U nedjelju je dodjela Oscara. Cijenjeni filmski kritičari za Telegram podsjećaju na najveće promašaje u povijesti nagrade
Mnogo je ostvarenja koja danas imaju gotovo 'kultni' status promašaja. Jurica Pavičić, Mima Simić, Silvestar Mileta, Iva Rosandić i Dino Staničić izdvojili su neka
Povijest Akademijinih nagrada i nije drugo doli kronika nepravdi koje se perpetuiraju. Ako se i pomirimo s vrlo problematičnim pravilima igre, svejedno se može reći da je povijest Oscara puna nepamtljivih dobitnika u konkurenciji zanimljivijih i kvalitetnijih ostvarenja: našlo bi se na desetke filmova koji su nezasluženo dobili Oscare dok neki od kanonski najcjenjenijih filmova u povijesti nikad nisu osvojili Oscara.
Koncem ovog tjedna – u noći s nedjelje na ponedjeljak 10./11. ožujka po srednjoeuropskom vremenu – očekuje nas 96. dodjela Oscara, najvažnije i najprestižnije filmske nagrade na svijetu. Malo je filmaša koji o zlatnom kipiću ne sanjaju ili koji negdje u ladici nemaju skriven svoj Oscar speech ali, premda su sinonim za filmski uspjeh, Oscari – kao, uostalom, i sve druge nagrade – obiluju nelogičnostima.
Mnogi su filmovi, naime, tijekom povijesti neopravdano prošli ispod radara pa su Oscare osvojili oni koji su u konkurenciji bili itekako slabiji.
Baš o takvim filmovima – onima koji su nezasluženo odnijeli Nagradu za najbolji film – za mišljenje smo upitali kritičare Juricu Pavičića, Mimu Simić, Silvestra Miletu, Ivu Rosandić i Dina Staničića. Evo što su rekli:
Jurica Pavičić: ‘Zaljubljeni Shakespeare’ i ‘Engleski pacijent’
Našlo bi se na desetke filmova koji su nezasluženo dobili Oscare. Činjenica je da neki od kanonski najcjenjenijih filmova u povijesti – od “Vrtoglavice”, preko “Točno u podne” do “Tragača” ili “Dodira zla” – nikad nisu osvojili Oscara, a to znači da su ih filmovi koji su te godine osvojili vjerojatno dobili nezasluženo.
No, to nisu morali biti loši filmovi. S druge strane, postoje dobitnici Oscara na koje danas vrtimo glavom u nevjerici.
Naprimjer, danas je teško shvatiti kako su u eri vrhunca utjecaja braće Weinstein Oscara mogli dobiti “Zaljubljeni Shakespeare” ili “Engleski pacijent”. To su bile pobjede silovitog korporativnog PR-a koji je izgurao na vrh potpuno besmislene filmove.
Mima Simić: ‘Chicago’
Ključni problem Oscara još uvijek je sastav članova Akademije, njih desetak tisuća koji odlučuju o nagradama, a koji je do prije par godina bio dominantno bjelački (81 posto) i muški (67 posto). Ma koliko se mi pretvarali da je procjena umjetničke vrijednosti djela imuna od “prizemnih” politika svakodnevice, činjenica je da se kanon oblikuje prema ukusu i iskustvu onih koji imaju moć da ga sastavljaju, i koji će uvijek više vrednovati reprezentacije i teme s kojima se snažnije poistovjećuju.
Nadalje, nagrada Oscar inicijalno je porinuta kao promotivni proizvod za holivudsku industriju, i u tom smislu nikad nije honorirala podrivanje njezinih konzervativnih vrijednosti već – u najboljem slučaju – prijateljske pregovore s njima. Zato je “zasluženost” Oscara upitna u svim fazama nominacije i selekcije. Ali i ako se pomirimo s ovim vrlo problematičnim pravilima igre, svejedno se može reći da je povijest Oscara puna nepamtljivih dobitnika u konkurenciji zanimljivijih i kvalitetnijih ostvarenja. Osobno mi je najveći trn u oku ostao “Chicago” – u konkurenciji su te 2002. bili i “Sati” te “Bande New Yorka”.
Tada me to užasno uzrujalo jer sam Oscare shvaćala puno ozbiljnije i pratila ih s iskrenim filmofilskim žarom – a bome i ulogom na internim kladionicama – a danas za njih ne hajem ni toliko da bih se – premda trenutačno u Los Angelesu – spustila do Hollywooda i uz crveni tepih Dolby Theatrea vrištala Cate!, Cate! (Dolazi li uopće Cate Blanchett na dodjelu?).
Silvestar Mileta: ‘Engleski pacijent’, ‘Chicago’ i ‘Rocky’
Prosječnom ciniku nije teško primijetiti kako povijest Akademijinih nagrada i nije drugo doli kronika nepravdi koje se, iz potrebe za kompenzacijom ranije preskočenih autora, potom perpetuiraju nauštrb nekih novih imena. Doista je lako retrospektivno utvrditi da “Fatalna nesreća”, “Zaljubljeni Shakespeare”, “Vozeći gospođicu Daisy”, “Argo”, “Kraljev govor” ili “Ples s vukovima” nisu u svojim konkurencijama trebali dobiti nagrade za najbolji film. Ni čitav niz drugih filmova nije bio zreo za nagradu ali su, ograničimo se ovdje tek na nominirane, bili mahom u gorim konkurencijama pa je i “šteta” bila manja.
Scorsese je nagradu za režiju napokon dobio za svoj do “Irca”, najslabiji “veliki” film “Pokojni” (no dobro, i “Avijatičar” je poprilično smeće), a na listi redatelja koji je nisu dobili (Hawks, Welles, Hitchcock, Kubrick, Kurosawa, Fellini, Lynch, Altman, Almodovar, Bergman itd., itd.) gotovo da je i više klasika negoli među dobitnicima. Američki studijski sustav, zajedno sa svojim nagradama, prespavao je prvu polovicu novovalnih 1960-ih, sanjajući mjuzikle i povijesne spektakle dok su se na javi zbivale ozbiljne promjene, a najbolji filmovi 1980-ih u pravilu nisu ni bili nominirani.
No, to je priroda gotovo svakog procesa nagrađivanja, a u posljednje vrijeme nije sve vezano uz “zlatne kipiće” ni tako loše. Intenzivnije otvaranje prema mogućnosti nagrađivanja filmova izvan engleskog govornog područja u glavnim kategorijama (vjerojatno povezano s pomlađivanjem i širenjem glasačkog tijela) svakako je pozitivan trend, koliko god je ponekad riječ o komodificiranim ili estetski razblaženim primjercima njihovih kinematografija i redateljskih opusa. Šteta što se s time nije počelo i ranije jer bi tada nagradu za najbolji film dobila recimo Hanekeova “Ljubav” (prethodnog “Umjetnika” ne treba gledati u istom kontekstu jer je riječ o hvalospjevu Hollywoodu).
Za mene je, primjerice, upravo kriminalno što najboljim filmom za 2007. godinu nije proglašen sjajni sveamerički biografski ep o prvobitnoj akumulaciji kapitala “Bit će krvi”, i dalje uvjerljivo najbolji film P. T. Andersona, pa još i sa životnom ulogom u velikoj karijeri Daniela Day-Lewisa, koliko god ni “Nema zemlje za starce” nije loš film. Ali kozmička je pravda narušena kada je “Fargo” prikraćen u korist mlakog “Engleskog pacijenta”, pa su se braća Cohen morala vratiti u zao čas.
“Chicago” je, ponovno isključivo po osobnom mjerilu, primjer vrlo lošeg mjuzikla koji je možda s prethodnim i boljim “Moulin Rougeom!” relevantno najavio skorašnji revival žanra, ali to ne mijenja činjenicu da je doslovno svaki od nominiranih konkurenata bio bolji film. Svaka čast i vrlo zabavnoj, kultnoj radničko-uličnoj bajci “Rocky”, ali ona je prošla pored jednog “Taksista”, “Svih predsjednikovih ljudi” i drugog filma s moje vječne top-liste – “TV mreže” Sidneyja Lumeta, mada se nimalo ne čudim da polovicom 1970-ih kirurška preciznost njezina proročanstva nije bila prepoznata te da je i tada (kao i svaki puta prije i poslije) preskočena suptilna socijalnorealistička (u nadahnuću dijelom i neorealistička) režija najplemenitijeg američkog moralista onkraj klasičnog vesterna.
Lumeta su, izgleda, s obzirom na umjetničko podrijetlo, predugo smatrali suviše kazališnim redateljem koji se najbolje osjeća u interijeru (premda najmanje dva njegova filma pobijaju takve besmislice) i tek zanatski vješto adaptira redom izvrsne scenarije i predloške.
Iva Rosandić: ‘Rocky’, ‘Kramer protiv Kramera’ i ‘Obični ljudi’
Mnogo je ostvarenja koja danas imaju skoro “kultni” status promašaja, a uoči svake dodjele mediji na njih podsjećaju. Zanimljivo je pratiti kako se recepcija određenih filmova protokom godina mijenjala – sve to otkriva načine oblikovanja popularne kulture, trendove koji se kroz dodjele Oscara manifestiraju, kao i povratno oblikovanje ukusa široke publike.
Često se (promašeno) spočitava političnost u pozadini odabira, kao da ideološke pretpostavke nisu inherentne svakom događanju tog tipa. Nije bit u njihovu odbacivanju, već interpretiranju i ukazivanju na spregu s filmskom industrijom, otkrivanju mehanizama njena funkcioniranja i vrijednosti koje prenosi. Takvi su komentari premalo prisutni u srednjostrujaškim medijima; češće se oslanjamo na paušalne ocjene ili neartikulirane otpore.
Osvrnemo li se na listu nominiranih i pobjedničkih filmova kroz godine, jasno je da je kvaliteta nominiranih filmova varirala, ali u estetskom je smislu teško opravdati situaciju u kojoj “Rocky” Johna G. Avildsena pobjeđuje “Taksista” Martina Scorsesea, odnosno “TV mrežu/Network” Sidneya Lumeta, ili su prosječni, u poplavi sličnih ostvarenja zaboravljeni filmovi – “Kramer protiv Kramera” Roberta Bentona i “Obični ljudi” Roberta Redforda, proglašeni boljima od “Apokalipse danas” i “Razjarenog bika”.
Posljednjih nekoliko godina oscilacije mi se ipak čine manje drastične od navedenih primjera, ali ostaje vidjeti koji će se recentni filmovi premetnuti u opće kulturno mjesto, a koji će biti podložni zaboravu. Teško je izdvojiti samo jedan pogrešan odabir jer bi to moglo upućivati tek na anomaliju, prije je riječ o opetovanom procesu, podložnom kasnijoj reviziji.
Dino Staničić: ‘Sve svuda odjednom’
Budući da je najsvježije, nekako me najviše iritira to što je nadrealna komedija “Sve svuda odjednom” prošle godine pokupila nagradu umjesto mračne tragikomične drame “Duhovi otoka” ili odvažne psihološke studije “Tár”, dvaju naslova kojima predviđam znatno duži “rok trajanja”.
Oba su filma superiorna i u kategorijama režije i najboljeg izvornog scenarija, u kojima je “Sve svuda odjednom” također trijumfirao.
Da budem posve iskren, apsurdistički (ili apsurdni) film dvojca Kwan-Scheinert bio mi je toliko negledljiv da ga nisam uspio ni dovršiti, pa sam možda malo i nekorektan (prvi put sam zaspao, a drugi put mi se sve to jednostavno nije činilo vrijedno truda). U obilju promašaja zadnjih godina, ovaj je možda najveći.