Razgovarali smo s autoricom Hotela Zagorje o novom djelu i položaju mladih pisaca u Hrvatskoj
Sredinom mjeseca u knjižare dolazi peto djelo Ivane Simić Bodrožić
Ivana Simić Bodrožić mlada je hrvatska spisateljica. Svoju prvu zbirku poezije Prvi korak u tamu objavila je s 23 godine i za nju dobila dvije prestižne nagrade, Gorana za mlade pjesnike i Kvirin, a pjesme iz te zbirke ušle su i u antologiju suvremenog hrvatskog pjesništva Utjeha kaosa Miroslava Mićanovića.
Zapažen je i njezin debitantski roman Hotel Zagorje za koji je 2010. nagrađena i Kiklopom za prozno djelo godine. Kroz svoja djela dotiče se često Vukovara, grada u kojem je odrastala prije nego što je iz njega protjerana. Sredinom mjeseca objavit će svoje peto djelo, roman Rupa.
TELEGRAM: O čemu se u vašoj novoj knjizi radi?
Prema svojoj žanrovskoj konstrukciji roman Rupa bi mogao biti politički triler, sastavljen od krhotina priča iz press clippinga i crne kronike, u najvećem dijelu nadograđen fikcijom. Novinarka Nora dolazi u bezimeni gradić kako bi napisala reportažu o ženi monstrumu koja je zajedno sa svojim maloljetnim ljubavnikom ubila supruga.
Mučna priča o obiteljskoj tragediji vodi u niz paralelnih priča koje se susreću u kriminalnom podzemlju grada i u konačnici vode do ubojice Norina oca, ubijenog prije dvadeset godina jer je pokušao posredovati u pregovorima između zaraćenih strana, upozoravajući na namjerna izazivanja sukoba. Naslov Rupa predstavlja mjesto u kojem su završila sva nastojanja da, nakon što smo izborili samostalnost, postanemo zdravo i progresivno društvo.
TELEGRAM: Vukovar u vašim djelima zauzima središnje mjesto. Zašto mu se stalno iznova vraćate?
U romanu, ako ga pročitate, vidjet ćete da se Vukovar ne spominje nijednom, iako bezimeni grad neodoljivo podsjeća na njega. Izbjegavanje imena trebalo mi je da postignem veću univerzalnost pišući o temama koje me zaokupljaju kao i da rasteretim knjigu od imena grada koji je previše opterećen značenjem. Iznova se vraćam našoj stvarnosti jer je presudna za razumijevanje onoga što danas živimo.
O Vukovaru
TELEGRAM: Kako doživljavate taj grad?
Uvijek ću ga doživljavati kao intimni toponim unutar sebe, mjesto koje me je obilježilo i oblikovalo, mjesto mog djetinjstva. Međutim, taj grad danas koji postoji u stvarnosti nema više toliko veze s njim. Izvjesno je da će još dugo vremena tavoriti kao zarobljenik vlastite prošlosti, ali ne više toliko zbog prošlosti koliko zbog današnjih političara koji tom gradu, a i državi ne dopuštaju ljudima da se oporave, rehabilitiraju i napokon počnu normalno živjeti.
TELEGRAM: Pišete poeziju, kratke priče i romane. Koja vam je od tih forma najdraža i zašto?
Teško mi je odabrati jednu formu jer je svaka u stanju izraziti drugi registar osjećaja i onoga što želim umjetnički oblikovati i ispričati. Biram formu prema sadržaju i zasad mi je to najuvjerljivija formula.
Hrvatska i poezija
TELEGRAM: Pomažu li književne nagrade afirmaciji mladih pisaca?
Pomažu, ali opet, nema više toliko književnih nagrada koje imaju kontinuitet i značaj, naravno to uvijek više govori o društvu nego o knjigama. Čini mi se da smo, nažalost, ponovno u predfakovskom razdoblju gdje je pisac sveden na hobista i, prema najnovijim tumačenjima, parazita na proračunu. Kultura je opet svedena na nadgradnju umjesto da bude osnova razvoja društva. Takva je i pozicija pisca.
TELEGRAM: Ima li u Hrvatskoj mjesta za poeziju?
Ima, poezija je možda najintimnija forma i ona nikada neće i ne treba imati masovnu popularnost. Ipak, puno je više sjajnih pjesnika u Hrvatskoj u odnosu na dojam koji se stječe jer je cijela domaća književnost ponovno zapuštena od strane sustava.
TELEGRAM: Priča se da pišete scenarij s Jasmilom Žbanić. Kako ta suradnja izgleda?
Scenarij prema romanu Hotel Zagorje je završen, proces se malo zaustavio zbog nekih drugih okolnosti, ali sigurno će se u nekom trenutku nastaviti. U međuvremenu stekla sam divnu prijateljicu što mi je samo po sebi jedna od važnijih nagrada za taj roman.
Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 5. ožujka 2016.