Južni vetar 2 u briljantnom Avramovićevom redateljskom nervu otkucava samurajskom preciznošću. Taman i da se zadržao u vanjskim slojevima krimića, Avramović bi misiju suvereno ispunio, a blockbuster bi nas mljeo snagom tajfuna. Međutim, on ne brine samo za nabrijane kadrove na speedu akcije, nego demonstrira ogromnu ljubav i vjeru prema glumcima. Koncentrirano im dajući vremena i prostora da oslobode svoje talente. Film jednostavno nema niti jednog slabo odigranog ili napuštenog lica.
Miloš Biković slojevito a tvrdokuhanom izravnošću nosi sve kontradiktornosti Petra Maraša: dijaboličan i ranjiv, okrutan i slab, mladi patrijarh i žrtva sistema, proleter i princ. Miodrag Radonjić (Baća) fenomenalan je u “zganarelovskim“ dionicama olabavljivanja brutalnog beznađa. Jovana Stojiljković u ovom nastavku donosi Sofiji borbenije ambivalentnije crte, dokazujući da je u zaštiti svoje porodice spremna i sama uzeti zakon u svoje ruke. Luka Grbić (Nenad Maraš ) vrsno je odigrao svu tjeskobu identiteta u sjeni igre velikih gazda. Miki Manojlović (Car), Aleksandar Berček (Crveni), Zahari Baharov (Kiril), Marian Valev (Čavdar), nadahnuto i dosljedno cementiraju Avramovićevu galeriju netipičnih arhetipova.
Život s ovim što je Avramović istjerao na vjetrometinu
Kao punokrvni žanrovac Miloš Avramović osviješteno nastavlja tragom svojih praotaca (Johna Hustona, Billyja Wildera, Howarda Hawksa, Raoula Walsha…), znajući da se unutar svakog noira mora naći bespoštedna kritika društvene kaljuže. Drastičnim poštenjem nemilice ukazuje da na našim balkanskim retrogulazima mafije imaju svoje državice. Da su pravi Kumovi debelo zabarikadirani u foteljama “demokratski izabrane“ vlasti i otamo nam se cere u lica.
Ubrzanje završava neizgovorenim Maraševim pitanjem “Ko će sad to da očisti…?“, njegovim uperenim revolverom u glavu Crvenog, lalinski dobrodušnog Djeda Mraza terora. Srećom po franšizu bit će tu još posla za čišćenje. Druga je stvar što jednom moramo izaći iz kinodvorane. I živjeti ono čime nas je Avramovićeva umjetnost istjerala na vjetrometinu.