Povijest Oscara puna je nepravdi. Cijenjeni filmski kritičari za Telegram: Ovi redatelji nepravedno su zakinuti za titulu najboljih

Ove godine u toj kategoriji ove najvažnije i najprestižnije filmske nagrade na svijetu konkuriraju Justine Triet, Martin Scorsese, Christopher Nolan, Yorgos Lanthimos i Jonathan Glazer, a tko će odnijeti priznanje za najboljeg režisera saznat ćemo u noći s nedjelje na ponedjeljak 10./11. ožujka po srednjoeuropskom vremenu. Do tada – prisjetimo se redatelja i njihovih filmova koji nisu bili te sreće.

Mima Simić: Jordan Peele

Rodna i rasna provalija holivudske industrije svoj odraz, logično, nalazi u oskarovskim nominacijama i nagradama – redateljice kao da ne postoje, nebijeli kandidati su iznimke, a najvažnije nagrade još uvijek su im gotovo nedostižne. Iz recentne povijesti u tom smislu mi je najviše žao što Oscara 2017. za najbolji film i/ili režiju nije dobio “Bježi” (Get Out) afroameričkog redatelja Jordana Peelea (dobio je za originalni scenarij) – dok je, recimo, “Zelena knjiga” Petera Farrellyja, također s temom rasnih tenzija no iz bjelačke perspektive, dvije godine poslije proglašena najboljim filmom.

Za razliku od Farrellyjevog filma kojeg se više nitko ne sjeća, Peeleov “Bježi” danas gledamo kao (kros)žanrovsko remek-djelo, iznimno zabavan, pronicljiv, i prvoklasan politički film – za Oscare idealan. Političko osvještavanje za publiku koja ne mari za Akerman ili Godarda. Uza sve zamjerke Oscarima, neprocjenjiva su odskočna daska za distribuciju i vidljivost – kako filma tako i historijski podzastupljenih i ignoriranih tema te priča za koje je krajnje vrijeme da ih se u najkrupnijem planu vidi iz perspektive onih koji ih žive, a ne njihovih holivudskih trbuhozboraca i spasitelja.

Silvestar Mileta: Sidney Lumet

Naravno da bi u idealnom univerzumu u kojem postoji samo vječna sadašnjost i sva je pamet “ovdje i sada” namjesto “naknadna”, Welles bio nagrađen za protomodernističkog “Građanina Kanea”, Reed za “Trećeg čovjeka” (istovremeno s Wilderom za “Bulevar sumraka”, koji onda ne bi dobio za “Apartman”, već bi taj kipić lijepo otišao Hitchu za “Psiho”, a izbjegla bi se i posebna svinjarija zaobilaženja Kubricka i “2001: Odiseje u svemiru” u korist Reedova “Olivera!”), Fellini za “Slatki život” ili “Osam i pol” (oba puta u bezveznoj konkurenciji), Antonioni za “Uvećanje”… ali moj osjećaj za povijesnu pravdu najviše je povrijeđen preskakanjem Sidneya Lumeta.

Možda je režijski postupak u “Dvanaest gnjevnih ljudi” i bio suviše ilustrativan, starinski i pamfletistički, s nepotrebnim podvlačenjima i akcentima pri variranju master kadra i inserata te prečestim ulascima iz širih kadrova u “krupnjake”, ali zaobilaženje “Pasjeg poslijepodneva” smatrao bih opravdanim jedino da je te godine pobijedio Altman s “Nashvilleom”, a sljedeće Lumet napokon slavio za “TV mrežu”.

Iako ju se tada smatralo tek crnohumornom groteskom – namjesto opominjućim krikom Howarda Bealea – bila je to ne samo obdukcija televizije i novinarstva u kapitalizmu, već i glumačka i režijska bravura mnogo manje idealistička (usp. Sorkin), ali i stilski manje radikalna (usp. Cronenbergov “Videodrom”) od nastavljača pri bavljenju temom medija.

Nije, naime, toliki problem bio u prikazanom pogubnom učinku marketinškog imperativa i zametaka realityja na ozbiljnu (informativnu) televiziju, već u tome što se putem televizije diznificirala i destruirala i stvarnost – upravo ona na čijem je opisu Lumet karijeru sagradio, a čijim će se osipanjem i nestankom potom baviti neki posve drukčiji tipovi, poput Philipa Dicka i Jeana Baudrillarda. Malotko uostalom danas zna tko je uopće taj John G. Avildsen, redatelj dobro napisanog, ali mitopoetski naivno režiranog “Rockyja”.

Jurica Pavičić: Patton Ford

U ovu skupinu svakako spada Hitchcock, zajedno sa svojim najboljim filmovima “Vrtoglavica”, “Psiho” i “Dvorišni pozor”. Imamo i prošlogodišnji primjer – meni najbolji lanjski američki film “Kriminalka Emily” Pattona Forda koji nije nominiran ni za film, ni za režiju.

Dino Staničić: Francis Ford Coppola

Ovdje se treba vratiti nekoliko desetljeća unazad i (zapravo predvidljivoj) odluci Akademije da 1980. ne nagradi redateljski masterclass Francisa Forda Coppole u “Apokalipsi danas”, simbolički slojevitoj analizi moći i ljudske (auto)destruktivnosti koja nadahnuća, između ostaloga, crpi i iz najpoznatijih djela T. S. Eliota i Josepha Conrada.

Mjestimično suviše filozofski impregniran, opterećen popriličnim produkcijskim neredom i, možda još važnije, relativno svježim američkim traumama Vijetnamskim ratom, film je u SAD-u svojevremeno primljen dosta neujednačeno (U Cannesu je dobio Zlatnu palmu) i trebalo je nešto vremena da Coppolini sunarodnjaci “Apokalipsu danas” prepoznaju kao ono što neosporno jest – apsolutno remek-djelo sedme umjetnosti.

Iva Rosandić: Antonioni, Altman, Fellini…

Samo je pitanje, baš kao i kategorija najbolje režije, neodvojivo od nagrade za najbolji film. Također je vezano uz činjenicu – koja se danas barem nominalno nastoji ispraviti – prevlasti američkih filmova i odatle proizašle estetske i tematske jednoobraznosti. Problem nastaje kad se nekontekstualizirano govori o nužnosti uvođenja rodnih, rasnih i općenito drugih perspektiva i kinematografija, kao da dosad nisu postojale, nego ih se nasilno umeće u diskurs.

To, naravno, nije istina, raznolikost je zbog same industrije, odnosno raspodjele odnosa (financijske) moći bila istisnuta iz fokusa. Čitave scene oduvijek djeluju paralelno s onom dominantnom, u sasvim drugačijim produkcijskim uvjetima koji se onda odražavaju na formu, tematske odabire i posljedično publiku koju adresiraju. No, osvrnemo li se samo na europsku kinematografiju i postotak nagrađenih redatelja/ica, jasno je da u slučaju Oscara teško možemo govoriti o reciprocitetu u kvaliteti.

Od nominiranih zasigurno su zapostavljeni Antonioni (“Povećanje”), Altman (“Nashville”, ali i drugi), Fellini… Indikativno je naprimjer da je Kieślowski nominiran za “Tri boje Crveno”, da bi izgubio od Roberta Zemeckisa i uspješnice “Forrest Gump”, što precizno ilustrira raskorak opće percepcije, koja se ne problematizira ni kad ima pregršt materijala, i visoko estetizirane, značenjski zasićene filmske cjeline, o kojoj možemo raspravljati je li najbolja unutar redateljeva opusa, ali se isto tako može označiti kao jedan od svojevremenih propusta. Spomenimo samo da je iste godine u kategoriji bio i Tarantinov “Pakleni šund”.