Tiho je otišao cijenjeni zagrebački fotograf Nino Semialjac
Semialjac je umro u 57. godini života. Kolege su ga nazivale 'dobrim duhom zagrebačke fotografske scene'
Preminuo je zagrebački fotograf Nino Semialjac. Cijenjeni portretist gradske scene i umjetničkih događanja umro je u četvrtak 10. prosinca u 57. godini života. Vijest je objavio zagrebački Muzej za umjetnost i obrt.
Dobri duh zagrebačke fotografske scene, kako ga kolege zovu, rođen je u Zagrebu 1964. godine, a poznat je kao jedan od pripadnika generacije novinske fotografije Poleta i Studentskog lista. Fotografijom se počeo baviti već s 13 godina u Fotoklubu u Valpovu gdje je preselio s obitelji i završio osnovnu školu. Po povratku u Zagreb učlanio se u Fotoklub Zagreb gdje je upoznao prve fotografe te sudjelovao na prvim amaterskim izložbama.
Rad na filmu
Semialjac se ubrzo počeo i profesionalno baviti fotografijom te je od 1982. godine redovito objavljivao radove u Poletu, kultnom omladinskom časopisu. Uz to je, od 1984. objavljivao i u Studentskom listu. Istovremeno je krenuo izlagati na skupnim i samostalnim izložbama.
Aktivno je od 1988. radio i kao fotograf na filmu. Neki od brojnih filmova na čijim je setovima snimao su Diploma za smrt, Živorada Tomića iz 1989., Virdžina, Srđana Karanovića iz 1991. godine, Šokica Eduarda Galića iz 1996., ili međunarodna koprodukcija The Fever redatelja i scenarista Carla Nera iz 2004. godine.
Fotografirao je i na nekolicini televizijskih serija poput Obiteljske stvari iz 1998., Bumeranga iz 2005. godine i Odmori se, zaslužio si iz 2013. godine. Bio je član Hrvatskog društva filmskih djelatnika te jedan od prvih autora u Hrvatskoj koji je koristio digitalnu fotografiju u profesionalnom radu.
Osnivač omiljenog fotografskog okupljališta
Semialjac je 2005. godine osnovao i čuveni print studio „Art Jus“ u kojem je razvijao i primjenjivao brojne inovacije na području obrade fotografije i fotografskog printa. Art Jus ubrzo je postao omiljeno okupljalište pripadnika umjetničke fotografske scene, mjesto brojnih druženja, ali i razmjena ideja i znanja.
Posebnost njegovog rada je i u tome što je 1990. godine kao jedini oblik umjetničkog rada odabrao mentalnu fotografiju. Posljednju samostalnu izložbu održao je 2016. godine u galeriji Lang u Samoboru.
„Fotke u glavi? Prije svega nemaju fizičku dimenziju, nemaju kadar. Nešto što mi je bio ideal postići u materijalnoj fotografiji nemoguće je to postići bez kadra i bez fizičke dimenzije. U jednom času me počela smetati ta materijalnost fotografije i onda mi je čak ideja bila, prostor kak’ napravit, nekakvu sferu u kojoj je fotka, al’ sve je to materijalno, i na kraju sam skužil’ ak ne želim materijalnu fotografiju da naprosto ne smije biti materijalna”, rekao je 2010. u emisiji HRT-a Fotografija u Hrvatskoj.
‘Fotografiram i kad nemam fotoaparat’
Semialjcu je fotografija dolazila prirodno, u spomenutoj HRT-ovoj emisiji rekao je kako ima osjećaj da fotoaparat sam sve odradi. „Meni fotografija čak i nije neka misaona akcija, imam osjećaj k’o da mi fotoaparat sam fotografira, isto k’o kad se vozim s motorom, uopće ne mislim kak’ se vozim, ide sam. Tak’ isto i fotografija”.
„Ja fotografiram i kad nemam fotoaparat uz sebe. Sad u zadnje vrijeme uopće nemam fotoaparat, a cijelo vrijeme fotografiram… Imam jako puno fotografija snimljenih, razvijenih negativa… To vjerojatno ima svaki fotograf, imam čak i nerazvijenih negativa brdo. Onda sam skužio da nemam ni potrebu fotografirat više, kad može biti i nerazvijeno. U današnje doba digitalije više puta znam fotografirati i nikad to ne spremit na disk, zbrisati i ponovo na tu karticu snimat nešto drugo”, zaključio je u emisiji.
