Uzbudljivo beogradsko kazalište i naš redatelj Robert Bošković spremaju operetu koja bi mogla biti hit; pričali su nam detalje

Jedinstveno kazalište ne samo u regiji, već i u jugoistočnoj Europi

U našim notornim balkanskim uvjetima življenja gdje su pohlepa i nasilje ustaljena pravila ponašanja, pojmovi altruizma, duhovne empatije i zadužbina u kulturi gotovo su iščezli poput dinosaura. Zato je u svojih 22 godine postojanja, Opera i teatar Madlenianum (pokrenuta strastvenom vizijom i novcem globalno uspješnog magnatskog bračnog para Zepter, Madlene i Philipa) izrasla u jedinstven primjer, ne samo u regionu, nego i u jugoistočnoj Europi. Visokokvalitetnim muzičkim i dramskim produkcijama, Madlenianum je nezaobilazna baza uzbudljivog teatarskog života Beograda, Srbije i regije.

“Doprinoseći svojim inovativnim, raskošnim i popularnim produkcijama, Madlenianum se uvijek trudio da na repertoar postavlja rijetko izvođena djela, nove tekstove, dramatizacije vrhunskih književnih djela, suvremene autore, uvijek osluškujući težnje publike. Zato i ne idemo u hiperprodukcije, koje su postale, nažalost, uobičajene u nekim kazalištima. Mi vrlo vodimo računa o tome koji će naslov i s kojim razlogom biti postavljen u okviru jedne sezone koja uvijek ima minimum četiri nove produkcije”, kaže Rackov.

Ponosni su na svoje kazalište

“Ponosni smo što smo jedino kazalište u Srbiji koje ima sve žanrove na svom repertoaru: operu, operetu, mjuzikl, balet, dramu, program za mlade. Upravo iz svih ovih razloga, odlučili smo se da u ovoj sezoni napravimo i ‘Veselu udovicu’. Ovo nije prva opereta koju Madlenianum postavlja, ali jeste prva koja spada u željezni operetni repertoar. U Srbiji, nažalost, ne postoji tradicija operete kao žanra”, nastavlja.

“Na ovim prostorima se rijetko tko odlučivao na potez postavke operete, za razliku od zemalja u regionu, Austrije, Mađarske ili Hrvatske, gdje postoji višedecenijska navika i potreba za izvođenjem opereta. U tom smislu smo se odlučili za još jedan repertoarski, ali i edukativni iskorak, postavljajući ovakav naslov, ali u drugačijem ruhu, jednu modernu i atraktivnu produkciju, jer to između ostalog i jeste potpis Madlenianuma od samog početka”, objašnjava Andreja Rackov, generalni direktor i direktor Opere i baleta, kreativne i poslovne razloge stavljanja “Vesele udovice” na repertoar.

Važnost regionalne suradnje

Izbor redatelja i autorskog tima iz Hrvatske itekako ukazuje na nasušnu važnost regionalne suradnje. I to je sjajan primjer da je, srećom, umjetnost i dalje pametnija od bijednih balkanskih političara. “Smatram da, koliko god to nemoguće zvučalo, umjetnost i ne treba da ima veze s politikom, a suradnja i to ne samo regionalna, može i mora postojati u svim segmentima”, rezolutan je Rackov.

“Mi se u Madlenianumu rukovodimo samo politikom kuće i to prema našim posjetiteljima i visoko postavljenim standardima produkcije. U tom smislu, veoma mi je drago što smo za ovakav jedan veliki projekt povjerenje ukazali upravo Robertu Boškoviću, koji je to povjerenje itekako i potvrdio. Prvi susret gospodina Boškovića i mene je zapravo bila slučajnost, ali od početka naših razgovora sve je ukazivalo na to da je to jedan ponajprije profesionalac u svom poslu, mladi redatelj s modernim viđenjem režije i produkcije i netko tko može publici predstaviti operetu na način koji, do sada na našim prostorima, nije viđen i nije uobičajen.”

Kabaretska osjećajnost i dramaturgija mjuzikla

Leharove raskošne operetne kanone Bošković pomiče na platformu kabaretske osjećajnosti i dramaturgije mjuzikla. “Da, to je nešto što sam slično radio u HNK Osijek u predstavi ‘Kod bijelog konja’, no ovdje će taj pomak biti još izraženiji u smislu da je režijski, glumački i koreografski posve blizak mjuziklu u brzini i spektakularnosti reakcije. Definitivno je prošlo vrijeme one režije ’uđi, stani, pjevaj, izađi’. Zato će ’Vesela udovica’ biti udarni spoj glumačko-pjevačke ekspresije”, najavljuje Bošković.

Kuriozitet ove “Vesele udovice” jeste da se Crna Gora (Montenegro) kao identitetno mjesto dvoje glavnih protagonista, Hane i Danila, kao i ključno mjesto radnje –crnogorska ambasada u Parizu- po prvi put nakon praizvedbe vraća na pozornicu. Naime, nakon upisanog Montenegra u originalnoj verziji (praizvedba je bila 30. prosinca 1905. u Theater an der Wien) crnogorski studenti u Beču bučno su protestirali, smatrajući da im Lehar s imperijalnih visina isprdava domovinu kao zabitu džepnu kraljevinu u dugovima.

Izbjegavanje skandala početkom 20. stoljeća

Da bi se skandal izbjegao počeo se koristiti eufemizam Pontevedro! Ispod razigranog eskapizma salonskog svijeta na bezbrižnom početku 20. vijeka (samo devet godina od praizvedbe “Vesele udovice” čovječanstvo će se survati u Prvo veliko svjetsko klanje), kriju se mučne egzistencijalne teme koje nisu utihnule ni dan-danas. Recimo, pomahnitala pohlepa koja ruši emocije u paramparčad ili se te emocije silom borbe za opstanak zatomljuju.

“I Hana i Danilo su oboje tvrdoglavi i jako emotivno povrijeđeni”, opisuje Bošković njihov put od klinačke simpatije u Crnoj Gori (što će se u predstavi pokazati 3D mappingom i hologramima), preko pariške “izdaje” i ponovno pronađene ljubavi.

Dvije glumice za jednu naslovnu ulogu

Izvrsna beogradska sopranistica Branislava Podrumac u naslovnoj ulozi Hane Glavari alternirat će s Mirjanom Matić. Pitam Branislavu s kakvim je asocijacijama došla na casting za Hanu koja ispod glamuroznog krije puno kompleksnih slojeva.

“Da budem potpuno iskrena, sve vrijeme mi se po glavi vrzmala misao kako ću, ako dobijem ulogu, prvo javiti zaovama da ću igrati visprenu Crnogorku! I razmišljala sam da li da im priznam ili ne da će neke njihove osobnosti sigurno biti utkane u lik kako ga budem gradila tokom procesa proba”, odgovara Branislava i dodaje da ona nema dilema o izboru između ljubavi i karijere i materijalnih iskušenja: “Ponašam se u skladu s onim kako su me odgajali roditelji i tako gradim prioritete u životu. Ne znam koliko je to dobra preporuka za život, ali bih svakako na isti način odgajala i nove generacije.”

Dokumentarac o divi Mariji Callas zakačio ju je za operu

Kako Branislava komentira da naše društvo ni danas nije prestalo biti paranoično prema snažnim, nezavisnim ženama poput Hane? “Ja nikada nisam razumjela te isforsirane podjele na muške i ženske svjetove sa šarenih stranica ženskih magazina”, priznaje Branislava, opisujući da je prilikom jedne koreografske probe ostala zabezeknuta svojim odrazom u ogledalu: “Ugledala sam potpuno odsustvo ženstvenosti, kada se zaboravim i izađem iz lika, ha, ha… Taj problem sam imala i u mjuziklu ‘Rebecca’, na primjer. A onda mi je dragi, kada sam mu se požalila, rekao: ‘Pa kad te tata kada si bila mala nije vodio u baletsku školu nego u lov!’ Istina.”

Branislava Podrumac inače je rodom iz Darde, baranjskog sela nedaleko Osijeka. Legenda kaže da je još kao djevojčica vidjela dokumentarac o Mariji Callas i definitivno se zakačila na operu. Istina? “To sam već toliko puta ponovila pa i da nije – postala bi istina. A jeste! Maria Callas mi je i dalje nedostižni ideal kome težim kao umjetnik. U međuvremenu sam se nagledala i načitala
još mnogo o njoj, i opet ne prestaje da me intrigira”, s udivljenjem govori Branislava o karizmatičnoj Divi.

Beogradska operna scena je dala zvijezde svjetskog kalibra

S beogradske operne scene također su potekle brojne zvijezde svjetskog kalibra: Biserka Cvejić, Radmila Bakočević, Milka Stojanović, Dubravka Zubović… To mora da istodobno daje snagu ali i donosi veliku odgovornost? “Iako nesumnjivo velike umjetnice i pedagozi, većina pomenutih su u mom životu značajnije kao pridružene članice grupe građanki koje sam godinama u šali nazivala ‘Ujedinjene tetke Srbije’, a koje su se brinule o mom odgoju, s obzirom na činjenicu da sam veoma rano otišla od kuće da školujem glas. Sve one tako udružene, su jedva izlazile na kraj s mojim tinejdžerskim, nadriumjetničkim, postratnim i kakvim sve ne bubicama, i tko zna šta bi od mene bilo da nije bilo svih njih…”, iskreno otkriva Branislava.

U svojim umjetničkim alatima Podrumčeva ima i sposobnosti dramskog performerstva. Zanimljivo je da je dva projekta radila s „praškim đacima“, istaknutim filmskim redateljima Goranom Markovićem i Goranom Paskaljevićem. Kakva iskustva, kakve blagodeti nosi iz perioda te suradnje?

“Stvarno se mogu pohvaliti da sam imala čast i zadovoljstvo da surađujem s izuzetnim redateljima, i to je neprocjenjivo iskustvo. Sada mi već i nesvjesno tokom proba dođe misao ‘A kako bi ovaj drugi to riješio?’ Ali moram reći da stvarno uživam i sada u radnom procesu s Robertom Boškovićem i nadam se da će se ta naša energija prenijeti i na scenu”, kaže Branislava i još dodaje: “U trenucima nedoumice i nesigurnosti, uvijek kao podstrek pogledam poleđinu male grafike koju mi je poklonio Goran Marković a na kojoj je posveta ‘Brani, od Malih tajni mojoj omiljenoj glumici’. Ima od tada dosta godina, nadam se da nije našao drugu, ha, ha…”

Madlenianum je nastao u teškim vremenima 90-ih

Kreirati repertoar u komercijalnim uvjetima bez lagodnog priključka na budžetske pare nije jednostavno. Potvrđuje to i direktor Rackov, ali u tome itekako vidi izazove. “Madlenianum je nastao u teškim vremenima 90-tih, kao vizija i nada našeg osnivača i mecene, gospođe Madlene Zepter, da u jednoj razrušenoj zemlji nikne hram umjetnosti”, kaže Rackov. Kuća djeluje po principu teatro di stagione, bez stalnog ansambla pjevača, glumaca, muzičara i autora, ali sa stalnim administrativnim i tehničkim osobljem.

“Madlenianum vodi mlad i odabrani tim, a savjetuju mudri i iskusni ljudi koji su dugo u kulturi. Naravno, ovako uspješan rad ne bi bio moguć bez potpunog povjerenja naše vlasnice u tim koji je odabrala. Zato i ne treba čuditi što Madlenianum pravi stalne iskorake u svom poslovanju i kreiranju repertoara. Mi nismo konkurenti drugim kazalištima, niti se poredimo s drugima. Balansiranje između mainstreama i društvenoodgovornog teatra nikada i ni jednom kazalištu nije lako”, objašnjava Rackov.

Kazalište živi u paralelnom svemiru

“Mi taj balans uspijevamo održati upravo i našom politikom kuće – da se ne ograničavamo sa žanrovima koje postavljamo na našim scenama, ne ustežemo se ni od postavki predstava koje kritiziraju današnje društvo, ali isto tako postavljamo i predstave koje su oslikale neke od velikih historijskih i književnih ličnosti – od Nikole Tesle i Grete Garbo, do Elfride Jelinek, Crnjanskog, Milankovića, Emila Zole…”

Madlenianum živi u paralelnom svemiru, ne priznajući destruirane balkanske standarde. O tome Robert Bošković zaneseno svjedoči: „Kostimi su doslovce svila i kadifa! Da bi sve izgledalo savršeno radi se u četiri radione u Beogradu, scenografija za tri različite promjene radi se u šest radiona. Radni dan traje doslovce od 10 do 19 sati. Orkestar je ogroman. I moram reći da imam fenomenalnu suradnju s maestrom Vesnom Šouc Tričković, ona mi je velika podrška. Ja na velikoj sceni postavljam prizore, za to vrijeme koreografkinja Milica Cerović radi probe u baletnoj dvorani, korepetitori su u posve drugim prostorima. Ništa ne staje ni za trenutak. Mi smo po cijelom kazalištu, u svim prostorima koji postoje…“

Postoji li kriza publike?

Pitam Rackova da li se, usprkos visokoprofesionalnim produkcijama, na tržištu susreću s krizom publike? Odnosno, što je to što vjernu publiku Madlenianuma čini specifičnom u odnosu na ostala beogradska kazališta?

“Nemamo krizu publike, iako je sve teže doprijeti do publike, što nije slučaj samo kod nas, već i u svim ostalim kazalištima i kulturnim ustanova. Mislim da, generalno publika sve manje ima vremena i želje da fizički posjeti neku predstavu, naročito u eri modernih tehnologija gdje vam je sve dostupno jednim klikom. Mi se razlikujemo od drugih beogradskih kazališta u tome što sve umjetnike i suradnike angažiramo prema potrebama, od jednog do drugog projekta. Ovo zapravo predstavlja i našu veliku prednost. To je još jedan od dokaza da za funkcioniranje efikasne operne i teatarske kuće nije neophodno imati stotine zaposlenih”, ističe Rackov: “Naša publika sve ovo prepoznaje i podržava i smatram da se, dolaskom na bilo koju predstavu u Madlenianum, uvijek osjećaju nekako drugačije, poštovanije, ljepše i da zaista imaju osjećaj da su došli u hram kulture i umjetnosti, a naš je posao da to tako i ostane.”