Umro je Ivica Restović, vizionar koji je splitski HNK doslovce digao iz pepela i lansirao ga u zlatno umjetničko doba
Početkom 90-ih politički je smaknut: aparatčici su na njegovo mjesto postavili dilera seksi fotki Ivu Sanadera
Prije tri godine, u jednom od doista rijetkih intervjua nakon smaknuća s javne scene početkom devedesetih, ispričao je Ivica Restović da je pitao redatelja Ivicu Buljana kako je to iz pozicije tinejdžera u Sinju uspio pohvatati konce s teatarskim svijetom. „Išao sam u splitski HNK“, jednostavno mu je odgovorio Buljan.
Nema više Ivice Restovića, za čijeg je splitskog intendantskog mandata Ivica Buljan upijao svijet. U 76. godini života ostavio nas je pravnik po diplomi, koji je zanat pravde ugradio u nadgradnju vrhunaravne umjetnosti. Na čelo Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu Restović je došao u proljeće 1979. – doslovce u vrijeme njegovog organizacijskog i umjetničkog rasula.
Zgrada je, nakon katastrofalnog požara, i duge desetljetne obnove, tek čekala konačno otvaranje, a razbijeni ansambli su tavorili u bezidejnosti, čekajući okupljanje. Narednih 12 godina intendant Restović je sizifovskim strpljenjem, pravničkim pragmatizmom i vizionarskim instinktom uspio podići ovaj teatar doslovce iz pepela (uzgred, na tom je zgarištu dvije godine prije dolaska Restovića, Ljubiša Ristić postavio Krležinog „Michelangela“ kao jedan od najznačajnijih teatarskih žigova našeg vremena) i lansirati ga u zlatno doba jugoslavenske i svjetske artističke mape.
Prostor za umjetnost
Restovićevske 80-e dijalektički i ergonomski su se uklopile u sav onaj blještavi galimatijas stvaralačke slobode kakvim je obilovala tadašnja YU-scena s posve dostojnim priključcima na globalna zbivanja. Elem, diskretno i mudro Restovićevo producentsko i društvenopolitičko pokroviteljstvo (ne sumnjam da je imao gadnih fajtova s preostalim žilavim komitetlijama po gradskim vlastima) otvaralo je prostor djelovanja njegovim umjetničkim timovima.
Tako su dramu snažno vodili ili oblikovali Vjeran Zuppa, Marin Carić, Petar Selem, a operu Vjekoslav Šutej, Nikša Bareza, Loris Voltolini itd. Glumci Zdravka Krstulović, Josip Genda, Zoja Odak, grade temelje svojih veličanstvenih umijeća. Marin Carić ne odbija, nego očinski prima bilježnicu 20-godišnjeg početnika Mate Matišića na kojoj je rukom ispisano tek „Drama“ i praizvodi „Bljesak zlatnog zuba“ i do danas neugasli bljesak jednog od naših najvećih dramatičara.
Ljubiša Ristić i Nada Kokotović ovdje grade morsku bazu, pribjegarstvo jedne od najuzbudljivijih faza KPGT pokreta. U Splitu nastaju neke od Ristićevih najradikalnijih predstava: „Hamlet“, „Tijardović“, „Vojna tajna“, a iz Lore odjekuju zanosni krici glumačkih ekstaza. Desetljeće kasnije iz Lore, tog neproglašenog logora, će dopirati krici mučenih građana srpske nacionalnosti. Jer, avangarda je morala biti ugušena u krvi.
Politički smaknut
Kroz pozornice Restovićevog intendantskog ohrabrenja prolazili su redatelji Paolo Magelli, Roberto Ciulli, Vito Taufer, Edvard Miler, Ivica Kunčević, Želimir Mesarić, Nenni Delmestre, Georgij Paro i glumci Rade Šerbedžija, Radko Polič, Mirjana Karanović, Inge Appelt, Branislav Lečić, Svetozar Cvetković, Olga Kacijan, Rada Đuričin itd. I ostavljali tamo, pod mediteranskim suncem novog doba, neke od svojih najblistavijih tragova.
Restovića nažalost nisam nikada upoznao, niti sam ga vidio uživo. O Restoviću mi je s puno ushićenja i profesionalne pažnje jedne noći u travnju 1991. pričao Zvonimir Ivković, tadašnji intendant i veliki neimar osječkog HNK. Bili su prvi Marulićevi dani. Na Prokurativama su se u „Muci Spasitelja našega“, u režiji Ivice Boban, glumci i tehnika herojski borili protiv ledene bure. Njihovom herojstvu zasade je, nesumnjivo, u amanet ostavio Restović.
Tada već politički smaknut. Jer prošlo je vrijeme vizije, novim aparatčicima navodne hrvatske države nisu trebali vizionari nego predatori, sitnež i grabež. Na Restovićevo je mjesto instaliran HDZ-ovski kadar i diler seksi fotki – Ivo Sanader. Njega sam vidio te burevjesničke noći na Prokurativama. Izgledao je kao iz najlošije karikature o komesarima, u prokislom otrcanom baloneru. HNK mu je, kako danas znamo, bio tek usputna stanica do režiranja apsolutne moći i apsolutnog bogaćenja. Pravde i prava više nema ni za lijek. A pravednici među narodima tiho odlaze. The Rest(ović) is silence. Šutnja do nijemosti.