Živio je Split

Na kraju jedine ulice/u mome mistu/stanuje čovik/koji se smije na bol

Moglo bi se reći da je Toma Bebić živio Split, grad u kojemu je rođen 1935. godine. Vidi se to u njegovim lirikama, temama koje su ga preokupirale, kao i u modnom “ribarskom” izričaju. Split, međutim, nije oduvijek cijenio Tomu Bebića. Dio publike mu se ismijavao, izrugivao i zviždao na njegovim koncertima.

Nesposobni razumjeti pravu umjetnikovu veličinu u prostoru i vremenu, prozivali su ga diletantom, a on im je uzvraćao istom mjerom. Samo, ne ogorčeno već – kroz šalu. Kulminacija tog odnosa zabilježena je u Plavom vjesniku iz studenog 1970. godine, kada je iziritirani, ali i dalje dobrohotni Toma napisao otvoreno pismo svojim sugrađanima, nakon Splitskog festivala na kojemu ga je dio publike izviždao.

“A ako Splitu trebaju redikuli, ja ti se, grade moj, nudim! Napravi od mene redikula! Bit će ti lakše, jer te volim i jer sam u tebi! Još ću ti u tome i pomoći! Neću bježati. Niti mijenjati sredinu. Izdržat ću. A ti mi se rugaj! Alaj će biti smijeha! Budi siguran, smijat će nam se obojici! Kao i dosad!”

Čovjek koji se smije na bol

“A vi, što bezvezno zviždite, kažite otvoreno što imate kazati. Ili otpjevajte nešto. Učinite nešto! Makar i loše, jer ni loše napraviti nije lako. Ja ću vam aplaudirati za rad, a enciklopedije neka brinu o vrijednosti. Ali kad lice pokrivate dlanovima i skriveno zviždite, iz potaje, nekako me na nojeve podsjećate. I gadite mi se!”, pisao je, između ostalog, tom prilikom Bebić, a iz ovih nekoliko redaka jasno se očituje njegov stav prema svom gradu, ali i svojim ljudima.

Ruganju i nerazumijevanju publike unatoč – koja se nije mogla u potpunosti identificirati s njegovom avangardnom, a opet na jedan način konzervativnom pojavom i umjetnošću – Bebić zadržava određenu nježnost prema kritičarima i sredini koja ga ne prihvaća, što ga je zasigurno, u dubini duše, boljelo. Ali, znao je to dobro Toma, i zato je išao tako vedar kroz život, premda očito stiješnjen egzistencijalističkim brigama: svaka se ozlojeđenost najbolje poništava humorom.

A njegova duhovitost, taj lijek kojemu je najviše vjerovao, krasno se ogleda u jednoj rečenici iz otvorenog pisma, u kojoj se sam spušta na razinu redikula, gdje su ga vidjeli i mnogi njegovi sugrađani. “Budi siguran (Splite, op.a), smijat će nam se obojici! Kao i dosad!”.

Čovjek koji se, dakle, smije na bol.

Zlonamjerne ćakule

Za njega svi kažu/da su mu oči od cakla/i jer ne plače/govore da je lud

Najhrapaviji glas hrvatske glazbe – očito je – intimno se nije dobro nosio s osjećajem nepripadanja, ali rijetko je to ovaj neprilagođeni šansonijer pokazivao na van. Da, bio je lokalna legenda još za života, ali ostao je gotovo nepoznat izvan rodnog grada, da bi šire slušateljstvo pridobio tek nakon svoje smrti, kada je mit o Tomi Bebiću počeo strelovito rasti.

Za života su ga najviše razočaravali njegovi sugrađani, poslovično nepovjerljivi prema novom i drugačijem. Zamislite samo kakve su to ćakule išle gradom nakon što se Bebić, naoko neugledne, ali zapravo vrlo promišljene pojave – neobrijan, u radničkom trlišu i mornarskoj majici – pojavio na Splitskom festivalu 1970., uz bok najvećih tadašnjih glazbenih zvijezda poput Radojke Šverko, Ive Robića, Vice Vukova, Peruzovića, Hadžimanova, Maruške, Senke Veletanlić, Miše Kovača…

Splitski je festival tada bio internacionalnog karaktera, pa se u natjecateljskom dijelu programa slušalo i Petera Holma, Evu Pilarovu, Solomona Kinga, Jimmyja Cliffa… Lako je zamisliti koliko je Bebić zgrozio malograđansku festivalsku publiku – svojim kaotičnim aranžmanom, “drekom” i “neurednom” scenskom pojavom. Te je godine na pozornici splitskog festivala – na koju je došao odjeven kao kakav lučki radnik – izveo svoju skladbu “Nevera”, a otada se na tom festivalu redovito pojavljivao, što je često bilo praćeno i zlonamjernim komentarima da se “ugurao” jer se, eto, tih godina bavio novinarstvom, pa su ga poznanstva koja je ostvario, govorilo se po gradu, pogurala u glazbene vode.

Govore da je lud

Split ga je doživljavao istodobno i ludom, i genijem. To, ipak, ne čudi; znalo se da je Bebić tip čovjeka koji istodobno može nastupati na čuvenom splitskom festivalu, ali i svoje knjižice aforizama prodavati po opskurnim splitskim birtijama i restoranskim WC-ima. Ta vrsta nekonvencionalnosti i taj, dakle, sudar svjetova bio je dovoljan da Toma Bebić za mnoge svoje sugrađane bude tek marginalni diletant, umjesto umjetnička veličina, što je nesumnjivo bio.

Ali to ga – zahvaljujući njegovom karakteru i nemjerljivoj vjeri u ljude – nikada nije smetalo.

Čovjek koji nije plakao zbog stavova vlastitih sugrađana koje je višekratno opjevao, kojima se divio i koje je istinski obožavao, kao i njihov mediteranski način života; opuštenost, blitvu, srdele pa i te nesretne ćakule. Sa svime se taj identificirao, sve je od svoje kulture i naroda prihvaćao, i to na onaj način na koji to može činiti samo umjetnik. Riječ je o prihvaćanju, dakako, u cilju umjetničke obrade.

I baš zato što se ne jada, ne plače i ne vrijeđa – a imao je dobrog razloga za to! – govore da je lud.

Vječni dječak s kraja ulice

Čovika sa kraja ulice/u mome mistu/vole sva dica/ona mu blaže bol

Uvijek na granici mainstreama i margine, Bebić je bio “čovjek s kraja ulice”. Znao je da je cijenjen, poštivan, ali ne na način na koji su se cijenili i poštivali onodobni pjevači i pjevačice koji su se bavili konvencionalnim glazbenim izričajem. Zguran uz sam rub – ulice, štekata, novina, splitskog festivala – utjehu i razumijevanje pronalazio je među najmlađima.

Mnogi članci i arhivski tekstovi govore da je Toma jako volio djecu; vjerojatno i zbog činjenice da su ona neiskvarena, autentična i iskrena. Kod djece, nema ćakula. Saspu ti u lice sve što im je na umu, što je credo za kojim se i Bebić za života povodio. Ne čudi da je taj vječni dječak guste brade, prožet osjećajima nemira i patnje – ali i posve neopterećen ustaljenim normama počesto licemjernog građanskog života – svoje vršnjake često pronalazio upravo u djeci.

Ona mu blaže bol.

Legende dalekih mora

A on im priča legende/dalekih mora/sa putovanja/na koja nije ni iša

Bebićeva lirička opčinjenost morem, brodovima, pomorcima, dalekim gradovima i lutanjima daje nam naslutiti da taj čovjek nije bio sjedilačke naravi. Umro je, međutim, u svome Splitu 1990. godine, u doba kada to nitko nije ni mogao zamijetiti. Bilo ga je, izgleda, nemoguće otrgnuti od njegova zavičaja.

Iako su u doba najveće njegove popularnosti s njim htjeli surađivati i tada planetarno popularni pjevači – jedan od njih bio je Toto Cutugno – Tomi nije bilo do dalekih putovanja i velikih tantijema. Nitko, zapravo, ne zna zašto, ali daleka putovanja i velike avanture ostavio je za svoje pjesme. Moguće da je to zato što je sva avantura, zapravo, bila u njemu. I bilo mu je to dovoljno.

Pripovijedao je, dakle – poput najvećeg prozaika – legende s putovanja na koja nije ni iša. I to ga je, na kraju, poguralo u legendu.

I gusar, i car

Začas se pritvori/u smišnog krnju/u Dida Mraza/gusara, cara/il’ šta ti padne na um

Za svog života, Bebić se – posve u skladu sa svojom ličnošću širokih interesa – bavio svim i svačim. Između ostaloga, bio je i trener Hajduka, sudski pljenitelj, mehaničar, strojar, novinar… a u umjetničkim krugovima, osim što je bio glazbenik i tekstopisac, bavio se pjesništvom te je pisao aforizme, po kojima je također bio poznat. Bio je i galerist, slikar, performer, konceptualac. Već iz ove biografske crtice jasno je da je Toma Bebić bio čovjek nemirna duha, neprestano u potrazi za nečime – što vjerojatno ni sam nije mogao locirati.

Dakle, bio je taj čovjek i Did Mraz, i gusar, i car. Barem djeci. Za neke odrasle, rekli smo, bio je redikul. Lakrdijaš, izgubljen slučaj.

Il’ šta ti padne na um.

Stihovi primorskom životu

U povijesti hrvatske glazbe ovaj će “lakrdijaš”, zasluženo, ostati zabilježen kao autor koji nam je podario neke od najljepših stihova moru, brodicama i primorskom načinu života. Njegove pjesme “Leute moj”, “Ruzinavi brod”, “Neznanom pomorcu”, “Lanternista”, “Umra nan je kapitan”, “Marčelina”… ostaju kao dokaz da navodni diletanti prave umjetnost o kojoj se govori i desetljećima kasnije.

A osim što predstavlja neupitnu glazbenu veličinu – doduše uz zakašnjelu valorizaciju i priznanja – lik Tome Bebića ostaje i kao svojevrsna “lanterna” za sve one neshvaćene, prezrene i šikanirane u umjetnosti danas.