Vaništa ekskluzivno za Telegram: Mojih 80 godina sa Slavkom
Akademik o iskrenom, nikad narušenom prijateljstvu s Goldsteinom
Kad smo slikaru, grafičaru, piscu, sveučilišnom profesoru i akademiku Josipu Vaništi javili da je preminuo Slavko Goldstein, nastao je muk, a nakon toga iz slušlice se začuo duboki uzdah. “Bojao sam se te vijesti. Iz našeg zadnjeg telefonskog razgovora od prije dva tjedna naslutio sam da se može dogoditi ono najgore. Neobično mi je teško, možete me nazvati malo kasnije, sad se zaista ne osjećam dobro, ne mogu razgovarati”, rekao nam je. Dogovorili smo se da se čujemo za pola sata.
Čim smo se javili, Vaništa je potištenog glasa ispričao: “Otišao je Slavko s kojima sam punih 80 godina bio nerazdvojni prijatelj. Naše prijateljstvo bilo je iskreno, nikada nije bilo narušeno, nikada se među nama nije dogodio ni najmanji nesporazum. Samo smo se dva puta razdvojili na duže: dok je Slavko bio u partizanima te za njegova boravka u Izraelu. U posljednje doba Slavko je bio svjestan svoje bolesti, ali nije se zbog toga kod njega mogao naslutiti ni najmanji znak uznemirenosti, zabrinutosti ili panike. Svoje je stanje doživio kao nešto neizbježno i zbog toga se cijelo vrijeme ponašao mirno i dostojanstveno.
Zadnji razgovor završio je s ‘Mislimo na vas’
Često smo se čuli posljednjih mjeseci, a ja sam cijelo vrijeme pokušao biti krajnje diskretan, nisam ga ništa htio pitati o njegovoj bolesti, šutio sam… No, naš zadnji razgovor bio je vrlo neobičan. Kad mi je zazvonio telefon podigao sam slušalicu i čuo nekog čovjeka kako mi se predstavlja. Nažalost, ništa ga nisam razumio jer je govorio vrlo čudno, s prekidima. Učinilo mi se da je to neki naš čovjek koji je došao iz Amerike pa ne govori baš dobro hrvatski, a ima i poteškoća s govorom. No, tada sam začuo glas Slavkove supruge koja je uzela slušalicu i koja mi je objasnila da je to Slavko te da me je želio pozdraviti. Na kraju je samo kratko kazala, “mislimo na vas”. I tako je završio naš zadnji razgovor.
Mogu si samo zamisliti koliko je Slavku bilo teško boriti se s bolešću, stalno odlaziti u bolnicu i vraćati se kući… No i u tako groznoj situaciji nije odustao od svog stvaralačkog poslanja. Ispričao mi je kako upravo priprema novu knjigu, da će na posve nov način obraditi temu koja je opisana u knjizi ‘1941.’ Došao sam do zaključka da će to biti sasvim nova knjiga, a ne ponovljeno izdanje. Veselio sam se tom projektu na kojemu je radio zadnjih mjeseci”.
Prvi put su se razdvojili kad je počeo rat 1941.
Vaništa je ispričao kako su on i Goldstein stanovali u kućama udaljenim nekoliko desetaka metara te da ih je razdvajalo pet kuća. “Znate, nikad neću biti dovoljno zahvalan za sve dobrote i ljepote koju su njegovi roditelji i on poklonili meni i mojoj obitelji.” Slavko Goldstein rođen je 1928. u židovskoj porodici u Sarajevu gdje se njegova obitelj našla na proputovanja. Vaništa se prisjetio kako su kao djeca često odlazili gledati rome koji su pokraj četiri golema stabla dubili debla i od njih pravili korita koje su poslije prodavali.
Vaništa se do u detalj sjeća svakog detalja pejsaža u kojemu su Goldstein i on svakodnevno uživali. “Išli smo u istu školu, a Slavko je bio briljantan učenik tako da nikoga nije čudilo što je kasnije izrastao u iznimnog intelektualca koji je stekao rijetko široku naobrazbu.” Goldstein i Vaništa prvi put su se razdvojili kad je započeo rat 1941. “Kad su Nijemci upali u Karlovac odmah su uhitili Slavka koji je tada imao samo 8 godina i njegova oca Ivu Goldsteina. Zatočili su ih u podrumu jedne zgrade kraj koje sam svaki dan prolazio na putu u školu, a s njima u ćeliji bio još i jedan pravoslavni svećenik.
Slavkov otac Ivo bio je ugledni knjižničar, briljantan intelektualac. Ubrzo sam postao opsjednut tim prozorom i ćelijom u kojoj su bili zatočeni. Stoga sam napravio golemo platno na kojemu sam naslikao tu zgradu i taj podrumski mali prozor.” Nakon što su mu ustaše ubile oca, Slavko je zajedno s bratom Danijelom Ivinom i majkom Lee Goldstein pobjegao u partizne. Josip Vaništa ima samo najljepše riječi za Slavkovu majku za koju kaže da je bila nevjerojatno plemenita i dobra žena, da je svoje sinove pazila tijekom cijelog rata, da je prošla je s njima brojna ratišta, da ih je nosila na rukama kad više nisu imali snage…
Dirljiv susret nakon povratka iz partizana
Isti dan kad se Slavko Goldstein vratio iz partizana u Zagreb, odmah se javio Vaništi. Bio je to dirljiv susret dvojice najboljih prijatelja. “Okrutnost rata nije ni malo utjecala ili promijenila Slavka, niti je pogrubio niti otvrdnuo premda je prošao i vidio svašta. Predlagao sam mu da sva svoja ratna iskustva opiše u knjizi, ali ne znam je li me poslušao. Kad mi je jednom pričao da je u Jajcu večerao za istim stolom s Titom, rekao sam mu da je to prekrasna tema, da o tomu mora pisati jer je on posljednji koji o tomu može svjedočiti. No, to je ispričao samo jednom, bez puno detalja, i više to nije spominjao.”
No, vrlo brzo Goldstein i Vaništa ponovno su otišli svatko na svoju stranu. Slavko je s bratom Danijelom otišao u Izrael gdje je nekoliko godina živio u kibucu te pomagao u uspostavi nove države. No, krajem 1950. vratio se u Zagreb gdje je upisao književnost i filozofiju na Filozovskom fakultetu. No, kako je bio goleme radne energije, Slavko se uz studij počeo baviti novinarstvom. Radio je u redakciji Vjesnika, bio je osnivač, a potom i urednik kulturne rubrike u Vjesniku u srijedu, popularnom VUS-u, neko je vrijeme bio urednik na Radio-Zagrebu, pisao je filmske scenarije, bio je glavni urednik izdavačke kuće Stvarnost. Dok je Goldstein uređivao kulturu, Vaništa je u VUS-u i Globusu radio ilustracije.
Vjerovao je da ipak može nešto promijeniti
“Slavko mi je tada puno pomogao jer je u VUS-u napravio pregled kritika povodom moje izložbe sa Stančićem i predstavljanja mojih djela na Bijenalu u Aleksandriji. Možete samo zamisliti koliko je to bilo važno za mene. Slavko je bio samouk čovjek, nevjerojatno je puno radio na sebi, neizmjerno je puno čitao, samoobrazovao se, a pratio je brojna područja, ne samo politiku: zanimao se za znanost, glazbu, literaturu, poeziju, bio je povjesničar, književnik, publicist, zapravo univerzalan intelektualac kakvih je malo ne samo na ovim prostorima nego i puno šire. Sve u svemu Slavko je bio jedna cjelovita, iznimno bogata ličnost koja je do posljednjeg dana imala golemu energiju i volju za radom”.
Vaništa opisuje Goldsteina kao vrlo tolerantnog čovjeka, koji je uvažavao tuđa stajališta i koji je bio iznimno skroman i nepretenciozan. “Jako ga je pogađalo to što se događa u Hrvatskoj, teško je podnosio sve te afere, skandale, bio je silno frustriran i nezadovoljan, pa ga je to ponukalo da se politički angažira. Vjerovao je da svojim angažmanom može nešto promijeniti. Znate, unatoč svoje blagosti i nekonfliktnosti Goldstein je zapravo uvijek bio iznimno hrabar čovjek. Otišao je u partizane i u Izrael kad je to bilo po život opasno, bio je oporba i u socijalizmu i nakon stjecanja nezavisnosti kad to nije bilo lako.”
Uredio je više od 150 knjiga, izdao 400 naslova
Goldstein je među ostalim, krajem osamdesetih bio jedan od osnivača i prvi predsjednik Hrvatske socijalno liberalne stranke, bio je predsjednik Židovske općine Zagreb i židovske vjerske zajednice Beth Istrael. Bio je osnivač i urednik časopisa Erasmus, uredio više od 150 knjiga te kao nakladnik izdao oko 400 naslova.
Radio je velikim izdavačkim projektima kao što su Povijest hrvatske književnosti, Rječnik hrvatskog jezika, Rječnik stranih riječi Vladimira Anića, suautor je Hrvatskog enciklopedijskog rječnika 2002. Napisao je scenarije za filmove Signali nad gradom i Akcija stadion, osnovao je izdavačke kuće Liber i Novi Liber, a najpoznatije su mu knjige, među ostalim, Jasenovac – tragika -mitomanija- istina, The holocaust in Croatia te Tito, koji je napisao zajedno sa sinom Ivom.