Tko je bio veliki Ivica Kunčević: režiser koji je obožavao glumce, emotivac s melankoličnim osmijehom poput lica iz Čehova
U vremenima diskontinuiteta, Kunčević je bio monaški strpljiv graditelj kontinuiteta. Do kraja
Toga ljeta 1988. na Igrama prvo smo hodočastili u ranu rasporenu u atavističkoj prirodi. Kamenolom Dubac, iznad Dubrovnika, otvarao se te noći kao iskonska metafizička pozornica prvog i posljednjeg ljudskog praha. I kad god bi nad tim grotlom zamahnitao vjetar, zlehudi ljudi prvog čina Eshilove “Orestije” (“Agamemnon”), zasipali bi nas dahom divljine prazločina. Čudesno hodočašće u srce tame režirao je Marin Carić. Spuštali smo se zatim u Grad festivalskim autobusima, šutljivi i posve sivi od pijeska mjesta zločina.
Dolje, među gizdavim balustradama vrućih remek-ulica, redatelj Ivica Kunčević je, uronivši u druga dva čina prokletstva roda Atrejevog (“Žrtvu na grobu” i “Eumenide”), razigrao tlapnju o civilizacijskom svođenju reda. Renesansa krvne osvete tamo se na otmjenim pozornicama pokazala kobnija no ikad. Kunčević je u toj misiji doslovce razigrao cijeli Grad. Danima je s ljubavlju obijao pragove okolnih stanara, šarmirajući ih da i nakon ponoći puste u svoje domove mnogostruke Erinije osvetnice koje će otvarati i zatvarati škure poput zloslutnih krila…
Kad je počela postpremijerna žurka u jednoj od onih melankoličnih ocvalih dubrovačkih palača, i dok smo sve brže ispirali posljednje tragove prašine, Kunčević se melankolično smješkao kao lice iz Čehova. On je doslovce nosio lica svojih antijunaka. Nema više ni Marina ni Ivice, a u našim kamenolomima teatra sve je praznije.
Pjesnik manirizma
Ivica Kunčević je bio pjesnik manirizma. I ne mogu zamisliti bolji lovor-vijenac koji je nosio. Da manirizam nije hir i nemoć identiteta nego moć kontinuiteta, njegovanje identitetnog preuzimanja, tu sam lekciju naučio gledajući “Moru” Tomislava Bakarića (produkcija HNK Zagreb) koju je Kunčević dubinski iščitao kao crvotočinu naših balkanskih raspada pod fasadama operetne evropske uljuđenosti.
Ako je Alma Prica kao Giulietta, na Dubrovačkim ljetnim igrama ’86. pod Ivičinim nježnim okom prosula svoj vjenčani veo kao mrtvački pokrov niz skaline od Jezuita, u “Mori” će taj isti veo ona nositi kao duge kužne zavoje frontovskih mrcvarenja. U vremenima diskontinuiteta, Kunčević je bio monaški strpljiv graditelj kontinuiteta. Do kraja.
Pronicljivo čitanje ‘Dunda’
Inače, puno godina kasnije će 2000. u HNK Osijek opet raditi Shakespeareovog “Romea i Giuliettu”. Da ta djeca nemaju vremena, da je prava poanta te drame u vremenu koje im predrastično curi i izmiče. Njegov osječki Romeo bio je robustan, divlji i renesansno rastrzan – Saša Anočić. Prebrzo nas je tragično ostavio prije godinu dana. I sad čeka Ivicu, da još izmaštaju poneko otajstvo slobode.
Kad se Kunčević 1981. prihvatio “Dunda Maroja” iz Držića je prekretnički izolirao onu briljantnu suštinu o ljudima nazbilj koji su prezreni i odbačeni u skladišta bijede. Pročišćeni “Dundo” je pronicljivim Ivičinim čitanjem i mahnitom ludičkom igrom Mustafe Nadarevića (Pomet) i Mire Furlan (Petrunjela) zahimničio u čast lumpenproletera, ljudi gladnih kruha i milosrđa. Nema više ni Mire, ni Mustafe. Testamentarno vjerujem da su sada s Ivicom, i da napokon spokojno raspakiravaju one silne lutalačke kofere.
‘Razumijem, ali nisam taj’
S filozofom teatra Petrom Brečićem kao dramaturgom, Kunčević je u 1995. u HNK Osijek (koprodukcija sa Zagrebačkim kazalištem mladih) radio praizvedbu drame “Smrt Ligeje” Mislava Brumeca. Bila je to nezaboravna priča o skršenoj i zazidanoj mladosti. O vremenu koje im warlordovi beskrupulozno oduzimaju. Brečić je govorio “Jebo ja nas”, iskrenu i pretočnu mantru o našim jednim te istim vjekovnim ludilima, a Kunčević bi dodavao: “Razumijem, ali nisam taj”. I Brečiću sad Ivica putuje, znam.
Bio je čovjek razumijevanja, tako je i režirao. S neizmjernom emocijom povjerenja i razumijevanja glumca (“Redatelj s glumcem mora računati kao sa živim čovjekom, i zato glumca najviše volim u teatru”, govorio je) zapravo je svojim ansamblima pisao ljubavna pisma. Uvijek je imao malo pognuti gard, blago spuštene glave i onih brkova, istovremenu gestu nelagode i ranjivosti i nepresušnog poštovanja prema suputniku u avanturi teatra.
U autsajderskoj drami “Veliki bijeli zec” Ivana Vidića (Zagrebačko kazalište mladih, 2004.) savršeno je pročitao odjeke držićevskih pastorala u pustoši tuđmanizma i žrvnju koji melje one na začeljima poludjelih državnih parada. Sreten Mokrović, uz ustrajnu Ivičinu vjeru, nepogrešivo je u Vidićevom gubitašu prepoznao novog Pometa.
Plovi čeznutljivo, gosparu Ivo
Ima začudna biografska činjenica u Kunčevićevom životu. Rodio se u Bartolovcu, u okolici Varaždina, ali je već u djetinjstvu s ocem i majkom preselio u Dubrovnik. Put u Mediteran i to baš na onu enigmatsku Hrid slobode, sa svim njezinim licima i naličjima, reljefno se odrazio na njegovom postojanju.
Zato je tako amblematski mogao dati dah u jedra Vodopićeve “Tužne Jele” (Dubrovačke ljetne igre, 1994.), magijske čehovljanske plovidbe na valovima ubogih čežnji. Ima tih trenutaka kada vam se čini da je stao svijet. I jeste, u noći smiraja i potopa koju su nam tada rasprostrli Kunčević i njegova lađarica Doris Šarić-Kukuljica kao Jele.
Jednom nam je Ivica pričao tajnu kako je kao mladi redatelj bez para preživljavao samotne hotelske noći. “Sačuvaš od doručka tvrdo kuhano jaje i onda ga pojedeš prije sna”. Takve su bile njegove teatarske priče – uvijek “ab ovo”, od zametka jajeta, od početka. Plovi čeznutljivo gosparu Ivo. I nek ti uniđu glumci.